Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2474/19 (S. I.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2474/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2474/19, rješavajući apelaciju Sanje Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanja Ivanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Rs 062899 18 Rsž od 18. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Rs 062899 17 Rs od 12. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanja Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 062899 18 Rsž od 18. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Rs 062899 17 Rs od 12. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište odluka tužene (JU ,,Gimnazija“ u Gradišci) od 29. juna 2016. godine i rješenje o otkazu ugovora o radu iz organizacionih i tehnoloških razloga od 18. novembra 2016. godine, da se obaveže tužena da apelanticu vrati na radno mjesto koje odgovora njenom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu, da apelantici, zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, na ime neisplaćene plaće i naknade izgubljene zarade za period od septembra 2016. do oktobra 2017. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, da na ime obaveznog osiguranja apelantice uplati doprinose Fondu PIO RS u iznosu utvrđenom od strane Fonda PIO RS za period od 1. avgusta 2016. do 31. oktobra 2017. godine, te da apelantici na ime naknade nematerijalne štete (zbog umanjenja životne aktivnosti, zbog naruženosti, za pretrpljenu fizičku bol i za pretrpljeni strah) isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelantica bila zaposlena kod tužene kao profesor fizičke kulture na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom (40 sati sedmično), da je njena norma u periodu od školske 2012/13 do 2014/15 godine opadala, da bi u školskoj 2014/15 godini bila smanjena na 2 časa redovne nastave u sedmici i ukupno 4 časa u sedmici. Okružni sud je dalje naveo da je apelantica rješenjem od 1. septembra 2014. godine proglašena tehnološkim viškom zbog djelimičnog gubitka norme (norma u školskoj 2014/15 godini smanjena za 90% radnog vremena), dok je odlukom tužene od 29. septembra 2016. godine proglašena viškom zbog potpunog gubitka norme u odnosu na profesore fizičkog vaspitanja (V.K.,M.J. i M.Z.) kojima je dodijeljen veći broj bodova (odlučujući kriterij za vrednovanje bila je dužina radnog staža, a apelantica je imala najmanje staža), te joj je rješenjem od 18. novembra 2016. godine otkazan ugovor o radu. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da je zakonito utvrđivanje tehnološkog viška i vrednovanje profesora M.J. i M.Z. u tom postupku, jer su njihovi radni odnosi na neodređeno vrijeme postojali i prije bodovanja tehnološkog viška čime su došli u isti položaj kao apelantica u pogledu raspodjele nastavnih sati. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 179. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, u vezi sa članom
88. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, čl. 56. do 61. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblastima obrazovanja i kulture RS, te Pravilnika o bodovanju radnika koji su djelimično ili u potpunosti izgubili normu/procent radnog vremena odbio apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje odluka tužene. Također, Okružni sud je naveo da je pravilno (član 146. Zakon o radu) odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, jer nije dokazala da je oboljenje štitne žlijezde prouzrokovano radom kod tužene ili postupcima u kojim je došlo do smanjenje i potpunog gubitka norme.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelantica navodi „da je tužena diskriminisala apelanticu na osnovu spola budući da nije primijenila normu iz člana 23. Zakona o radu o pozitivnoj diskriminaciji po osnovu spola, te da je diskriminisana po osnovu političke pripadnosti“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Što se tiče apelantičinih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim paušalnog navoda, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisana u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević