Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2697/19 (G. L.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2697/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2697/19, rješavajući apelaciju Gorana Lujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Lujić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 U 107636 19 Už od 27. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Lujić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 27. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 107636 19 Už od 27. maja 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 107636 17 U od 28. novembra 2018. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Policijskog odbora Brčko distrikta BiH) od 25. oktobra 2017. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja šefa Policije Brčko distrikta BiH od 28. jula 2017.godine. Navedenim prvostepenim rješenjem od 28. jula 2017.godine apelant je kao policijski službenik u činu inspektor raspoređen na radno mjesto viši istražilac ratnih zločina u Jedinici za istraživanje ratnih zločina, Policije Brčko distrikta BiH od 31. jula 2017. godine, te određeno da u skladu sa članom 112. Zakona o policijskim službenicima Brčko distrikta BiH ima pravo na beneficiran radni staž, da će mu se plata obračunavati prema poziciji utvrđenoj Budžetom Brčko distrikta BiH i da u skladu sa članom 95. stav 3. i 4. istog zakona ima pravo na dodatak na plaću za posebne uslove rada.

3. Osporenom odlukom Apelacionog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda od 28. novembra 2018. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je apelant nalogom Supervizora od 2. februara 2007. godine imenovan za šefa Policije Brčko distrikta BiH iz čina inspektora (koju je dužnost vršio u periodu od 2. februara 2007. do 3. februara 2015. godine), u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o policiji Brčko distrikta BiH iz 2006. godine koji čin „glavni inspektor" nije propisivao kao uslov za imenovanje šefa Policije. Apelacioni sud je naveo da apelant čin „glavnog inspektora" nikada nije stekao na način da je prošao redovnu proceduru (čl. 77., 83. i

84. Zakona o policijskim službenicima Brčko distrikta BiH) za sticanje određenog čina, kako bi kroz unapređenje stekao čin „glavnog inspektora", pa ne može govoriti o retroaktivnoj primjeni zakona, odnosno o retroaktivnom ukidanju apelantovih prava, jer apelant nikada nije ni bio glavni inspektor. Osnovom navedenog, Apelacioni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantovu tužbu (prvostepeni sud je zaključio da rješenjem tuženog i prvostepenim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, te da apelant neosnovano ističe da tuženi prilikom donošenja rješenja nije primijenio član 147. stav 2. Zakona o policijskim službenicima Brčko distrikta BiH, jer se rješenjem tuženog ne rješava pitanje čina koji pripada apelantu, već se apelant u skladu s utvrđenim činom „inspektor“ raspoređuje na radno mjesto, pa nema mjesta primjeni naprijed ove zakonske odredbe). Apelacioni sud je naveo da apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja, zatim u tužbi, te u žalbi protiv prvostepene presude insistira na pitanju čina za koji smatra da mu pripada nakon što mu je istekao mandat šefa Policije Brčko distrikta BiH. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je pitanje čina koji apelantu pripada nakon što mu je istekao mandat šefa Policije (da li mu pripada čin inspektora ili glavnog inspektora) pravosnažno riješeno presudom ovog suda broj 96 o U 097314 16 Už od 10. novembra 2016. godine, kojom je utvrđeno da apelantu pripada čin inspektora.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2697/19 (G. L.) | Sudska praksa | Aktio