Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4557/19 (E. Đ. i S. Đ.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4557/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4557/19, rješavajući apelaciju Enise Đalić i Sanela Đalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Enise Đalić i Sanela Đalića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027189 19 Kž 16 od 21. oktobra 2019.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027189 19 Kv 74 od 3. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enisa Đalić i Sanel Đalić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti), koje zastupaju Mirna Delalić i Senad Kreho, advokati iz Tuzle i Sarajeva, podnijeli su 27. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027189 19 Kž 16 od 21. oktobra 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027189 19 Kv 74 od 3. oktobra 2019. godine. Apelanti su, također, zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti puštanje apelanata iz pritvora do konačne odluke Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 2. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Kantonalno tužilaštvo je 28. januara 2019. godine podiglo optužnicu broj T09 KTO 0106155 16 kojom su optužena 32 fizička lica, među kojim su i apelanti, te četiri pravna lica, koju je Kantonalni sud potvrdio 31. januara 2019. godine. Odlučujući o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva sadržanom u optužnici, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 027189 19 Kv 61 od 5. februara 2019. godine, kojim je apelantima produžio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela organizirani kriminal iz člana 242. stav 3. i stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1, krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. i nedozvoljeno korišćenje ličnih podataka iz člana 193. KZFBiH u trajanju od dva mjeseca. Pritvor je apelantima produžen zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, a prema apelantici i zbog razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo šta se apelantima stavlja na teret optužnicom broj T09 KTO 0106155 16 (postupanje apelanata je opisano u tač. I-1 i I-2 optužnice), te da je u optužnici /3.355 strana/ predloženo produženje pritvora apelantima u smislu člana 151. stav 1. ZKP, dok je u odnosu na određeni broj drugih osumnjičenih /sada optuženih/ predloženo produženje i određivanje mjera zabrane. Potom je Kantonalni sud svaka dva mjeseca vršio kontrolu opravdanosti mjere pritvora, te o tome donosio rješenja koja je u postupku po žalbama apelanata Vrhovni sud preispitivao.
6. Također, i Ustavni sud je, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanata i donošenja rješenjā u postupku redovne kontrole opravdanosti mjere pritvora, u dva navrata ispitivao njihove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, te tim povodom donio odluke br. AP 1096/19 od 8. maja 2019. godine i AP 2243/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama je Ustavni sud zaključio da je redovni sud, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantima nakon potvrđivanja optužnice, ponudio relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te da postoji opasnost od bjekstva apelantice i naročite okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost da će apelanti, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti krivična djela za koja su optuženi, te kada je dao valjane razloge za svoje odlučenje koji se ne doimaju proizvoljnim.
Osporena rješenja
7. Kantonalni sud je, postupajući po službenoj dužnosti, u postupku redovne kontrole opravdanosti mjere pritvora određenog apelantima, na osnovu člana 151. stav 1. ZKPFBiH, donio Rješenje broj 09 0 K 027189 19 Kv 74 od 3. oktobra 2019. godine kojim je apelantima produžen pritvor za dva mjeseca, tako da im po tom rješenju pritvor može trajati do 3. decembra 2019. godine ili do druge odluke suda. Pritvor je apelantima produžen zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH), a apelantici i zbog razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je vanraspravno vijeće na nejavnoj sjednici, nakon detaljno izvršenog uvida u kompletan spis, ocijenilo da i dalje stoje zakonski razlozi za produženje pritvora apelantima. Dalje, Kantonalni sud je ispitao postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela za koja su optuženi. S tim u vezi, Kantonalni sud je, nakon što je iznio sadržinu dokaza priloženih uz optužnicu (str. od 29 do 127 obrazloženja), naveo razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela za koja je protiv njih potvrđena optužnica. Taj zaključak, kako je naveo Kantonalni sud, zasniva se na materijalnim dokazima kao što su uvjerenja, porezni računi, na materijalnim dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke od 1. novembra 2018. godine, te na iskazima svjedoka, kao i na iskazima iz istrage jednog broja optuženih (šest imenovanih lica). Kantonalni sud je naveo da, prema dokazima u spisu, postoji osnovana sumnja da su apelanti u dužem vremenskom periodu, od 20. oktobra 2010. godine do 22. augusta 2016. godine, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, i to putem agencija za posredovanje u zapošljavanju ,,Leading“ d.o.o. i ,,Eslider“ d.o.o. Sarajevo, ostvarili bitna obilježja krivičnih djela za koja se terete. U obrazloženju je navedeno da postoji osnovana sumnja da je samo putem blagajne firme ,,Leading“ d.o.o. izvršeno 71.218 fingiranih isplata na ime naknada studentima i učenicima za radove koji nisu bili nikada izvršeni, a putem firme ,,Eslider“ d.o.o. Sarajevo 2.798 takvih isplata, i to bez ikakve evidencije o prijemu novca od navodno angažiranih studenata i učenika koji su navedeni u uputama za rad koje je konkretno naveo Kantonalni sud u rješenju kroz iznošenje sadržaja tih dokaza, a one su, kako je navedeno, prikazane i u tabeli 14 strana 179 -186. nalaza vještaka finansijske struke.
9. Potom se Kantonalni sud bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKP, te je zaključio da i dalje postoje i posebni razlozi za određivanje pritvora apelantima koji su propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, te u odnosu na apelanticu i razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka a) ZKP.
10. Naime, Kantonalni sud je na stranama od 127. do 129. obrazloženja dao razloge zbog kojih je zaključio da je neophodno produženje pritvora apelantici iz osnova iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Navedeni zaključak Kantonalni sud je temeljio na okolnosti da apelantica ima državljanstvo Republike Crne Gore (u daljnjem tekstu: Crna Gora) i prijavljeno prebivalište u Crnoj Gori, u Pljevljima, gdje je i rođena, kao i rodbinu u toj državi, da ona nema državljanstvo BiH, niti imovinu u BiH, odnosno da nema čvrstih imovinskih ili drugih značajnih veza sa BiH, kao i da između Crne Gore i BiH, zbog „poroznosti“ graničnih prelaza, nema sigurne kontrole graničnih prelaza između ovih država. Pored toga, Kantonalni sud je imao u vidu i postojanje osnovane sumnje da je izvršenjem krivičnih djela za koja se apelantica tereti pribavljena imovinska korist u višemilionskom iznosu, da prilikom pretresa stana koji apelantica koristi i poslovnih prostorija nije pronađen novac iako iz sadržaja presretnutih telefonskih komunikacija proizlazi da je apelantica u dužem vremenskom periodu kontinuirano podizala sa računa gotovinski novac uplaćivan na ime provizije, kao i da iz sadržaja presretnutih telefonskih razgovora apelantice sa sada optuženim S.B. proizlazi da apelantica ima određenu sumu novca koju ona „neće da dira“, a koji bi joj mogao poslužiti u slučaju bjekstva. Također je navedeno da je apelantica u telefonskom razgovoru obavljenom 6. augusta 2017. godine sa prijateljicom N.S. iskazala spremnost za odlazak iz BiH, te da je svjesna težine krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret i visine zaprijećenih kazni za ta djela. Kantonalni sud je naveo da je prilikom razmatranja činjenica i okolnosti relevantnih za procjenu postojanja opasnosti od bjekstva imao u vidu stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), odnosno da je prilikom odlučivanja sud dužan uzeti u obzir, između ostalog, visinu zaprijećene kazne, dokaze o prethodnim slučajevima bjekstva u vezi sa drugim krivičnim djelima, te konkretne dokaze o planovima o bjekstvu, kao i karakter osumnjičenog/optuženog, njegov moral, mjesto stanovanja, radni status, finansijsku situaciju, porodične veze, kao i kontakte u inozemstvu ili nepostojanje veze sa državom u kojoj se krivično goni. U tom kontekstu se Kantonalni sud pozvao na stav izražen u presudi u predmetu Van Droogenbroeck vs. Belgium (broj 7906/77 od 24.6.1982. godine) u kojoj je sud zaključio da je lišavanje slobode pojedinca opravdano ako postoji veza osumnjičenog sa drugom državom, prelaskom na čiji teritorij bi njegova ekstradicija bila nemoguća, pogotovo ako ima određene vidove kontakata sa tom državom, a što je u konkretnom kako je već navedeno.
11. Kantonalni sud je ocijenio da utvrđene činjenice i okolnosti u odnosu na ovaj pritvorski razlog do ove kontrole pritvora nisu izgubile na značaju, da su još uvijek takvog intenziteta koji opravdava nastrožiju mjeru, mjeru pritvora, zbog čega je i prilikom ove kontrole pritvora apelantici pritvor produžen i zbog ovog zakonskog osnova. Dakle, kako je Kantonalni sud zaključio, još uvijek egzistiraju okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva apelantice na koji način bi postala nedostupna organima gonjenja u BiH, čime su se ispunili posebni zakonski razlozi za produženje pritvora iz navedenog zakonskog osnova, a sve radi osiguranja prisustva optužene na glavnom pretresu i uspješnog vođenja krivičnog postupka.
12. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je pritvor apelantima produžen i po osnovu posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH o čemu je dao obrazloženje na str. od 129. do 133. rješenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je, prije svega, istakao da je ispunjen formalni uvjet za produženje mjere pritvora po navedenom osnovu, budući da se apelanti osnovano sumnjiče da su počinili krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U odnosu na kumulativno propisani uvjet, postojanje naročitih okolnosti, Kantonalni sud je ocijenio dokaze na kojima se zasniva optužnica, a koji pružaju osnovanu sumnju da su apelanti radnje izvršenja krivičnih djela za koje su optuženi i za koje se osnovano sumnjiče preduzimali u dužem vremenskom periodu (osam godina), kontinuirano, da su one preduzimane u okviru organizirane grupe koja je djelovala po principu jasno podijeljenih uloga njenih članova, u kojoj su apelanti djelovali kao organizatori, a ostali optuženi H.B., H.L., A.P., Š.S., E.D., A.K., S.K., S.B. i I.K. kao posrednici, te odgovorna lica, direktori i zaposlenici firmi, kao članovi grupe, te da su iskazali visok stepen upornosti pri izvršenju inkrimiranih radnji, koje su rezultirale enormno visokim iznosima protivpravno stečene imovinske koristi. Pored toga, kako je navedeno, postoji osnovana sumnja da se radilo o uhodanoj, razvijenoj, dobro organiziranoj shemi nezakonitog poslovanja (ustanovljenoj i izučenoj i prije ,,osamostaljivanja“ osumnjičenih, tj. osnivanja Agencije ,,Leading“) na način da je putem fiktivnog prikazivanja radova za koje studenti/đaci nisu angažirani proizlazi iz iskaza svih do sada ispitanih osumnjičenih kako je navedeno. Kroz takvo poslovanje, dakle, kontinuirano, godinama, kako se može zaključiti iz iskaza navedenih osumnjičenih, ali i izuzete materijalne dokumentacije, sa računa pravnih lica izvlačen je gotov novac.
13. Navedeno je da iz iskaza osumnjičene M.B.-S. proizlazi da je apelantica, nakon prestanka poslovanja pravnog lica ,,Leading“, a koje je prestalo da radi nakon izvršenog inspekcijskog nadzora Porezne uprave FBiH, odgovornima u pravnom licu ,,Mibral“ rekla da mora preregistrirati firmu, prešućujući navedenu činjenicu, a iz čega se može osnovano ocijeniti i izvesti zaključak o posebno iskazanoj odlučnosti apelantice da nastavi sa kriminalnim aktivnostima. Iz iskaza imenovanog osumnjičenog proizlazi da je vjerovao da je došlo do preregistracije firme ,,Leading“ u ,,Eslider“, što upućuje da su apelanti, s namjerom da nastave vršiti kriminalne aktivnosti, takvu priču plasirali među korisnike njihovih usluga, ne otkrivajući da su imali problem sa poreznim organima. Prema iskazu osumnjičenog S.B., njemu je apelantica saopćila da je sa Poreznom ,,sve uredu“ navodeći mu potpuno druge razloge zatvaranja firme ,,Leading“, odnosno svjesno prikrivajući činjenicu da su prilikom kontrole Porezne uprave uočene nepravilnosti, što je činila da bi zadržala postojeću ,,klijentelu“ i nastavila već opisano nezakonito poslovanje. Kantonalni sud je naveo da se apelantica ovakvom vrstom poslova očigledno bavila i mnogo duže, još od vremena dok je iste poslove, bez formalnog zaposlenja i ugovora, obavljala za ,,Osmex“, a kako to potvrđuju prethodno spomenute izjave više osumnjičenih i naročito izjava osumnjičenog S.G. od 31. maja 2018. godine, koji je prethodno obavljao knjigovodstvene poslove za ,,Osmex“ i u vezi s finansijskom dokumentacijom kontaktirao sa apelanticom. U navedenom smislu, osim navedenih, nesporno govore i izjave drugih saslušanih posrednika i osumnjičenih, ali i izuzeta materijalna dokumentacija, te se može jasno zaključiti da su usluge agencija koje su ih nudile i pružale bile isključivo usluge pribavljanja gotovine i ,,pokrivanje“ izvršenih uplata potrebnom računovodstvenom dokumentacijom radi stvaranja privida legalnosti. Dodatno, na postojanje svijesti kod apelantice da čini nezakonite radnje i da, pored toga, i dalje istrajava u istom postupanju ukazuju komunikacija imenovane nakon izvršenog pretresa agencije ,,Leading“ d.o.o. Sarajevo po naredbi Kantonalnog suda u kojoj se sa osumnjičenim H.L. savjetuje i raspituje o krivičnom postupku protiv njega u vezi sa zadrugom ,,Ama“ u kojoj je odgovorno lice bio taj osumnjičeni, a koja se bavila istim poslovima.
14. U kontekstu „naročitih okolnosti“ koje opravdavaju bojazan da će apelanti ponoviti krivično djelo ukoliko budu pušteni na slobodu, na njih posebno ukazuju činjenice o postojanju osnovane sumnje o brojnosti radnji koje su preduzeli u vremenskom periodu obuhvaćenom optužnicom, kao i na iznose novca koji su ,,izvučeni“ iz navedenih firmi kao novac za plaćanje radnika koji nikada nisu angažirani na obavljanju poslova. Tako iz sadržaja presretnutih razgovora proizlaze gotovo svakodnevne komunikacije između apelantice i posrednika, koji međusobno razgovaraju, te se u kratkim razgovorima koji nerijetko sadrže svega nekoliko rečenica ili pitanja „da li je leglo“, ,,da će pustiti“, brojeve koji označavaju iznose koji se traže. Imajući u vidu da postoji osnovana sumnja da su organizatori grupe, apelanti, i do sada, kako je to prethodno obrazloženo, nakon zatvaranja jedne agencije, pronašli način da nastave sa nezakonitom poslovanjem, postoji osnovana bojazan da će tako postupiti u narednom periodu ukoliko budu pušteni da se brane sa slobode.
15. Ocjenjujući da se optuženima na teret stavljaju teška krivična djela za koja su osnovano sumnjivi da su ih izvršili kao organizatori, odnosno pripadnici grupe za organizirani kriminal, način izvršenja djela i međusobnu povezanost apelanata, a posebno povezanost optuženih koji su djelovali kao posrednici između optuženih pravnih lica i organizatora apelanata, kao i visoku profitabilnost nezakonitih radnji koje se optuženim stavljaju na teret, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju sve navedeno, u svojoj ukupnosti, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti u slučaju puštanja na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, bez obzira na njihovu raniju neosuđivanost, a čime su ispunjeni svi propisani uvjeti za produženje pritvora zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Vezano za ličnost apelanata, a imajući u vidu težinu krivičnih djela, način izvršenja krivičnih djela za koja su osnovano sumnjivi, vremenski period izvršenja djela, posljedice koje su nastupile, zaprijećene kazne i njihovu ličnost, u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti u slučaju puštanja na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
16. Činjenice i okolnosti kako su ocijenjene i utvrđene u ranijim rješenjima još uvijek su od značaja za odluku o pritvoru, nisu se promijenile i takvog su intenziteta koji opravdava produženje mjere pritvora kao najstrožije mjere, po svim zakonskim osnovama po kojim je pritvor produžen rješenjem od 1. augusta 2019. godine, bez obzira na vrijeme provedeno u pritvoru, a što je u okvirima propisanim zakonom. Dakle, Kantonalni sud, postupajući po službenoj dužnosti kada je riječ o kontroli pritvora u konkretnom slučaju, i dalje ima uvjerenje da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju trajanje mjere pritvora apelantima, kako su već i obrazloženi.
17. Nadalje, u obrazloženju rješenja (strana 133, predzadnji pasus) je navedeno da je Kantonalni sud pri odlučivanju o produženju pritvora apelantima, postupajući u smislu odredbe člana 145. stav 1. ZKPFBiH, razmotrio i mogućnost ostvarivanja svrhe koja se želi postići pritvorom, primjenom neke od blažih mjera u smislu odredaba člana 137. stav 2. ZKPFBiH, te da je zaključio da se u konkretnom slučaju mjerama zabrane ne može ostvariti svrha pritvora. Pri tome je Kantonalni sud imao u vidu vrstu i težinu krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret, iskazanu odlučnost, upornost i istrajnost u učinjenju krivičnih djela, kako je u rješenju detaljno obrazloženo. Stoga je Kantonalni sud zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora apelantima s obzirom na to da mjere zabrane u ovom slučaju nisu primjenjive, niti svrsishodne i njima se ne može ukloniti opasnost od bjekstva, odnosno ponavljanja krivičnog djela.
18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 027189 19 Kž 16 od 21. oktobra 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanata podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 19 Kv 74 od 3. oktobra 2019. godine.
19. Vrhovni sud je naveo da je predmetno rješenje doneseno u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora apelantima u smislu odredaba člana 151. stav 1. ZKPFBiH, koju vrši sud po službenoj dužnosti bez prijedloga ovlaštenog tužioca i bez održavanja ročišta na kojem bi stranke i branioci dali svoja izjašnjenja u pogledu okolnosti relevantnih za produženje pritvora. Prema tome, suprotno navodima iz žalbe apelanticine braniteljice, ne radi se o rješenju o produženju pritvora u smislu člana 145. stav 3. navedenog zakona koje sud donosi postupajući po prijedlogu tužioca u kojoj situaciji bi, u skladu sa odredbom člana 145. stav 2. ZKPFBiH, postojala obaveza suda da apelanticinoj odbrani omogući izjašnjenje o takvom prijedlogu tužioca.
20. Ocijenjeni su kao neosnovani navodi branilaca apelanata u žalbama da prvostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja nije izvršio suštinsku kontrolu opravdanosti daljeg trajanja pritvora apelantima u smislu člana 151. stav 1. ZKPFBiH, jer se pobijano rješenje temelji na identičnoj argumentaciji kao i ranija rješenja o produženju pritvora optuženim, te zbog dužine trajanja pritvora. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 145. stav 4. ZKPFBiH propisana dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću kada je riječ o pritvorskim predmetima i da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, dok je odredbom člana 244. stav 4. ZKPFBiH propisano da će se, nakon izjašnjenja o krivici, zakazati glavni pretres u roku od 30 dana od dana izjašnjenja o krivici i da se samo izuzetno taj rok može produžiti za još 30 dana. Međutim, kako iz stanja spisa slijedi da je u ovom predmetu zakazivan glavni pretres (za 1. juli i 3. septembar 2019. godine) i odgađan zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za održavanje (nedolazak pojedinih od ukupno 36 optuženih u predmetnoj stvari, odnosno radi odlučivanja o zahtjevu branilaca apelanata i A.F. za izuzeće predsjednika vijeća, odnosno zahtjevu braniteljice optužene D.V. za izuzeće postupajuće tužiteljice u predmetnoj stvari), to okolnost da glavni pretres još uvijek nije otpočeo sama po sebi ne znači da je postupljeno protivno citiranim odredbama zakona i da se prvostepeni sud oglušio o obaveze iz člana 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKPFBiH, odnosno da prvostepeni sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio navedene odredbe ZKPBiH a da je to bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, pobijanim rješenjem nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKPFBiH, odnosno postupljeno protivno odredbi člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) na što se ukazuje u žalbi apelantovog branioca.
21. Nadalje, ocijenjene su kao neosnovane i tvrdnje iznesene u žalbama branilaca apelanata da prvostepeni sud nije izvršio suštinsku kontrolu daljnje neophodnosti trajanja pritvora apelantima, jer takav zaključak ne proizlazi iz obrazloženja pobijanog rješenja iako tvrde suprotno, ni sami branioci u žalbama ne navode koje su se to okolnosti od značaja za odluku o pritvoru eventualno promijenile, zbog kojih su prestali razlozi za pritvor apelantima bilo u pogledu postojanja općeg uvjeta, bilo u pogledu postojanja posebnih uvjeta za pritvor. Sama činjenica da se u pobijanom rješenju ponavljaju određeni razlozi u pogledu postojanja općeg i posebnih pritvorskih osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno u odnosu na apelanticu i iz osnova člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, kao i u ranijim rješenjima o produženju pritvora, ne daje osnova za zaključak da pobijano rješenje nije pravilno i na zakonu zasnovano ukoliko činjenice i okolnosti koje su bile od značaja pri donošenju prethodnog rješenja o produženju pritvora mogu biti od značaja i pri donošenju kasnijeg rješenja o produženju pritvora.
22. Nadalje, iz pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja, nakon što je iznio sadržinu dokaza priloženih uz optužnicu (strana od 29. do 127. obrazloženja), naveo određene i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela za koja je protiv njih potvrđena optužnica. Suprotno tvrdnjama žalbi, upravo nakon izvršene analize svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, prvostepeni sud je izveo zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela za koja je protiv njih potvrđena optužnica. S obzirom na to da branioci apelanata navodima žalbi ne dovode u pitanje niti dokaze na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoj zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje na strani apelanata, a niti razloge koje je prvostepeni sud dao u tom pogledu, to se u pogledu postojanja općeg uvjeta za pritvor neosnovano žalbama branilaca apelanata ukazuje da su u pobijanom rješenju izostali razlozi o odlučnim činjenicama i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.
23. Vrhovni sud je ocijenio da navodima apelanticine braniteljice nije doveden u pitanje zaključak prvostepenog suda o postojanju posebnog uvjeta za pritvor apelantici iz osnova člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud na stranama od 127. do 139. obrazloženja dao sasvim određene i za Vrhovni sud prihvatljive razloge kojima je argumentiran zaključak o neophodnosti produženja pritvora apelantici iz osnova iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Istaknuto je da su konkretne okolnosti koje je naveo Kantonalni sud u pobijanom rješenju, a koje se ne osporavaju ni žalbom, i po ocjeni Vrhovnog suda nezavisno od činjenice da je apelantica, kako se to navodi u žalbi, zaključila brak sa državljaninom BiH i da je u periodu od 11. do 30. maja 2018. godine boravila na slobodi, davale dovoljno uporišta prvostepenom sudu za izvođenje zaključka da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na realnu opasnost od bjekstva apelantice, ukoliko bi se ona našla na slobodi. Zaključak prvostepenog suda o postojanju posebnih uvjeta za pritvor na strani apelantice iz osnova člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH s obzirom na razloge date u pobijanom rješenju, po ocjeni Vrhovnog suda, ne dovode u pitanje ni navodi žalbe da apelantica nije napustila državu BiH ni nakon izvršenog pretresa u agenciji „Leading“ tokom 2016. godine, kada se ima u vidu da istraga protiv apelantice nije vođena u 2016. godini kada je izvršen inspekcijski nadzor i pretres u agenciji „Leading“d.o.o. Sarajevo.
24. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio i navode branilaca apelanata kojim osporavaju i zaključak prvostepenog suda o postojanju posebnog uvjeta za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ukazano je da određivanje, odnosno produženje pritvora iz navedenog osnova nije uvjetovano ranijom osuđivanošću. Ranija osuđivanost, po ocjeni Vrhovnog suda, svakako može predstavljati okolnost koja je od bitnog značaja za ocjenu postojanja iteracijske opasnosti, no prema odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, takva okolnost, suprotno tvrdnjama žalbe, nije uvjet za određivanje, odnosno produženje pritvora iz tog zakonskog osnova, nego je to postojanje okolnosti koje u svojoj ukupnosti imaju karakter naročitih okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja djela. Iz obrazloženja pobijanog rješenja (strana od 129. do 133) proizlazi da je prvostepeni sud dao detaljne, jasne i određene razloge za zaključak da u konkretnom slučaju postoji iteracijska opasnost u slučaju puštanja na slobodu apelanata.
25. Nadalje, iz obrazloženja pobijanog rješenja (strana 133, predzadnji pasus) proizlazi da je prvostepeni sud pri odlučivanju o produženju pritvora apelantima, postupajući u smislu odredbe člana 145. stav 1. ZKPFBiH, razmotrio i mogućnost ostvarivanja svrhe koja se želi postići pritvorom, primjenom neke od blažih mjera u smislu odredaba člana 137. stav 2. ZKPFBiH, te da je pri ispitivanju te mogućnosti naveo jasne i određene razloge zbog kojih smatra da se u konkretnom slučaju mjerama zabrane ne može ostvariti svrha pritvora. Sve to, i po ocjeni Vrhovnog suda, opravdava zaključak prvostepenog suda da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera, pa ni izricanjem najstrožijih mjera zabrane na koje apelanticina braniteljica ukazuje žalbom, odnosno mjerama zabrane napuštanja boravišta, oduzimanja putne isprave i lične karte i zabranom preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti na koje se ukazuje u žalbi apelantovog branioca. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelanti ukazuju na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Navode da je, nakon potvrđivanja optužnice broj T09 0 KTO 0106155 16 31. januara 2019. godine protiv više lica, između ostalog i protiv apelanata, u kojoj je podnesen prijedlog za produženje pritvora apelantima, Kantonalni sud konstantno donosio rješenja kojima se produžava pritvor za dva mjeseca, te da je prema posljednjem Rješenju Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 19 Kv 74 od 3. oktobra 2019. godine produžen pritvor koji može trajati do 3. decembra 2019. godine ili do nove odluke suda. S tim u vezi, apelanti posebno ukazuju na činjenicu da je odredbom člana 145. stav 4. ZKPFBiH propisano da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Smatraju da Kantonalni sud nije izvršio suštinsku kontrolu pritvora i da Tužiteljstvo, nakon podnošenja prijedloga iz optužnice za produženje pritvora, nije iznijelo nijednu novu činjenicu ili dokaz koji bi opravdao produženje pritvora apelantima, te da, iako je optužnica u predmetnoj stvari potvrđena i održano ročište pred Kantonalnim sudom 29. aprila 2019. godine, na kojem su se apelanti izjasnili o krivici po navedenoj optužnici, glavni pretres u predmetnoj stvari još uvijek nije počeo. Uzme li se u obzir činjenica da su apelanti 29. aprila 2019. godine dali izjavu pred sudijom za prethodno saslušanje, te da je od tada proteklo više od pet mjeseci, a da se i dalje nalaze u pritvoru, jasno je da je protekao rok od 60 dana u kojem je morao započeti glavni pretres pred vijećem suda. Tek 1. novembra 2019. godine Kantonalni sud je donio dopis broj 09 0 K 027189 19 K kojim je zakazano predraspravno ročište za 26. novembar 2019. godine. Dakle, u situaciji kada glavni pretres nije započeo u roku od 60 dana od dana izjašnjenja o krivici, Kantonalni sud je dopisom broj 09 0 K 027189 19 K od 16. augusta 2019. godine obavijestio apelante da se glavni pretres opoziva na neodređeno vrijeme. Navedene okolnosti apelanti su isticali i u svojim žalbama na rješenje Kantonalnog suda od 3. oktobra 2019. godine, ali u tom pravcu Vrhovni sud je na strani 3. rješenja od 21. oktobra 2019. godine naveo da, po ocjeni tog suda, pobijanim rješenjem nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKPFBiH, odnosno postupljeno protivno odredbi člana 5. stav 3. Evropske konvencije, na šta se ukazuje u žalbi apelantovog branioca. Međutim, odluka o zahtjevu za izuzeće predsjednika vijeća je donesena 10. jula 2019. godine Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Su-19-000636, što znači da to ne može biti razlog zašto glavni pretres još uvijek nije započeo. Nakon donošenja odluka kojima se odbijaju zahtjevi za izuzeće protekla su više od četiri mjeseca a glavni pretres nije započeo. Također, istaknute povrede su učinjene, prema navodima apelacije, zbog stava redovnog suda o postojanju posebnih pritvorskih uvjeta, kao i proizvoljne primjene odredaba člana 146. stav 1. tač.
a) i c) ZKPFBiH. Naime, apelanti smatraju da pobijana rješenja ne daju posebne razloge koji se zahtijevaju ovim odredbama, nego se stječe dojam da se radi o gomilanju pritvorskih razloga u konkretnom predmetu. Apelanti smatraju da je u konkretnom predmetu Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise prilikom produženja pritvora apelantima i (ne) odlučivanje o primjeni blažih mjera prinude s obzirom na to da nisu ni uzeli u razmatranje primjenu nijedne blaže mjere koja im je bila na raspolaganju iako je to obaveza propisana članom 145. stav 1. ZKPFBiH. Konačno, apelanti su predložili donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo njihovo puštanje iz pritvora. Također, apelanti su tražili da se utvrdi povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost, te da se naloži ukidanje spomenutih rješenja sudova, predlažući ujedno da im se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu, kao i isplate troškovi nastali zbog utvrđivanja spomenute povrede.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da su prigovori izneseni u apelaciji isti kao i prigovori iz žalbe apelanata o čijoj neosnovanosti je dao obrazloženje u osporenom rješenju pri kojem ostaje. Naročito je ukazano da je o zahtjevu branilaca apelanata za izuzeće predsjednika vijeća odučeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Su-000636 od 10. jula 2019. godine, ali i da u predmetnoj stvari nije traženo samo izuzeće predsjednika vijeća već da je postavljen zahtjev i za izuzeće postupajućeg tužioca, kao i vještaka finansijske struke L.S.
28. Kantonalni sud je naveo da nema povreda koje apelanti navode, te da je pobijano rješenje dalo određene i dovoljne razloge, pri čemu je odgovoreno na prigovore odbrane.
29. U detaljnom odgovoru Kantonalno tužilaštvo je navelo da se većina navoda apelacije odnosi na već prethodno isticane prigovore o kojim su redovni sudovi prilikom donošenja svih rješenja u ovom predmetu, pa tako i sada osporavanih dali jasne i dovoljne razloge na osnovu kojih su izveli zaključak o postojanju pritvorskih razloga prema apelantima. Također je Kantonalno tužilaštvo pojasnilo da je u konkretnom predmetu, iako glavni pretres još uvijek nije počeo, on bio zakazan za 1. juli 2019. godine, ali je odgođen zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za održavanje, konkretnije zbog nedolaska pojedinih optuženih, te radi odlučivanja o zahtjevu branitelja apelanta (dakle, samih podnosilaca apelacije) i A.F. za izuzeće predsjednika i članova sudećeg vijeća, odnosno zahtjevu braniteljice optužene D.V. za izuzeće postupajuće tužiteljice u predmetnoj stvari. Nakon odbijanja zahtjeva za izuzeće predsjednika vijeća, ponovno je zakazan glavni pretres za 3. septembar 2019. godine, koji je naknadno opozvan zbog odluke VSTVBiH o suspenziji sudije koji je bio predsjednik vijeća u ovom predmetu. Činjenica da su s tim u vezi stranke obaviještene o odgađanju „na neodređeno vrijeme“, jeste posljedica okolnosti da je bilo potrebno predmetom zadužiti novog sudiju i imenovati novo sudeće vijeće. Po zaduživanju novog predsjednika vijeća za 26. novembar 2019. godine zakazano je i održano predraspravno ročište radi rješavanja pitanja nužnih za efikasnu organizaciju daljeg vođenja postupka, a imajući u vidu složenost i obimnost predmeta. Tom prilikom utvrđena je i dinamika daljeg vođenja postupka (uz napomenu da su, između ostalih, upravo branioci apelanata prigovarali na prijedlog Kantonalnog tužilaštva za češće održavanje glavnih pretresa), te zakazan glavni pretres za dan 17. decembar 2019. godine. Ocijenjeni su kao neosnovani i navodi apelacije da Kantonalni sud ocjenjuje samo navode iz prijedloga Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora, a da pri tome uopće nije ocijenio navode odbrane koji su isticani prije donošenja rješenja od 5. februara 2019. godine. S druge strane, pravo apelanata da se van formalnog ročišta obraćanjem sudu izjasne o razlozima i daljem trajanju pritvora, svaka dva mjeseca ili kad god to nalaze za shodno, ni na koji način nije onemogućeno, niti ograničeno ni zakonom ni od suda, a koje pravo su apelanti redovno i koristili ulaganjem prijedloga za ukidanje pritvora, žalbi na rješenja o produženju, odnosno kontroli pritvora nakon potvrđivanja optužnice, kao i podnošenjem apelacija Ustavnom sudu.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tač. a) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
31. Ugovor o izručenju između Bosne i Hercegovine i Crne Gore („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 10/13, stupio na snagu 30. juna 2015. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Krivična djela za koja se dozvoljava izručenje vlastitih državljana Član 7. st (1) i (4) (1) Izručenje vlastitih državljana zbog krivičnog gonjenja dozvolit će se ako su ispunjeni uslovi propisani ovim Ugovorom samo za krivična djela organiziranog kriminala i korupcije i krivično djelo pranje novca, za koja je prema pravu obje države ugovornice propisana kazna zatvora ili mjera koja podrazumijeva lišenje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna, koja su kao takva predviđena domaćim zakonodavstvima država ugovornica.
(4) Izručenje vlastitih državljana za krivična djela iz stavova (1) i (2) ovog člana dozvolit će se samo za krivična djela izvršena poslije potpisivanja ovog Ugovora. VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 027189 19 Kž 16 od 21. oktobra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 28. oktobra 2019. godine a apelacija je podnesena 27. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
38. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
1. Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju rješenja redovnih sudova kojima im je u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora produžena mjera pritvora i koja po tim rješenjima može trajati najduže do 3. decembra 2019. godine, dakle, pritvor po osporenim rješenjima je istekao. Također, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud najprije naveo šta se optužnicom apelantima stavlja na teret (osnovana sumnja), te da je ispitao postojanje posebnih razloga za produžavanje pritvora, to jest da li su se izmijenile okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja posljednjeg rješenja kojim je apelantima produžen pritvor, i da je zaključio da se okolnosti nisu izmijenile.
2. Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je u konkretnom predmetu potvrđena optužnica i da su osporena rješenja donesena u postupku redovne sudske kontrole opravdanosti mjere pritvora nakon potvrđivanja optužnice u skladu s odredbama člana 151. ZKPFBiH. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju navedena rješenja kojima im je pritvor produžen, tvrdeći da se u osporenim rješenjima ponavljaju razlozi iz prethodnih rješenja o produženju pritvora apelantima iz čega slijedi da je sudska kontrola opravdanosti mjere pritvora bila samo formalna, a ne suštinska, kao i da je nedovoljno obrazloženje o postojanju posebnih uvjeta za pritvor. Pored toga, apelanti smatraju da se predmetni krivični postupak ne vodi na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru, kao i da je sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise prilikom produženja pritvora apelantima i (ne)odlučivanja o primjeni blažih mjera prinude s obzirom na to da nije uzeta u razmatranje primjena nijedne blaže mjere koja im je bila na raspolaganju.
3. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nadležni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za produžavanje mjere pritvora apelantima, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH.
4. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se pitanje da li je razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva od javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštivanju pojedinačne slobode. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva od javnog interesa i dužno poštivanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštivanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama treba da navedu dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60- 61, aplikacija broj 57180/09).
5. Dalje, poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem., Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljnjim referencama).
6. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji je jedini dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
7. U konkretnom slučaju apelantima je produžen pritvor pozivajući se na razloge navedene u članu 146. stav 1. tačka a) zbog opasnosti od bjekstva i tačka c) zbog rizika da bi mogli ponoviti ili izvršiti novo krivično djelo. Dakle, s obzirom na to da apelanti ne osporavaju postojanje osnovane sumnje Ustavni sud će u nastavku ove odluke ispitati obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga.
8. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da nisu dati obrazloženi i konkretni razlozi za posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, odnosno da je sud pogrešno ocijenio opasnost od bjekstva, odnosno sve konkretne okolnosti na strani apelantice.
9. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, također, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi, Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno se smanjuje i protekom vremena koje je osumnjičeni, odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu u slučaju osude na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog, odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi, Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).
10. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi, ocjenjujući protek vremena i razvoj konkretnog postupka, utvrdili da i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora apelantici po ovom osnovu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u prilog zaključku o postojanju opasnosti od bjekstva ocijenio činjenicu da je apelantica državljanka Crne Gore, gdje je i rođena i gdje još uvijek ima prijavljeno prebivalište, da nema državljanstvo ili bilo kakvu imovinu u Bosni i Hercegovini, te da je svjesna težine krivičnih djela za koja je optužena, visine zaprijećenih kazni i dokaza koji su u predmetnom krivičnom postupku prikupljeni protiv nje. Navedene okolnosti dovedene su u kontekst blizine Crne Gore, „poroznosti“ graničnih prelaza, okolnošću da apelantica, osim pravne veze, ima i rodbinu koja joj može pružiti pomoć i osigurati nesmetan boravak, kao i rezultata istrage iz kojih proizlazi da apelantica ima određenu gotovinsku sumu koja nije pronađena, na osnovu čega je zaključeno da je osnovano pretpostaviti da bi te okolnosti apelantica mogla iskoristiti u slučaju bjekstva za nesmetan boravak čak i u dužem vremenskom periodu. Također je Kantonalni sud, između ostalog, ocijenio i činjenicu da Crna Gora ne izručuje svoje državljane. Ustavni sud naročito zapaža da je i Vrhovni sud posebno ocijenio i okolnosti koje proizlaze iz snimljene telefonske komunikacije apelantice sa njenom prijateljicom „da je ovdje iskreno ništa ne drži“. Slijedom navedenog, sud je zaključio da utvrđene činjenice i okolnosti nisu izgubile na značaju i da su još uvijek takvog intenziteta da opravdavaju produženje mjere pritvora po ovom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navedene konkretne okolnosti, uzete u cjelini, bile dovoljne za zaključak o postojanju osnovane bojazni da bi apelantica, u slučaju da bude puštena na slobodu, mogla pobjeći. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navedene okolnosti dovoljne u odnosu na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP.
11. Nadalje, apelanti tvrde da osporena rješenja o određivanju pritvora nisu zakonita, odnosno da nije ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u odnosu na ovaj pritvorski uvjet redovni sud, također, veoma detaljno naveo zbog čega i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora po ovom osnovu, dajući konkretne razloge. Prije svega, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen formalni uvjet. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti ocijenili brojnost krivičnopravnih radnji preduzetih u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, da su inkriminirane radnje preduzimane u okviru organizirane grupe u kojoj su apelanti bili organizatori, visok stepen iskazane upornosti koji se ogleda u činjenici da je, i nakon inspekcijskog nadzora i utvrđenih nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju „Leadinga“ d.o.o., apelantica u kratkom vremenu osnovala novo društvo, koje je radilo na identičan način (nezakonito poslovalo, kako se osnovano sumnja). Redovni sud je zaključio da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti ponoviti krivično djelo, odnosno da i dalje egzistiraju uvjeti koji se nisu promijenili po ovom osnovu.
13. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po navedenim osnovima, odnosno zašto smatraju da još uvijek egzistiraju razlozi za pritvor utvrđeni osporenim rješenjima, a što, po mišljenju Ustavnog suda, ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
14. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u ukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelanti, u slučaju puštanja na slobodu, mogli ponoviti ista ili istovrsna krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Imajući u vidu sve navedeno, ovakav stav redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje apelanata o proizvoljnosti primjene člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno datog obrazloženja.
15. U tom kontekstu je, također, nasuprot navodima apelanata, preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te su navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive, niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelanti u slučaju da budu pušteni na slobodu, mogli ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.
16. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po navedenim osnovima, odnosno zašto smatraju da još uvijek egzistiraju razlozi za pritvor utvrđeni osporenim rješenjima, a što, po mišljenju Ustavnog suda, ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
17. U odnosu na drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju na činjenicu da od potvrđivanja optužnice (31. januara 2019. godine) još nije počeo glavni pretres. Ustavni sud primjećuje da je prilikom kontrole opravdanosti pritvora redovni sud ukazao na odredbe člana 145. stav 4. ZKPFBiH, kojim je propisana dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću kada je riječ o pritvorskim predmetima i da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, dok je odredbom člana 244. stav 4. ZKPFBiH propisano da će se, nakon izjašnjenja o krivici, zakazati glavni pretres u roku od 30 dana od dana izjašnjenja o krivici i da se samo izuzetno taj rok može produžiti za još 30 dana. Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je redovni sud utvrdio da iz stanja spisa slijedi da je u ovom predmetu zakazivan glavni pretres (za 1. juli i 3. septembar 2019. godine) i da je odgađan zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za održavanje (nedolazak pojedinih od ukupno 36 optuženih u predmetnoj stvari, odnosno zbog odlučivanja o zahtjevu branitelja apelanata i A.F. za izuzeće predsjednika vijeća, odnosno zahtjeva braniteljice optužene D.V. za izuzeće postupajuće tužiteljice u predmetnoj stvari), te okolnost da glavni pretres još uvijek nije otpočeo sama po sebi ne znači da je postupljeno protivno citiranim odredbama zakona i da se prvostepeni sud oglušio o obaveze iz člana 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKPFBiH, odnosno da prvostepeni sud nije primijenio ili da je nepravilno primijenio navedene odredbe ZKPBiH a da je to bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju dodatno pojasnilo da je, nakon odbijanja zahtjeva za izuzeće predsjednika vijeća, ponovno zakazan glavni pretres za 3. septembar 2019. godine, koji je naknadno opozvan zbog odluke VSTVBiH o suspenziji sudije koji je bio predsjednik vijeća u ovom predmetu. Činjenica da su s tim u vezi stranke obaviještene o odgađanju „na neodređeno vrijeme“, jeste posljedica okolnosti da je bilo potrebno predmetom zadužiti novog sudiju i imenovati novo sudeće vijeće. Po zaduživanju novog predsjednika vijeća za 26. novembar 2019. godine zakazano je i održano predraspravno ročište radi rješavanja pitanja nužnih za efikasnu organizaciju vođenja daljeg postupka, a imajući u vidu složenost i obimnost predmeta. Tom prilikom utvrđena je i dinamika daljeg vođenja postupka (uz napomenu da su, između ostalih, upravo branioci apelanata prigovarali prijedlogu Kantonalnog tužilaštva da se češće održavaju glavni pretresi), te zakazan glavni pretres za 17. decembar 2019. godine.
18. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda (vidi presudu Lukić protiv Srbije) u kojem je Evropski sud naveo (napomena: Za potrebe ove odluke tekst u potpunosti preuzet sa službene stranice Evropskog suda na srpskom jeziku):
44. Sud podseća da su opšti principi u vezi sa pravom „na suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, kako je zajemčeno članom 5. stav 3.
Konvencije, navedeni u jednom broju prethodnih presuda (vidi, među mnogim drugim autoritetima, Kudła protiv Poljske [VV], broj 30210/96, stav 110. i tako redom, ECHR 2000-XI, i McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 543/03, st. 41-44, ECHR 2006-X, sa daljim pozivanjem).
Primena gore navedenih principa na konkretan slučaj
45. Sud konstatuje da je period koji bi trebalo uzeti u obzir počeo 28. novembra 2006. godine, kada je podnosilac predstavke uhapšen i pritvoren, i da se završio 27. avgusta 2010. godine, kada je pušten na slobodu uz jemstvo. On je tako trajao tri godine i devet meseci.
46. Sud primećuje da se predmetni slučaj odnosio na ozbiljna krivična dela, naime, na organizovanje kriminalne grupe i korupciju. Prema tome, on je bio klasičan primer organizovanog kriminala, koji po definiciji stvara više poteškoća za istražne organe, a kasnije i za sudove prilikom utvrđivanja činjenica i stepena odgovornosti svakog člana grupe. Očigledno je da u predmetima ove vrste, stalna kontrola i ograničenje mogućnosti okrivljenih da međusobno kontaktiraju, kao i da kontaktiraju sa drugim pojedincima može biti od suštinskog značaja da se izbegne njihovo bekstvo, prikrivanje dokaza i, kao najvažnije, uticaj na ili čak pretnje svedocima. Prema tome, duži periodi pritvora nego u drugim slučajevima mogu biti razumni (vidi, na primer, Tomecki protiv Poljske, broj 47944/06, stav 29., 20. maj 2008. godine).
47. Po mišljenju Suda, činjenicu da se ovaj predmet odnosio na člana takve kriminalne grupe trebalo bi uzeti u obzir u proceni usklađenosti sa članom 5. stav 3. (vidi Bąk protiv Poljske, broj 7870/04, stav 57., 16. januar 2007. godine).
48. Sud primećuje da su se u odlukama da podnosioca predstavke zadrže u pritvoru sudski organi u početku oslanjali na sledeće: (1) rizik od bekstva; (2) rizik da će ometati suđenje pritiskom na svedoke i druge optužene; (3) rizik da će ponoviti krivično delo i (4) ozbiljnu prirodu krivičnih dela za koja se teretio i težinu kazne koja bi mu se mogla izreći ako se utvrdi da je kriv (vidi stav 7. u gornjem tekstu). Osim toga, Vlada je navela da je posebna složenost predmeta, pošto se ticao organizovanog kriminala, takođe opravdavala pritvor prema podnosiocu predstavke.
49. Sud primećuje da su se u svojim odlukama domaći sudovi pozivali na posebne činjenice predmeta i lične prilike podnosioca predstavke i nisu koristili „opšte i apstraktne argumente“ za njegov kontinuirani pritvor (suprotno, na primer, Boicenco protiv Moldavije, broj 41088/05, stav 143., 11. jul 2006. godine, i Khudoyorov protiv Rusije, broj 6847/02, st. 185-186, ECHR 2005-X). Oni su svaka dva meseca razmatrali svaki poseban osnov za pritvor i davali detaljna obrazloženja zašto bi pritvor trebalo dalje produžiti. Dalje, brojne žalbe podnosioca predstavke detaljno su razmatrane, a sudovi su donosili obrazložene odluke zbog čega su te žalbe odbijane.
19. U nastavku navedene odluke Evropski sud je naveo kako su se mijenjali (prestajali) osnovi za pritvor, te je kao posljednji osnov za pritvor ostao rizik od bjekstva. Nakon što je nekoliko puta aplikantov prijedlog za puštanje uz jemstvo odbačen, sud je konačno jemstvo prihvatio. U tački 50. Evropski sud je naveo da je postupak bio složen, ali da su domaće vlasti pokazale posebnu marljivost u vođenju postupka. U navedenom predmetu Evropski sud je utvrdio da nema povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
20. Imajući u vidu navedeni predmet Evropskog suda, kao i konkretan slučaj Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama naveo da postoje jasni i dovoljni razlozi za produženje pritvora apelantima. Također, Ustavni sud može da se složi sa ocjenom redovnih sudova da se radi o složenom predmetu, imajuću u vidu broj optuženih, brojnost krivičnopravnih radnji (za šta postoji osnovana sumnja) i ostalo navedeno u smislu kompleksnosti predmeta, što svakako treba imati u vidu kao jedan od razloga za produženje pritvora. Također, Ustavni sud primjećuje da, iako su apelanti u pritvoru nešto kraće od jedne godine od potvrđivanja optužnice, odnosno nešto kraće od dvije godine od prvog lišavanja slobode (kako proizlazi iz osporenih rješenja), da su redovni sudovi tu okolnost imali u vidu, ali da su zaključili da i dalje postoje razlozi za zadržavanje apelanata u pritvoru. Sve navedeno opravdava pritvor apelantima koji se produžava u fazi postupka nakon što je optužnica potvrđena. Konačno, u vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ne može a da ne zapazi da apelanti u jednom dijelu osporavaju „dinamiku“ vođenja predmetnog krivičnog postupka a, s druge strane, kako to proizlazi iz odgovora Kantonalnog tužilaštva, prigovaraju „učestalosti„ održavanja glavnih pretresa, koju je predložilo Kantonalno tužilaštvo.
21. Ipak, Ustavni sud skreće pažnju da bez obzira na složenost postupka sud je taj koji vodi i organizira postupak. U tom smislu Ustavni sud skreće pažnju da lice koje se nalazi u pritvoru ne treba „trpjeti“ zbog trajanja postupka, odnosno snositi posljedice organiziranja rada na predmetu. Međutim, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud primjećuje da je redovni sud na obje instance imao u vidu vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru do donošenja osporenih rješenja, kao i činjenice vezane za predmetni postupak. Ipak, u okolnostima konkretnog slučaja sud je našao da i dalje egzistiraju razlozi za pritvor apelantima (za produženje mjere pritvora), a takvo obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja ne čini se proizvoljno, već konkretno i doneseno uz pozivanje na relevantne odredbe domaćeg prava. Stoga, Ustavni sud, iako u skladu sa praksom Evropskog suda, kao i svojom praksom, podstiče što hitnije rješavanje postupaka, bez odgađanja i tereta za učesnike postupka, kao i suštinsko razmatranje razloga za pritvor u obaveznoj sudskoj kontroli uz obavezu da se, ukoliko je moguće, primijene blaže mjere, ipak, nalazi da u konkretnim okolnostima u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
22. U odnosu na povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije na koju ukazuju apelanti, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu „značajno manje” od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, a bez daljnje konkretizacije povrede ovog člana od apelanata, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je apelantima povrijeđeno navedeno pravo. Činjenica da su apelanti nezadovoljni navedenim rješenjima i da daju vlastito viđenje konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje poštivanje garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim im je pritvor određen u skladu sa članom 151. stav 3. ZKPFBiH a iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, kao i člana 146. stav 1. tačka a) ZKP u odnosu na apelanticu.
Naknada
24. Najzad, s obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje zahtjeva apelanata u vezi sa traženjem apelanata da im se dosudi odšteta u pravičnom iznosu. Također, u vezi sa traženjem apelanata da im se isplate troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova postupka, a što uključuje i troškove za sastavljanje apelacije, te stoga ovi troškovi padaju isključivo na teret apelanata.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantima nakon potvrđivanja optužnice, ponudio relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te da postoji opasnost od bjekstva apelantice i naročite okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost da će apelanti, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti krivična djela za koja su optuženi, te kada je dao valjane razloge za svoje odlučenje koji se ne doimaju proizvoljnim, a pri tome je uzeo u obzir niz faktora, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju držanje apelanata u pritvoru, kao i kada je razloge iz prvostepenog rješenja ispitao viši sud, dajući obrazloženje zašto žalba apelanata nije osnovana.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević