Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4494/19 ("Elgrad" d.o.o. Teslić)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4494/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4494/19, rješavajući apelaciju "Elgrad" d.o.o. Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Elgrad" d.o.o. Teslić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 018007 19 Gž 2 od 30. septembra 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Elgrad" d.o.o. Teslić podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 018007 17 P 2 od 17. juna 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. "Elgrad" d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aladin Mujkanović, advokat iz Tešnja, podnio je 21. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 018007 19 Gž 2 od 30. septembra 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 018007 17 P 2 od 17. juna 2019. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda od 17. juna 2019. godine određeno je da se apelantova tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom. Osim toga, apelant je obavezan da tuženim („Jasik Komerc“ d.o.o. Teslić, T. G. i D. G.) nadoknadi troškove postupka u iznosu od 17.190,00 KM, u roku od 30 dana, od dana pravosnažnosti rješenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju predmetnog rješenja Osnovni sud je naveo da je zakazao glavnu raspravu za 17. juna 2019. godine na koje ročište apelant nije pristupio, a bio je urednog obaviješten. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je, s obzirom da tuženi nisu tražili da se ročište održi, a da su zahtijevali da sud obaveže apelanta da im nadoknadi troškove parničnog postupka, u skladu sa članom 59. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci.
3. Rješenjem Osnovnog suda od 26. avgusta 2019. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 30. septembra 2019. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju propuštena radnja ogleda u tome da se na zakazanom ročištu 17. juna 2019. godine nisu pojavili apelant, niti njegov punomoćnik, iako su bili uredno obaviješteni i upozoreni na posljedice u slučaju nepojavljivanja. Nadalje, Okružni sud je istakao da iz priložene medicinske dokumentacije proizlazi da se apelantov punomoćnik 14. juna 2019. godine javio u ambulantu porodične medicine, da je isti imao virozu i temperaturu, kao i da je bio privremeno nesposoban za rad od 14. do 19. juna 2019. godine, ali da je prvostepeni sud utvrdio da do propuštanja nije došlo iz opravdanog razloga. Pri tome, Okružni sud je istakao da je istog mišljenja kao i prvostepeni sud, jer apelantov punomoćnik nije ostao na bolničkom liječenju, nego je ambulantno zbrinut i pušten kući, pri čemu je istakao i to da se navedeno desilo tri dana prije zakazanog ročišta, te da je apelantov punomoćnik imao dovoljno vremena i bio toliko radno sposoban da obavijesti apelanta, koji se mogao pojaviti na zakazanom ročištu. Osim toga, Okružni sud je naveo da je apelantov punomoćnik mogao obavijestiti sud o svojoj spriječenosti da se pojavi na zakazano ročište. Okružni sud je istakao da treba imati u vidu činjenicu da je na zakazanom ročištu trebao biti izveden dokaz saslušanja parničnih stranaka, te da je ostalo nejasno kako se ni sam apelant nije pojavio na navedenom ročištu. U konačnici, Okružni sud je zaključio da se žalbenim navodima pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nije dovela u sumnju, zbog čega je odlučeno kao u izreci. Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
a)Dopustivost ratione materiae (u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 87 0 P 018007 19 Gž 2 od 30. septembra 2019. godine)
6. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose na odluku donesenu u postupku odlučivanja o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje.
7. Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 43/03) koja glasi: [...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom. (tačka 12. Odluke).
8. Iz navedenog proizlazi da se u predmetnom postupku pokrenutom po prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli povraćaj u pređašnje stanje. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se osporena odluka kojom se, dakle, odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli povraćaj u pređašnje stanje, ne može dovesti u vezu sa navedenim pravom, te su, stoga, navodi apelanta izneseni u tom pravcu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)Neiscrpljivanje (u odnosu na Rješenje Osnovnog suda broj 87 0 P 018007 17 P 2 od 17. juna 2019. godine)
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da apelant nije ispoštovao proceduru predviđenu Zakonom o parničnom postupku, odnosno nije pristupio na zakazano ročište, iako je bio uredno pozvan, niti je blagovremeno opravdao svoj izostanak. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao pristupiti zakazanom ročištu, odnosno blagovremeno opravdati svoj izostanak. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević