Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3232/18 (Osnovna škola "Miroslav Antić")

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Ništavost
  • Društveno vlasništvo
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3232/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3232/18, rješavajući apelaciju Osnovne škole "Miroslav Antić", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Osnovna škola "Miroslav Antić" protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 117474 17 Gž 2 od 25. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osnovna škola "Miroslav Antić" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radovan Milaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 117474 17 Gž 2 od 25. septembra 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 117474 16 P 2 od 9. februara 2017. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i poništena su rješenja od 22. decembra 1999. i 11. juna 2001. godine kao nezakonita (stav I), naloženo je tuženom (S.G.) da dvosobni stan u Bistrici, koji se nalazi u prizemlju školske stambene zgrade u Jošikovoj vodi, pobliže opisan u izreci presude, a koji je u apelantovom vlasništvu, oslobodi od lica i stvari i preda u posjed apelantu (stav II), te je tuženi obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka (stav III), dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav IV).

3. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da je apelant, kao korisnik društvene svojine, u javnim evidencijama upisan kao posjednik predmetnog stana, koji se nalazi u prizemlju školske zgrade, koji je izgrađen od strane Zavoda za društveni razvoj SO Banjaluka za potrebe prosvjetnih radnika, na osnovu rješenja Skupštine Opštine Banjaluka od 27. aprila 1967. godine. Nadalje je naveo da je apelant rješenjem o privremenom korištenju dvosobnog stana od 22. decembra 1999. godine dodijelio tuženom predmetni stan na privremeno korištenje, a na osnovu odluke školskog odbora. Zatim je naveo da je svjedok V.L, koji je bio apelantov direktor u vrijeme kada su donesena sporna rješenja, izjavio da je on potpisao rješenje o dodjeli predmetnog stana tuženom od 11. juna 2001. godine, uprkos činjenici da tuženi nije bio apelantov zaposlenik, te da je to učinio u cilju pomoći tuženom i kako bi stan bio održavan. Takođe je naveo da je predmetni stan ustupljen na osnovu ugovora od 22. decembra 1999. godine, zaključenog sa JP „Vodovod“ u kome je tuženi bio zaposlen, te da je tim ugovorom stipulisano da se apelant njime ne ograničava kao nosilac prava korištenja i raspolaganja na predmetnom stanu. Slijedom navedenog Osnovni sud je izveo zaključak da navedeni ugovor nije zaključen u cilju trajnog rješavanja stambenog pitanja tuženog. Pri tome je naglasio da iz posjedovnog lista i zemljišnoknjižnog izvatka predmetne nekretnine proizlazi da se ona nalazi u sklopu školske stambene zgrade, izgrađene na školskom zemljištu. Takođe je istakao da se, shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima, ugovor o korištenju stana može zaključiti isključivo između nosioca stanarskog prava, sa jedne strane, i Zavoda za izgradnju Banjaluka, sa druge strane, te da je i sam tuženi izjavio da nije mogao zaključiti ugovor sa Zavodom za izgradnju Banjaluka kako bi stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu i otkupio ga. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima propisano da se ne smatraju stanom u smislu tog zakona stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih ustanova, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i sl., stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, domare, nastojnike zgrada, kućepazitelje, nadzornike zgrada, stanovi u školskim zgradama i zdravstvenim ustanovama i sl.). S tim u vezi je istakao da se na predmetnom stanu ne može steći stanarsko pravo, s obzirom da je po svom položaju namjenski i da se nalazi u školskoj zgradi, izgrađenoj na školskom zemljištu, te zaključio da, stoga, sporno rješenje o dodjeli stana od 11. juna 2001. godine nije u saglasnosti sa odredbom člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima. Osnovni sud je takođe naglasio da je na osnovu kopije sveske školskog odbora sa zapisnicima sjednica utvrđeno da 1999. godine ne postoji tačka dnevnog reda vezano za dodjelu stana tuženom i da dodjela stana tuženom nije donesena na osnovu zaključaka školskog odbora, odnosno da nije održana sjednica školskog odbora na kojoj bi se raspravljalo o predmetnom stanu, niti je o tome školski odbor donio odluku. Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da su sporna rješenja od 22. decembra 1999. i 11. juna 2001. godine nezakonita. Pri tome je istakao i da tuženi nije bio apelantov radnik, već radnik JP „Vodovod“ Banjaluka, te da sporna rješenja nisu donesena u skladu sa pravilnicima o školskim stanovima. Pored toga, Osnovni sud je naglasio i da je V.L, direktor škole u spornom periodu, izjavio da je potpisivanje spornih rješenja bila greška, pravdajući to činjenicom da u to vrijeme apelant nije imao zaposlenog pravnika.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 117474 17 Gž 2 od 25. septembra 2017. godine uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ukazao da se pravo vlasništva nad nekretninama stiče upisom u zemljišne knjige. S tim u vezi je istakao da apelant nije upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, niti je u toku postupka dokazao pravo vlasništva na predmetnom stanu, na koje se poziva stav II izreke prvostepene presude. Slijedom navedenog je zaključio da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev bez osnova. Nadalje je naveo da je sporno rješenje o dodjeli stana od 11. juna 2011. godine doneseno od strane direktora škole uz pozivanje na odredbe čl. 173. i

174. Statuta apelanta, te je istakao da apelant nije predložio da se kao dokaz u postupku pročita Statut, kako bi se moglo utvrditi koja su bila ovlaštenja direktora u odnosu na predmetni stan. Pri tome je naglasio i da nije jasno na koje se pravilnike prvostepeni sud poziva, s obzirom da u toku postupka kao dokaz nije izveden niti jedan pravilnik. Okružni sud je naveo da je apelant osporavao zakonitost rješenja zbog toga što nije ispoštovana procedura dodjele stana na korištenje, a da nije dostavio akte na osnovu kojih bi sud mogao ispitati opravdanost takve tvrdnje. Nadalje je ukazao na sadržaj odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, te je istakao da se stan može smatrati službenim ili namjenskim stanom, mora kao takav biti utvrđen posebnim aktom ili odlukom davaoca stana na korištenje, odnosno da ne samo po svom položaju već i formalno bude namjenski, koji stav je zauzet u odluci Ustavnog suda broj AP 2004/08 od 12. oktobra 2011. godine. Slijedom navedenog Okružni sud je zaključio da je sud imao obavezu da cijeni pravilnost i zakonitost spornih rješenja prema apelantovim aktima koji regulišu način dodjele stana na korištenje. Kako apelant u toku postupka kao dokaze nije izvodio takve akte, Okružni sud je istakao da se pravilnost spornih rješenja nije mogla ispitati na osnovu izjava svjedoka niti izvoda iz sveske sjednica školskog odbora, jer sudu nije poznata procedura dodjele stana, te da se pozivom na navedenu zakonsku odredbu nije moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu. Pri tome je naglasio da apelant nije dokazao ni da je vlasnik predmetnog stana, te se ni po tom osnovu nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, Okružni sud je uvažio žalbu tuženog i primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio prvostepenu presudu u stavu I, II i III, na način da je tužbeni zahtjev odbio.

Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je predmet postupka bilo poništavanje akata na osnovu kojih je tuženi ušao u posjed predmetnog stana i da je pravo svojine na predmetnom stanu, na šta se poziva drugostepeni sud u obrazloženju osporene odluke, u konkretnom slučaju irelevantno. Navodi da su za odluku o tužbenom zahtjevu bile relevantne dvije činjenice, da li je predmetni stan namijenjen za upotrebu apelantovih zaposlenika i da li je tuženi bio apelantov zaposlenik i da su te činjenice bile nesporne, odnosno da ih tuženi u toku postupka nije osporavao, te da ih je apelant i dokazao materijalnim dokazima i izjavom svjedoka V.L. Nadalje navodi da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da predmetni stan nije namjenski, te ističe da u takvoj situaciji apelant nije mogao ni donijeti rješenje o dodjeli tog stana, odnosno da je samim tim rješenje nezakonito.

Relevantni propisi

7. Zakon o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH«, br. 14/84 - Prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 - O.U.S., “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/93, 22/93 - ispravka, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4 Ne smatraju se stanom u smislu ovoga zakona:

[…] 3) stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korišćenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nastojnike zgrada - kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);

[…]

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Okružni sud je istakao da sudu nije poznata procedura dodjele stana na korištenje, s obzirom da se ona reguliše apelantovim internim aktima, te kako apelant te akte nije proveo kao dokaz u predmetnom postupku, zaključio da u takvoj situaciji sud nije u mogućnosti ispitati zakonitost spornih rješenja samo na osnovu iskaza svjedoka i izvoda iz sveske sjednica školskog odbora. Takođe je obrazložio da apelant nije dokazao da je predmetni stan određen kao namjenski ili službeni relevantnom apelantovom odlukom, pa se ne može smatrati takvim u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, niti je dokazao pravo vlasništva na predmetnom stanu iz čega bi crpio pravo na njegovu predaju u posjed. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije zauzeti stav da je potrebno donošenje posebne odluke, u smislu navedene zakonske odredbe, kako bi se određeni stan mogao smatrati službenim ili namjenskim (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1255/06 od 3. aprila 2008. godine, tačka 26, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3232/18 (Osnovna škola "Miroslav Antić") | Sudska praksa | Aktio