Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3974/19 (S. B.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3974/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3974/19, rješavajući apelaciju Srđana Boškova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Srđana Boškova podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024348 19 Kž 3 od 8. oktobra 2019 godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srđana Boškova podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024348 19 Kž 3 od 8. oktobra 2019 godine, u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Srđan Boškov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Vesna Rujević advokat iz Banja Luke, podnio je 21. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 024348 19 Kž 3 od 8. oktobar 2019. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi mu ukinuo pritvor.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 024348 19 Kv 4 od 16. septembra 2019. godine, odbijen je, kao neosnovan, prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu, po osnovu odredbi člana 197. stav 1. tač. a) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem tekstu: ZKP), a nakon potvrđivanja optužnice Tužilaštva.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da se optužnicom apelant tereti zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljem tekstu: KZ RS), a optuženi Nail Kapo i Amer Isaković u sticaju sa krivičnim djelom omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS.
6. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je navedeno da je rješenjem sudije za prethodni postupak od 5. juna 2019. godine apelantu, Lei Dokmanović, Nailu Kapo i Ameru Isakoviću određen pritvor iz razloga propisanih (u odnosu na apelanta) članom 197. stav 1 tač. a), b) i v) ZKP. Rješenjem sudije za prethodni postupak od 20. juna 2019. godine pritvor je ukinut prema svima, osim prema apelantu. Rješenjem vijeća od 1. jula 2019. godine apelantu je produžen pritvor iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tač. a) i v) ZKP. Nakon toga Tužilaštvo je podiglo optužnicu od 29. avgusta 2019. godine, sa prijedlogom da se apelantu pritvor produži iz razloga propisanih članom 197. stav 1 tač. a) i v) ZKP.
7. Prije donošenja odluke o produženju pritvora održano je ročište na kojem se apelant (i njegov branilac) izjasnili na okolnosti zbog kojih se traži produženje pritvora. Tako je navedeno da nije ispunjen opšti uslov za produženje pritvora, imajući u vidu opis krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret u potvrđenoj optužnici, iz razloga što apelant nije bio na slobodi u periodu koji mu se optužnicom stavlja na teret, što je Tužilaštvo bilo u obavezi da provjeri, te time i istinitost izjava svjedoka na osnovu čijih izjava je podignuta optužnica. Nadalje je navedeno da je od apelanta oduzeta bijela praškasta materija za koju je apelant od početka tvrdio da je „prašak za pecivo“, izvršeno je vještačenje materije, a tužilac uz optužnicu nije dostavio nalaz i mišljenje vještaka o vrsti materije oduzete od apelanta, niti je ovu tvrdnju obuhvatio činjeničnim opisom djela koji je obuhvaćen u istrazi. Apelant je naveo da je policija, a ne tužilaštvo provela istragu te da se radi o konstrukciji koju je postavila policija. Apelant je ukazivao da je njegova odbrana u ovom dijelu potvrđena u istrazi, a okolnosti od koga je apelant pribavio drogu tužilac nije provjerio u istrazi, jer u optužnici nije predloženo saslušanje lica, iako je tužilac bio u obavezi da i ovaj dokaz provede. Takođe je ukazivano da je tužilaštvo navode iz optužnice zasnovalo na iskazu sestre drugooptuženog i trećeoptuženog, koja je imala interes da štiti svoju braću. Nadalje je u rješenju navedeno šta je odbrana apelanta dostavila u vezi sa posebnim pritvorskim razlozima ( str. 2. i 3. rješenja).
8. Na strani 3. Okružni sud je naveo da je odlučujući o prijedlogu tužilaštva, a nakon izjašnjenja apelanta i nakon ocjene dokaza priloženih uz prijedlog odlučilo kako što je navedeno u izreci, za šta je dalo sljedeće razloge:
9. Osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo činjenično i pravno opisano u dispozitivu optužnice od 29. avgusta 2019. godine suprotno stavu odbrane proizilazi iz dokaza predloženih uz optužnicu, na osnovu kojih je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu protiv apelanta, te Naila Kapo i Amera Isakovića. Inače, osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo iz optužnice sa navedenim licima (kako je navedeno u rješenju Okružnog suda) utvrđena je i obrazložena u rješenju sudije za prethodni postupak od 5. juna 2019. godine i detaljno obrazložena na str. 5-7 rješenja, a utvrđena je i rješenjem krivičnog vijeća Okružnog suda od 1. jula 2019. godine, u kojem su taksativno navedeni i obrazloženi dokazi na osnovu kojih je utvrđena osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje i produženje pritvora. Okružni sud je naveo: „Kako je navedeno rješenje postalo pravosnažno i nije osporavano žalbom od strane odbrane optuženog [apelanta], te kako razlozi o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje ili produženje pritvora ni današnjim izjašnjenjem branioca optuženog [apelanta], a ni samog optuženog [apelanta], nisu dovedeni u sumnju, ovo vijeće smatra da ih u ovom rješenju nije potrebno dalje obrazlagati.“
10. U nastavku rješenja su dati razlozi zašto je Okružni sud smatrao da ne stoje zakonski razlozi za produženje pritvora apelantu nakon podizanja optužnice (iz člana 197. stav 1. tač. a) i v) ZKP), o čemu je obrazloženje dao na str. 3-5.
11. Vrhovni sud je donio rješenje broj 11 0 K 024348 19 Kž 3 od 8. oktobra 2019. godine, kojim je djelomičnim uvažavanjem žalbe Tužilaštva preinačeno rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 024348 19 Kv 4 od 16. septembra 2019. godine, te je prema apelantu određen pritvor po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKP koji po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže 2 (dvije) godine od dana i časa lišenja slobode apelanta, sa obavezom kontrole opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca, od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
12. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno da je protiv prvostepenog rješenja žalbu izjavilo Tužilaštvo, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje ili rješenje preinači i pritvor protiv apelanta produži. Ispitujući pobijano rješenje u dijelu koji je pobijan žalbom, te po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 320. u vezi sa članom 338. ZKP Vrhovni sud je odlučio kako je to navedeno u dispozitivu, za šta je dao razloge.
13. Nisu osnovani argumenti iz žalbe, izneseni u prilog tvrdnji da su, u pobijanom rješenju, izostali razlozi o odlučnim činjenicama i time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP. Naime, za sve odlučne činjenice su dati razlozi u pobijanom rješenju, pa i oni koji se odnose na pitanje postojanja pritvorskih razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačke a) i v) ZKP, po kojima je tužilac predložio produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Pravilnost i valjanost tako datih razloga, Vrhovni sud je ispitao u okviru žalbenog osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
14. Nadalje su od strane Vrhovnog suda potvrđeni razlozi navedeni u pobijanom rješenju u odnosu na član 197. stav 1 tačka a) ZKP, koje je prvostepeni sud pravilno cijenio i u pobijanom rješenju dao valjane razloge za zaključak da, u konkretnim slučaju, nema mjesta daljoj primjeni mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka a) ZKP.
15. Nasuprot navedenom, kada je u pitanju poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka
v) ZKP, Vrhovni sud je našao da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela. Te naročite okolnosti, utvrđene ranijim rješenjima o određivanju i produženju pritvora, u ne izmijenjenom obliku i dalje postoje, a ogledaju se u vremenskom kontinuitetu u izvršenju djela koje se apelant tereti potvrđenom optužnicom (od početka 2018. do 3. juna 2019. godine), da je preduzetim radnjama pokazao upornost u vršenju djela, da je ovisnik od opojnih droga, da je nezaposlen, a posebno činjenicu višestruke osuđivanosti apelanta zbog različitih krivičnih djela (teška krađa, prikrivanje), i to presudama Osnovnog suda u Banjoj Luci (dvije presude koje su navedene), te prema vlastitoj izjavi koju je dao na zapisnik pred tužiocem u prisustvu branioca od 4. juna 2019. godine, zbog krivičnog djela razbojništva i teške krađe (kazne izdržao). Imajući u vidu sve navedeno, i to brojnost osuda za različita krivična djela, da se radi o djelima protiv imovine (motivisana pribavljanjem protivpravne imovinske koristi), da je apelant ovisnik o opojnim drogama i nema redovna primanja, da izrečene kazne apelantu (sa posljednjom osudom 2014. godine) nisu postigle svrhu kažnjavanja u vidu specijalne prevencije kako se to osnovano naglašava u žalbi, Vrhovni sud je našao da se postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja djela i time pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS, koji je egzistirao od vremena određivanja pritvora i produženja, nije izmijenilo i da takve okolnosti i dalje postoje.
16. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je djelimično uvažio žalbu Tužilaštva i preinačio pobijano rješenje, te pritvor apelantu odredio na osnovu odredbe člana 202. stav 1. u vezi sa članom 197. stav 1. tačka v) ZKP. Kako se apelant potvrđenom optužnicom, tereti za izvršenje krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. i 2. KZ, za koje je propisana kazna zatvora od pet do petnaest godina, to je dužina trajanja pritvora po ovom rješenju, određena u skladu sa odredbom člana 202. stav 2. tačka v) ZKP.
17. Nadalje, Vrhovni sud je našao da se mjera pritvora ne može zamijeniti blažom mjerom, pogotovo kada se ima u vidu da je pritvor apelantu određen zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo, koji osnov ne bi mogao biti zamijenjen adekvatnom mjerom zabrane.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3 tačka d) Evropske konvencije. U suštini apelant u apelaciji veoma detaljno navodi tok postupka koji se vodi protiv apelant te u tom pravcu ukazuje da je od apelanta 23. novembra 2018. godine policija oduzela 10,10 grama praškaste materije, te da je 5. decembra 2018. godine sačinjen zapisnik o ispitivanju apelanta na okolnosti izvršenja krivičnog djela iz člana 207 stav 1 KZ RS. Nadalje, apelant navodi da je lišen slobode dana 3. juna 2019. godine, od strane MUP-a, te je sačinjen zapisnik o ispitivanju apelanta koji isti nije potpisao jer mu je uskraćeno pravo na branioca za krivična djela za koja je obavezna odbrana (na šta još u nastavku apelacije ukazuje i u postupku pred Tužilaštvom), nakon čega je predat Tužilaštvu koje je donijelo naredbu o provođenu istrage (apelant je takođe naveo da je prilikom dovođenja kod tužioca imao vidne povrede, koje nije ranije imao i da mu je dolazila hitna pomoć). Dalje, apelant ukazuje da mu je pritvor određen rješenjem od 5. juna 2019. godine, te osporava postojanje osnovane sumnje kako je isto navedeno u rješenju o određivanju pritvora, ali i posebne pritvorske razloge (član 197. stav 1 tač. a), b) i v) ZKP. Apelant ukazuje na daljni tok postupka, da je u odnosu na ostale osumnjičene pritvor ukinut, te da je u odnosu a apelanta produžen, kao i da je protiv apelanta podignuta optužnica. U odnosu na optužnicu apelant ukazuje na nedostatke iste, odnosno da nisu navedeni odnosno dostavljeni određeni dokazi i nisu navedeni iskazi određenih lica (koja su apelant i ostali optuženi naveli kao lica od kojih je kupovana opojna droga). Dalje ukazujući na tok postupka, činjenicu da je odbijen prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor nakon podizanja optužnice ( te da je apelant pušten iz pritvora „po isteku pritvora iz rješenja od 1. jula 2019. godine“), apelant u odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda ukazuje sljedeće: „U pobijanom rješenju Vrhovnog suda RS „naročite okolnosti" koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djelatačka v) se obrazlažu na štetu apelanta, zanemarujući provedene dokaze odbrane, činjenicu ukidanja pritvora svim licima, sem apelantu, koja su maloljetnicima omogućili uživanje opojnih droga, da tužilac nije dostavio dokaz da je saslušao u istrazi imenovana lica od kojih su optuženi kupovali u spornom periodu opojne droge, da apelant nije optužen za skank, niti je tužilac dostavio sudu u istrazi ni uz optužnicu dokaz o vještačenju privremeno oduzetih supstanci 2018.god, te iznesene razloge u Rješenju Okružnog suda Banjaluka br. li 0 K 024348 19 Kv 4 od 16.09.209. god na 4. strani u poslednjem pasusu i na 5 strani u 1. 12. pasusu, koji su jasno obrazloženi i materijalno dokazani, već samo raniju osuđivanost apelanta izdvaja i pogrešno je podvodi pod "naročite okolnosti”.
Apelant se pozvao na praksu Doma za ljudska prava u predmetu CH/97/45. Apelant je u apelaciji naveo odredbe ZKP i KZ, te je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ukinuti pritvor apelantu.
b)Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da se apelacijom osporavaju dati razlozi iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP u osporenom rješenju, sa tvrdnjom da sud nije dao valjane razloge za iste. Vrhovni sud je naveo da su izneseni argumenti bili predmetom razmatranja u žalbenom postupku, o čemu se dati obrazloženi razlozi u osporenom rješenju.
20. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav 1 i stav 2 tačka v) Član 202.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Pravo na pravičan postupak
23. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003.godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
24. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda kojim je apelantu određen pritvor, a u apelaciji apelant ukazuje da na početku postupka nije imao advokata, te da uz optužnicu nisu dostavljeni dokazi koji su, po mišljenju apelanta, relevantni. Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23.decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana u dijelu koji se odnosi na pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedeno rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđena njegova prava iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava2. ovog člana, što uključuje:d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
30. Član 5. stav 1 tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
31. Apelant osporava rješenje Vrhovnog suda kojim mu je određen pritvor, odnosno osporava zaključak Vrhovnog suda o ispunjenosti posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.
32. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti condition sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni I dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine,aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je, najprije, potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012.godine).
33. Dalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. godine).
34. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku, ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01,stav 104, 12. juna 2008. god. s dodatnim referencijama).
35. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio rješenje Vrhovnog suda kojim mu je određen pritvor, i to u postupku po žalbi Tužilaštva, nakon što je Okružni sud donio rješenje kojim je odbio prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora. Ustavni sud primjećuje da apelant generalno osporava (i) postojanje osnovane sumnje, ali u odnosu na konkretno osporeno rješenje suština navoda iz apelacije se svodi na tvrdnju da je sud kao naročite okolnosti cijenio samo raniju osuđivanost apelanta, a nije cijenio ostale okolnostiprovedene dokaze odbrane, „činjenicu ukidanja pritvora svim licima, sem apelantu koja su maloljetnicima omogućili uživanje opojnih droga, da tužilac nije dostavio dokaz da je saslušao u istrazi imenovana lica od kojih su optuženi kupovali u osporenom periodu opojne droge, da apelant nije optužen za skank, niti je tužilac ostavio sudu u istrazi ni uz optužnicu dokaz o vještačenju privremeno oduzetih supstanci“. Apelant navodi da je Okružni sud dao jasne i obrazložene, materijalno dokazane razloge.
36. Dakle imajući u vidu suštinu apelacije, kao i osporeno rješenje, Ustavni sud se neće baviti pitanjem osnovane sumnje, pogotovo zbog načina na koji je ista problematizovana od strane apelanta (u direktnoj vezi sa obrazloženjem u vezi posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1 tačka v) ZKP), te zbog činjenice da je već u rješenju Okružnog suda (koje apelant nije osporio) utvrđeno postojanje osnovane sumnje.
37. Stoga će Ustavni sud ispitati samo navode apelanta da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, odnosno da isti nije obrazložen te da se naročite okolnosti temelje samo na činjenici ranije osuđivanosti apelanta.
38. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008., i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. Maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
39. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud naveo da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Vrhovni sud, utvrdio postojanje „naročitih okolnosti“. Zaključak o postojanju naročitih okolnosti je donesen na osnovu vremenskog kontinuiteta u izvršenju djela, iskazane upornosti, da je apelant ovisnik od opojnih droga (što apelant potvrđuje u apelaciji), da je nezaposlen a posebno činjenici višestruke osuđivanosti zbog različitih krivičnih djela. Takođe, imajući u vidu brojnost osuda za različita krivična djela i da se radi o djelima protiv imovine, koja su motivisana pribavljanjem imovinske koristi, da je ovisnik bez redovnih primanja i da ranije osude nisu postigle svrhu kažnjavanja u vidu specijalne prevencije, Vrhovni sud je našao da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja djela i time pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1 tačka
v) ZKP, koji je egzistirao od vremena određivanja pritvora i nije se izmijenio, pa takve okolnosti i dalje postoje. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu dato obrazloženje. Osim toga, činjenica da je ostalim licima protiv kojih se vodi postupak ukinut pritvor, upravo ukazuje da je sud individualizirao i konkretizirao razloge za određivanje pritvora apelantu. Slijedeći navedeno, proizlazi da pobrojani razlozi, u svojoj ukupnosti, za određivanje mjere pritvora apelantu zbog razloga utvrđenog članom 197. stav1. tačka
v) ZKP ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
40. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da u svojoj ukupnosti razlozi zbog kojih je mjera pritvora apelantu određena, nakon što je sud djelomično uvažio žabu Tužilaštva i preinačio rješenje Okružnog suda od 16. septembra 2019. godine, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao valjano obrazloženje zbog čega nema mjesta za izricanje mjera zabrane apelantu. Pozivanje apelanta na predmet Doma za ljudska prava ne utiče na drugačije donošenje odluke u konkretnom predmetu.
41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasne razloge iz kojih proizilazi postojanje naročitih okolnosti koji ukazuju na opasnost od ponavljanja djela, a time i pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1 tačka v) ZKP.
43. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević