Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7639/18 (BUROVIĆ D.O.O Ilidža)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kamata
- Upravni spor
- Propisano zakonom
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7639/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-7639/18, rješavajući apelaciju BUROVIĆ D.O.O. Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija BUROVIĆ D.O.O Ilidža podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025960 16 Uvp od 27. septembra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. BUROVIĆ D.O.O Ilidža (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa odgovorno lice - Ismet Burović, podnio je 25. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025960 16 Uvp od 27. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno grupnom Odlukom o dopustivosti broj AP-2890/16 od 22. decembra 2016. godine, između ostalih, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-4308/16 koju je apelant 15. novembra 2016. godine podnio protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025960 16 U od 16. septembra 2016. godine, (a koja je donesena u postupku koji je okončan presudom koju je apelant osporio predmetnom apelacijom), budući da u vrijeme donošenja te odluke Vrhovni sud nije bio donio odluku povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje te presude Kantonalnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Poreske uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) zatraženo je 22. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Poreska uprava su u periodu od 29. novembra do 12. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Poreska uprava je donijela rješenje broj 13/09-15-4607-31/15-E.J. od 25. januara 2016. godine kojim je apelantu kao poreskom obvezniku odobren povrat novčanih sredstava u iznosu od 57.690,00 KM kao protuvrijednost oduzete robe – sirove kafe Minas u preciziranoj količini. Takođe, rješenjem je određeno da će se uplata izvršiti na apelantov precizirani bankovni račun, a da će izvršenje rješenja provesti Ministarstvo.
7. U obrazloženju rješenja ukazano je da je apelant 12. juna 2015. godine podnio zahtjev za povrat oduzete robe - sirove kafe u preciziranoj količini ili povrat novčanih sredstava u protuvrijednosti oduzete robe, pozivajući se na pravosnažnu presudu Kantonalnog suda 65 0 Ps 072961 15 Pz od 6. aprila 2015. godine. Konstatovano je da je navedenom presudom djelimično uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tako što je tužena Federacija Bosne i Hercegovine - Ministarstvo – Poreska uprava obavezana da apelantu vrati sirovu kafu Minas u preciziranoj količini i da nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Dalje, ukazano je da je postupajući po apelantovom zahtjevu upućen zahtjev Kantonalnom poreznom uredu da dostavi podatke o mjestu gdje se trenutno nalazi privremeno oduzeta roba koja je predana na čuvanje 12. marta 2002. godine u precizirano skladište. S obzirom da je, na osnovu informacije od 4. novembra 2015. godine, utvrđeno da je Kantonalni porezni ured Sarajevo, u skladu sa članom 4. Uredbe o načinu i postupku raspolaganja oduzetom robom od pravnih i fizičkih lica („Službene novine Federacije BiH“, broj 15/02; u daljnjem tekstu: Uredba), 31. maja 2002. godine izvršio poklanjanje, odnosno ustupanje oduzete apelantove robe ustanovama za socijalnu zaštitu. Imajući u vidu navedeno (dakle da je predmetna roba ustupljena ustanovama za socijalnu zaštitu), zaključeno je da se, shodno članu 19. stav 2. Uredbe, apelantu ima nadoknaditi vrijednost oduzete robe po realnim tržišnim cijenama na dan isplate bez poreza, a koja je utvrđena na osnovu dostavljenih informacija tri relevantna distributera na tržištu, u ukupnom iznosu navedenom u izreci rješenja.
8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Poreske uprave, u kojoj je, između ostalog, ukazao da prvostepeni organ nije mogao odlučivati po zahtjevu od 12. juna 2015. godine, već isključivo po zahtjevu od 8. oktobra 2008. godine. Žalba je je odbijena kao neosnovana rješenjem Ministarstva broj 03-15-195/16 A.D. od 16. februara 2016. godine
9. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, a žalbeni navodi neosnovani. U vezi sa tim, navedeno je da iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je prvostepeni organ apelantu u zakonito provedenom postupku provedbe presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 072961 15 Pz od 6. aprila 2015. godine odobrio povrat novčanih sredstava u preciziranom iznosu, a koji predstavlja novčani ekvivalent vrijednosti oduzete robe – sirove kafe, a što je apelant neosnovano pobijao žalbom. U tom kontekstu je citirana odredba člana 19. stav 2. Uredbe te je ocijenjeno da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je, postupajući po apelantovom aktu od 12. juna 2015. godine, kojim je isti tražio povrat oduzete robe ili njene protivvrijednosti, odobrio povrat novčanih sredstava u preciziranom iznosu postupajući u postupku provedbe navedene presude Kantonalnog suda. Takođe, ukazano je da je prije odlučivanja o apelantovom zahtjevu pribavljena informacija o cijeni koštanja sirove kafe od tri relevantna distributera na tržištu. Pored toga ukazano je da je vršeći izbor realne cijene po dostavljenim ponudama, prvostepeni organ pravilno postupio kada je jednu od dobivenih ponuda – najjeftiniju izabrao i ocijenio kao realnu tržišnu cijenu kafe.
10. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, u kojoj je, između ostalog, naveo da je rješenjem Kantonalnog suda precizirani broj od 27. avgusta 2008. godine obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta i da je trebalo odlučivati o njegovom zahtjevu iz 2008. godine, a ne prema zahtjevu iz 2015. godine. Takođe, u tužbi je naveo da je u ranijem zahtjevu iz 2008. godine, kao i u zahtjevu iz 2015. godine tražio obračun zatezne kamate na navedeni iznos koji mu se vraća, ali da o tome nije odlučeno. Kantonalni sud je donio presudu broj 09 0 U 025960 16 U od 16. septembra 2016. godine kojom je odbio tužbu.
11. U obrazloženju presude je konstatovano da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant 12. juna 2015. godine podnio prvostepenom organu zahtjev za povrat sirove kafe ili njenu protivvrijednost, pozivajući se na „presudu“ Kantonalnog suda broj 009-0PŽP-07-000837 od 27. avgusta 2008. godine, kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta, te na presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 072961 15 Pz od 6. aprila 2015. godine, kao i na odredbe člana 19. Uredbe. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov navod da u konkretnom postupku nije bilo osnova da se rješava po njegovom zahtjevu iz 2015. godine. Dalje, Kantonalni sud je ponovio sadržaj prvostepenog rješenja, ukazao na sadržaj izreke drugostepenog rješenja i citirano odredbe člana 19. st. 1, 2. i 3. Uredbe. U vezi sa tim, konstatovao je da iz stanja spisa u predmetu, a što i apelant ne osporava, proizilazi da je pravosnažnom odlukom utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi za trajno oduzimanje predmetne robe i da je pravilno je postupljeno kada je odlučujući o apelantovom zahtjevu od 12. juna 2015. godine udovoljeno prvostepenim rješenjem. Takođe, zaključeno je da iz obrazloženja rješenja organa uprave proizilazi da je visina novčanih sredstava kao protuvrijednost oduzetoj robi - sirovoj kafi „Minas„utvrđena pravilno i u skladu sa članom 19. stav 2. Uredbe, odnosno prema realnim tržišnim cijenama na dan isplate. Pri tome, ukazano je da iz odredaba navedenog člana Uredbe i drugih odredaba te Uredbe ne proizilazi da kod povrata robe odnosno povrata novčanih sredstava kao protuvrijednosti robe, poreznom obvezniku pripada i zatezna kamata, o kojoj nije ni odlučeno prvostepenim rješenjem, a koje stanovište je zauzeo Kantonalni sud u presudi broj 65 0 Ps 072961 15 Pz 3 od 6. aprila 2015. godine.
12. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, u kojem je u suštini ponovio gore navedene navode iz žalbe i tužbe. Zahtjev je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 025960 16 Uvp od 27. septembra 2018. godine.
13. U obrazloženju presude je konstatovano da prema podacima iz spisa predmeta proizilazi da je apelant 10. oktobra 2008. godine podnio Poreskoj upravi-Središnji Ured Sarajevo zahtjev za povrat robe - predmetne sirove kafe oduzete 12. marta 2002. godine s obzirom da je rješenjem Kantonalnog suda od 27. avgusta 2008. godine obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta u pogledu oduzete kafe zbog nastupanja apsolutne zastare gonjenja, te da je zaključkom Poreske uprave –Regionalni istražni odsjek od 20. oktobra 2008. godine prekinut postupak povodom apelantovog zahtjeva radi rješenja prethodnog pitanja (koje je u sudskoj nadležnosti i od čijeg rješenja zavisi odluka o apelantovom zahtjevu). Dalje, konstatovano je da je apelant tužbom podnesenom Općinskom sudu tražio od Ministarstva povrat oduzete predmetne robe sa zakonskom zateznom kamatom na iznos njene vrijednosti u trenutku oduzimanja počev od dana oduzimanja pa sve do isplate. Zatim, konstatovano je da je u tom parničnom postupku presudom Kantonalnog suda broj: 65 0 Ps 072961 15 Pz 3 od 6. aprila 2015. godine (kojom je preinačena presuda Općinskog suda od 30. januara 2015. godine), obavezan tuženi da apelantu vrati sirovu kafu ,,Minas“ u preciziranoj količini, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate odbijen. Pored toga, konstatovano je da je apelant 12. juna 2015. godine (pozivajući se na ranije prekinuti postupak i navedenu presudu Kantonalnog suda) podnio zahtjev za povrat sirove kafe ili njene protuvrijednosti/prijedlog za nastavak postupka, sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na vrijednost oduzete kafe u momentu oduzimanja, a u kojem su donesene prvostepena i drugostepena odluka organa uprave, te presuda Kantonalnog suda protiv koje je podnesen predmetni zahtjev za vanredno preispitivanje.
14. U vezi sa tim, Vrhovni sud je citirano odredbe člana 19. stav 1, 2. i 3. Uredbe, te je ukazao da prema tim odredbama jasno proizilazi da su nadležni organi pravilno postupili kada su po zahtjevu od 12. juna 2015. godine, a imajući u vidu presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 072961 15 Pz 3 od 6. aprila 2015. godine, odobrili apelantu povrat novčanih sredstava u preciziranom novčanom iznosu u protuvrijednosti oduzete sirove kafe, a što se ni navodima zahtjeva ne dovodi u bilo kakvu sumnju. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da s obzirom da je oduzeta roba ustupljena, to je apelantu pravilno nadoknađena vrijednost oduzete robe po realnim tržišnim cijenama na dan isplate, dok njegovom zahtjevu za isplatom zatezne kamate na vrijednost oduzete kafe za period od 10. novembra 2008. godine pa do isplate, a što je gotovo jedini razlog pobijanja prvostepene presude, nije moglo biti udovoljeno, obzirom da u konkretnoj upravnoj stvari takva mogućnost Uredbom nije ni propisana. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da tvrdnje apelanta da je pravo na zateznu kamatu mogao ostvariti u parničnom postupku (a što je isključeno, jer je u parničnom postupku odbijen sa postavljenim zahtjevom u tom pogledu), ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne stvari, gdje se o zahtjevu za povrat sirove kafe ili njene protuvrijednosti pravilno rješavalo primjenom citirane Uredbe, a kako je to u svojoj odluci pravilno ocijenio i Kantonalni sud.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim apelant u suštini tvrdi da je u konkretnom slučaju imao pravo na zakonske zatezne kamate. Naime, apelant navodi da je prema Uredbi direktor Porezne uprave u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva morao donijeti rješenje o povratu oduzete kafe ili njene tržišne vrijednosti, a da u protivnom, nakon toga, apelant ima pravo na zakonsku zateznu kamatu. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju u smislu čl. 1. i 19. Uredbe mjerodavna pravomoćna odluka rješenje Kantonalnog suda od 27. avgusta 2008. godine kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta, a ne presuda Kantonalnog suda od 6. aprila 2015. godine i da je samim tim jedini mjerodavan njegov zahtjev od 10. oktobra 2008. godine za povrat oduzete kafe ili njene tržišne vrijednosti sa zateznim kamatama, po kojem, kako tvrdi nikada nije postupljeno, već je postupljeno po „nelegalnom zahtjevu“ od 12. juna 2015. godine kako bi „apelant bio izigran“ za zateznu kamatu.
b)Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo u suštini predlažu da se apelacija odbije s obzirom da, po njihovom mišljenju, nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te da su odluke donesene u predmetnom postupku pravilne i zakonite.
17. Poreska uprava između ostalog, navodi da se apelant u žalbi izjavljenoj na prvostepeno rješenje nije žalio u dijelu u kojem mu nije odobrena kamata na novčana potraživanja, već da je žalbu izjavio zbog način odabira tržišne cijene za zamjenjivu robu, odnosno na način utvrđivanja realne cijene u skladu sa članom 19. stav 2. Uredbe, a koja Uredba ne propisuje obavezu vraćanja zakonske kamate, a što je pravilno konstatovao Kantonalni sud u presudi broj 09 0 025960 16 U od 16. septembra 2016. godine. Takođe, ukazuje da kako je predmetna presuda predstavljala pravni osnov za donošenje prvostepenog rješenja, to se istim nije mogla ni obračunati i isplatiti zatezna kamata. Smatra da su apelantovi navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
18. Uredba o načinu i postupku raspolaganja oduzetom robom od pravnih i fizičkih lica („Službene novine Federacije BiH", broj 15/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom uredbom uređuje se nadležnost, način i postupci raspolaganja robom koja je oduzeta od pravnih i fizičkih lica od strane Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu: Porezna uprava), do pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju ili privrednom prijestupu, odnosno presude o izvršenom djelu (u daljem tekstu: pravosnažna odluka).
Član 4.
Kantonalni ured koji je izvršio oduzimanje, kahve, bezalkoholnih pića i robe široke potošnje istu ustupa kantonalnom organu nadležnom za socijalnu politiku.
Član 19. st.1, 2, 3. i 8 Ako je pravosnažnom odlukom utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za trajno oduzimanje robe, kantonalni ured kod koga se nalazi oduzeta roba izvršit će povrat oduzete robe vlasniku robe.
Ako je oduzeta roba prodata, ustupljena ili uništena, a pravosnažnom odlukom utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za trajno oduzimanje robe, vlasniku robe će biti nadoknađena vrijednost oduzete robe po realnim tržišnim cijenama na dan isplate bez poreza.
Zahtjev za povrat robe ili novčanih sredstava podnosi vlasnik oduzete robe u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti odluke putem kantonalnog ureda koji je izvršio oduzimanje robe.
Rješenje o povratu novčanih sredstava donosi direktor u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 025960 16 Uvp od 27. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem apelantu nije određena nikakva obaveza iz poreznog, odnosno carinskog zakonodavstva, već mu je odobren povrat novčanih sredstava u preciziranom iznosu kao protuvrijednost oduzete robe, ali je isto tako utvrđeno da njegovom zahtjevu za isplatu zatezne kamate nije moglo biti udovoljeno, obzirom da u konkretnoj upravnoj stvari takva mogućnost nije ni propisana relevantnim propisom. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, tj. da je apelant problematizirao odluke redovnih sudova i organa uprave, smatrajući da mu, pored protivvrijednosti oduzete robe, pripadaju i zakonske zatezne kamate, Ustavni sud smatra da se u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja (vidi mutatis mutandis Odluke Ustavnog suda AP-1265/19 od 15. oktobra 2019. godine i AP-5007/16 od 11. oktobra 2018. godine) primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini smatra da mu je osporenim odukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, s obzirom da nije uvažen njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata.
28. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, kao i Kantonalni sud o u obrazloženju nižestepene odluke donesene u predmetnom postupku, dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoj zaključak da se apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate ne može uvažiti. Tako je Vrhovni sud je obrazložio da tom apelantovom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno, obzirom da u konkretnoj upravnoj stvari takva mogućnost Uredbom nije ni propisana. Takođe, obrazložio je da apelantove tvrdnje da je pravo na zateznu kamatu mogao ostvariti u parničnom postupku, a što je, kako je konstatovao isključeno, jer je apelant u parničnom postupku odbijen sa postavljenim zahtjevom u tom pogledu, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne stvari gdje se o zahtjevu za povrat sirove kafe ili njene protuvrijednosti pravilno rješavalo primjenom Uredbe. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene odluke sa sadržajem svih odredaba Uredbe naročito odredaba čl. 1. i 19. na koje se poziva apelant, Ustavni sud u osporenoj odluci, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi elemente proizvoljnosti u zaključku da Uredbom nije propisana mogućnost da se udovolji apelantovom zahtjevu za isplatu zateznih kamata s obzirom da iz odredbi Uredbi ta mogućnost zaista ne proizilazi.
30. Pri tome, u vezi sa apelantovim navodima da je u konkretnom slučaju postupljeno po „nelegalnom zahtjevu“ od 12. juna 2015. godine, a ne po njegovom zahtjevu od 10. oktobra 2008. godine, koji je, kako tvrdi, jedini mjerodavan, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke razmotrio takve navode kakve apelant zapravo ponavlja u apelaciji. Vrhovni sud je obrazložio da je, nakon što je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta u pogledu oduzete kafe zbog nastupanja apsolutne zastare gonjenja, zaključkom Poreske uprave –Regionalni istražni odsjek od 20. oktobra 2008. godine, prekinut je postupak povodom apelantovog zahtjeva (od 10. oktobra 2008. godine) radi rješenja prethodnog pitanja koje je u sudskoj nadležnosti i od čijeg rješenja zavisi odluka o apelantovom zahtjevu. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda takođe proizilazi da je taj postupak nastavljen nakon donošenja presude Kantonalnog suda broj: 65 0 Ps 072961 15 Pz 3 od 6. aprila 2015. godine (koja predstavlja osnov za donošenje osporene odluke) i podnošenja zahtjeva od 12. juna 2015. godine odnosno prijedloga za nastavak postupka, kako je to ukazano u presudi Vrhovnog suda. Dakle, iz obrazloženja osporene presude, nasuprot apelanotvim navodima, ne proizilazi da u konkretnom postupku nije razmatran njegov zahtjev iz 10. oktobra 2008. godine . Ovo pogotovo jer iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant i u zahtjevu od 10. oktobra 2008. godine tražio vraćanje oduzete robe ili njene protivvrijednosti po realnim tržišnim cijenama, sa zateznim kamatama, a o čemu je upravo i odlučivano osporenim odlukama. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je i zahtjev od 12. juna 2015. godine (koji se, kako je konstatovano u obrazloženju odluke Kantonalnog suda nalazi u spisu) podnio sam apelant. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 19. stav 2. Uredbe propisano : „Ako je oduzeta roba prodata, ustupljena ili uništena, a pravosnažnom odlukom utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za trajno oduzimanje robe, vlasniku robe će biti nadoknađena vrijednost oduzete robe po realnim tržišnim cijenama na dan isplate bez poreza“. Dovodeći u vezu sadržaj navedene odredbe sa obrazloženjem osporenih odluka, Ustavni sud konstatuje da je dakle upravo tako i postupljeno u konkretnoj pravnoj stvari, s pozivom na pravosnažnu presudu Kantonalnog suda 65 0 Ps 072961 15 Pz od 6. aprila 2015. godine, iz koje zapravo proizilazi da nisu ispunjeni uslovi za trajno oduzimanje robe, U takvim se okolnostima pokazuju se neosnovani ovi navodi apelanta.
31. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant nije posebeno obrazložio u čemu se, po njegovom mišljenju, sastoji kršenje tog prava odnosno da su navodi kršenju tog prava u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u konkretnom slučaju u postupku kojim je apelantu kao poreskom obvezniku odobren povrat novčanih sredstava u preciziranom iznosu kao protuvrijednost oduzete robe, u osporenoj odluci jasno obrazložen zaključak da se apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate ne može uvažiti, a u kojem zaključku ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primijeni materijalnog prava.
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević