Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4227/19 (N. P.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4227/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4227/19, rješavajući apelaciju Nikole Prolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Prolića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 K 078642 19 Kž 3 od 31. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nikola Prolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 4. novembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 K 078642 19 Kž 3 od 31. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštava Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 2. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 6. decembra 2019. godine, Osnovni sud 10. decembra 2019. godine, a Okružno tužilaštvo 5. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Osnovni sud je Rješenjem broj 72 0 K 078642 19 Kv 3 od 17. oktobra 2019. godine odbio prijedlog Okružnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu.
6. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je sudija za prethodno saslušanje rješenjem od 26. avgusta 2019. godine potvrdio optužnicu protiv apelanta kojom mu se stavlja na teret da je počinio krivično djelo sprečavanje službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 306 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS). Rješenjem sudije za prethodno saslušanje od istog dana prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu je odbijen. Odlučujući o žalbi Tužilaštva na ovo rješenje, Okružni sud je rješenjem od 12. septembra 2019. godine rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno razmatranje. U ponovnom postupku Osnovni sud je rješenjem od 23. septembra 2019. godine odbio prijedlog za produženje pritvora. Okružni sud je, odlučujući o žalbi Tužilaštva, rješenjem od 23. septembra 2019. godine prvostepeno rješenje još jednom ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
7. Navedeno je da je u ponovnom postupku na ročištu održanom 17. oktobra 2019. godine okružni tužilac ostao kod prijedloga da se apelantu pritvor produži zbog razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
8. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Osnovni sud, s obzirom na to da apelant nije negirao izvršenje krivičnog djela za koje se osnovano sumnjiči, zaključio da je ispunjen opšti uslov za produženje pritvora, tj. postojanje osnovane sumnje.
9. Međutim, Osnovni sud je dalje zaključio da se nisu stekli uslovi za produženje pritvora apelantu iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Prema stavu suda, uz nesporno postojanje objektivnog elementa u smislu citirane odredbe, tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Tužilaštvo nije ponudilo dokaze ili nove činjenice koje bi uputile na zaključak da postoji opravdana bojazan da bi apelant mogao ponoviti istovrsno krivično djelo za koje do sada i nije osuđivan ili drugo krivično djelo. U tom smislu višestruka apelantova osuđivanost, ali ne i za djelo koje je predmet konkretnog postupka (višestruki povratnik osuđivan deset puta, terenutno se vodi još jedan krivični postupak, navodna sklonost ka nasilničkim ponašanju), prema stavu Osnovnog suda, nije osnov za produženje pritvora, jer ne postoji niti jedan dokaz da će apelant počiniti krivično djelo prema policijskim službenicima a za šta se osnovano sumnjiči u konkretnom postupku.
10. Okružni sud je Rješenjem broj 72 0 K 078642 19 Kž 3 od 31. oktobra 2019. godine uvažio žalbu Okružnog tužilaštva, rješenje od 17. oktobra 2019. godine preinačio i apelantu odredio pritvor zbog razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
11. Okružni sud je u obrazloženju rješenja istakao da potvrđivanjem optužnice i ocjenom dokaza koji su uz nju predočeni egzistira opšti uslov za određivanje pritvora, tj. osnovana sumnja da se u radnjama koje se apelantu stavljaju na teret stiču obilježja krivičnog djela iz člana 306 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS.
12. U prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Okružni sud je ukazao na način izvršenja krivičnog djela za koje se apelant osnovano sumnjiči (nakon što se doveo u alkoholisano stanje sa 1,28 g/kg alkohola u organizmu i potukao sa Z.K. i J.B. zbog čega je i došlo do intervencije policije, apelant se oglušio na naredbe policijskih službenika, nastavio psovati, galamiti, nije se zaustavio pri izlasku iz kafane i pri lišavanju slobode od policijskog službenika uputio mu psovke, gurao ga i, najzad, udario svojom glavom, te mu nanio teške tjelesne povrede), višestruku apelantovu osuđivanost za različita krivična djela (razbojništvo iz člana 233 stav 2 KZRS, tjelesne povrede iz člana 155 stav 1 KZRS i dr.), da je u toku drugi krivični postupak protiv apelanta (za nasilničko ponašanje iz člana 362 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS). S obzirom na to da je apelant u više navrata osuđivan za krivična djela koja sadrže elemenat nasilja, te da do sada izrečene kazne nisu postigle svrhu kažnjavanja u vidu specijalne prevencije, Okružni sud je zaključio da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije.
14. Prema apelantovim navodima, iz svih dokaza koji su sprovedeni u dosadašnjem postupku jasno i nedvosmisleno proizilazi da nije imao namjeru da izvrši krivično djelo koje mu se stavlja na teret, tj. da kod njega nije postojao umišljaj za izvršenje krivičnog djela, već da se radi o spletu nesretnih okolnosti u kojima se našao u datom trenutku. Način na koji se desio sporni događaj, po apelantovom mišljenju, govori samo u prilog činjenici da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi bilo osnovano primijeniti član 197 stav 1 tačka v) ZKP. S tim u vezi, ukazuje da se tereti za radnje preduzete prema službenom licu - policajcu kojeg i ne poznaje, te da nije imao namjeru da mu nanese tjelesne povrede. Takođe, tvrdi i da ne postoji niti jedan dokaz koji govori u prilog činjenici da bi mogao ponoviti krivično djelo, odnosno da će dovršiti pokušano krivično djelo, jer je ovo krivično djelo radnjom izvršenja već dovršeno, te da ne prijeti izvršenjem krivičnog djela. Po njegovom mišljenju, samo je formalno ispunjena zakonska pretpostavka iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS da se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
15. Apelant, dalje, tvrdi da prilikom određivanja pritvora nije sproveden zakonit postupak, jer nema zahtjeva ovlašćenog tužioca za predlaganje i određivanje pritvora pošto tužilac nije bio prisutan, već samo policijski službenik-inspektor, iako je, kako smatra, prisustvo tužioca obavezno.
16. Najzad, apelant je istakao i da trenutno jedini vodi brigu o svoje troje malodobne djece koja su u dobu od jedne i po do četiri i po godine, jer se majka malodobne djece trenutno nalazi na privremenom radu u inostranstvu, pa da određivanjem pritvora najveću štetu trpe njegova malodobna djeca koja su ostala bez zaštite i brige svog oca.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju najprije istakao da je u više navrata ukidao prvostepena rješenja kojim je odbijan prijedlog o produženju pritvora apelantu, jer nisu sadržavala razloge i obrazloženja zbog čega su prestale egzistirati okolnosti po kojim je apelantu prvobitno bio određen pritvor zbog razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Okružni sud je dalje naveo da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporenog rješenja na osnovu kojih je apelantu pritvor ponovo odredio.
18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se o ispravnosti njegovog rješenja izjasnio Okružni sud, pa da bi bilo protivno odredbama ZKPRS da se izjašnjava o pravilnosti rješenja drugostepenog suda.
19. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je Ustavni sud Odlukom broj AP 3471/19 od 13. novembra 2019. godine odbio kao neosnovanu apelaciju istog apelanta protiv rješenja o određivanju pritvora od 6. avgusta 2019. godine. Nadalje, ukazano je da je Okružni sud dao valjane razloge u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna;
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 72 0 K 078642 19 Kž 3 od 31. oktobra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 31. oktobar 2019. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 4. novembar 2019. godine, proizilazi i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se navodi iz apelacije odnose na pitanja zaštićena članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije, pa će apelacija biti ispitana u tom pravcu s obzirom na to da je apelant lice koje je, na osnovu osporenog rješenja, lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru.
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
27. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
28. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o ispunjenosti uslova za određivane pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP.
29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
30. U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nije doveden u pitanje zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom.
31. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje opasnost od bjekstva, rizik od uticaja na svjedoke, ili da će dokazi biti falsifikovani (uništeni), rizik od koluzije, rizik od ponavljanja krivičnog djela i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi već citiranu Buzadji protiv Moldove, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).
32. U konkretnom slučaju apelantu je pritvor određen jer je Okružni sud zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju da bude na slobodi, počinio krivično djelo. Ustavni sud podsjeća da je, između ostalih uslova, potrebno da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60,15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, takođe, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedopuštenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
33. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz osporenog rješenja proizilazi da je Okružni sud kao naročite okolnosti ocijenio raniju višestruku osuđivanost apelanta (u obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno je da se radi o deset presuda), od kojih su brojne presude za krivična djela sa elementima nasilja, te da je protiv apelanta u toku još jedan krivični postupak za nasilničko ponašanje iz člana 362 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Takođe, proizilazi i da je Okružni sud ocijenio kao jednu od okolnosti drskost i upornost koju je apelant pokazao prema službenom licu kritične prilike, kao i činjenicu da je (za šta postoji osnovana sumnja), sprečavajući službeno lice u vršenju službene radnje, tom licu nanio tešku tjelesnu povredu koje je u toku radnog vremena obavljalo službenu dužnost na terenu, ,,što je posebna okolnost koja čini djelo društveno opasnim“.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz apelantovih navoda ne proizilazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u okolnostima njegovog slučaja proizvoljan zaključak Okružnog suda da postoji istinska „opravdana bojazan“ da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, odnosno da su u osporenom rješenju izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan, koje nadjačavaju pravilo o poštivanju apelantovog prava na slobodu.
35. U odnosu na apelantove navode da postupak određivanja pritvora nije sproveden zakonito, jer tužilac nije bio prisutan na ročištu za određivane pritvora, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepenog rješenja izričito navedeno da „(...) na ročištu 17. oktobra 2019. godine okružni javni tužilac ostaje kod prijedloga (...)“. Takođe, Ustavni sud podsjeća i na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4871/18 od 11. oktobra 2018. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio (vidi tačku 34) „da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije: [...] c) kada odsustvo tužioca sa ročišta za odlučivanje o prijedlogu za određivanje pritvora ne predstavlja procesnu smetnju da sud odluči o prijedlogu“.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenog rješenja o određivanju mjere pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje je Okružni sud ocijenio u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević