Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3392/18 (AD „Tehnokom“ Foča)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Protek roka
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3392/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3392/18, rješavajući apelaciju AD „Tehnokom“ Foča, na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio AD „Tehnokom“ Foča protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 002244 17 Rev 3 od 23. maja 2017. godine (u dijelu u kojem je revizija odbijena), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio AD „Tehnokom“ Foča protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 002244 17 Pž 7 od 23. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD „Tehnokom“ Foča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 002244 17 Pž 7 od 23. marta 2018. godine i Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 002244 17 Rev 3 od 23. maja 2017. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 62 0 Ps 002244 01 Ps 2 od 14. marta 2014. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (Opština Foča i Republika Srpska-Vlada Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo-Stanica javne bezbjednosti Foča, u daljnjem tekstu: tužitelji), kojim su tražili da se utvrdi da su ništave odluke o prenosu sredstava bez naknade Skupštine SIZ stanovanje Foča od 28. novembra 1991. godine, ugovor o prenosu prava raspolaganja zaključen između Skupštine SIZ-a stanovanje Foča i pravnog prednika apelanta od 31. decembra 1991. godine i 28. decembra 1991. godine, rješenje Osnovnog suda u Foči od 21. januara 1991. godine (bliže opisane u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetni dokumenti), te je odbijen zahtjev tužitelja kojim su tražili predaju u posjed određenih poslovnih prostora i garažnih prostora (bliže opisanih u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te su tužitelji obavezani da apelantu naknade troškove postupka.
3. Nakon toga, Viši privredni sud je donio presudu od 14. avgusta 2014. godine, koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 27. januara 2015. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje. U ponovnom postupku, Viši privredni sud je donio novu presudu 5. novembra 2015. godine, koja je opet ukinuta Rješenjem Vrhovnog suda od 17. maja 2016. godine i predmet vraćen Višem privrednom sudu na ponovno suđenje.
4. U ponovnom postupku, Viši privredni sud je donio Presudu broj 62 0 Ps 002244 16 Pž 6 od 15. novembra 2016. godine, kojom je djelimično usvojio žalbu tužitelja i preinačio presudu Okružnog suda od 14. marta 2014. godine, na način da je utvrdio da su ništavi i bez pravne važnosti predmetni dokumenti (osim rješenje Osnovnog suda u Foči od 21. januara 1991. godine), te je apelant kao držaoc obavezan da tužiteljima preda u državinu predmetne nekretnine. Odbijena je žalba tužitelja i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem djelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništavosti rješenja Osnovnog suda u Foči od 21. januara 1991. godine, te je apelant obavezan da tužiteljima naknadi troškove postupka.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 002244 17 Rev 3 od 23. maja 2017. godine, revizija apelanta je djelimično usvojena, pa je presuda Višeg privrednog suda od 15. novembra 2016. godine ukinuta u djelu kojim je apelant obavezan da tužiteljima preda u posjed predmetne nekretnine, te predmet u tom djelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom djelu apelantova revizija je odbijena (čime je konačno odlučeno o djelu tužbenog zahtjeva kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da su ništavi i bez pravne važnosti predmetni dokumenti).
6. Presudom Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 002244 17 Pž 7 od 23. marta 2018. godine, žalba tužitelja je odbijena i potvrđena prvostepena presuda Okružnog suda od 14. marta 2014. godine u djelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da im apelant preda u posjed predmetne nekretnine. Takođe je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo, između ostalog, da je predmet ponovnog odlučivanja zahtjev tužitelja kojim traže predaju u posjed predmetnih nekretnina, te je vezano za to zaključio da je žalba tužitelja neosnovana i potvrdio prvostepenu presudu u djelu u kojem je odbijen taj tužbeni zahtjev. Nadalje je istakao, a vezano za troškove postupka, šte je propisano odredbom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je naveo da su u konkretnom postupku stranke djelimično uspjele u sporu. Naime, tužitelji su postavili tužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da su predmetni dokumenti ništavi i bez pravne važnosti, te predaju u posjed predmetnih nekretnina. Zatim je istakao, da su tužitelji uspjeli sa djelom tužbenog zahtjeva, odnosno pravosnažno je utvrđeno da su predmetne odluke ništave i bez pravne valjanosti, ali da nisu uspjeli sa dijelom tužbenog zahtjeva za predaju u posjed, kao posljedice ništavosti, pa je Viši privredni sud u smislu odredbe člana 386. stav 2. ZPP, donio odluku da svaka stranka podmiri svoje troškove, obzirom na postignuti uspjeh i obzirom na osnov tužbenog zahtjeva o čemu je vodio računa prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi, u suštini, u proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa prilikom donošenja odluka redovnih sudova, u djelu u kojem je utvrđena ništavost predmetnih dokumenata (osim rješenja Osnovnog suda u Foči od 21. januara 1991. godine). Vezano za osporenu presudu Višeg privrednog suda od 23. marta 2018. godine, apelant je istakao da smatra da je odluka o troškovima postupka donesena na njegovu štetu, suprotno ZPP, s obzirom da je njegov uspjeh u konkretnom parničnom postupku srazmjerno veći u odnosu na uspjeh tužitelja. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant u svojoj apelaciji osporio i odluke koje su donošene u toku osporenog postupka (Presudu Višeg Privrednog suda broj 62 0 Ps 002244 16 Pž 6 od 15. novembra 2016. godine i Rješenje Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 002244 14 Rev od 27. januara 2015. godine). Relevantni propisi
9. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13), u relevantnom djelu glasi: Član 386. stav 2.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da su osporena Presuda Višeg Privrednog suda broj 62 0 Ps 002244 16 Pž 6 od 15. novembra 2016. godine i Rješenje Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 002244 14 Rev od 27. januara 2015. godine prethodile donošenju konačnih odluka u osporenom parničnom postupku, pa će ih Ustavni sud razmatrati kroz dopustivost konačnih odluka (presuda Vrhovnog suda od 23. maja 2017. godine i presuda Višeg privrednog suda od 23. marta 2018. godine). U odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 002244 17 Rev 3 od 23. maja 2017. godine - Protek roka
12. Ustavni sud zapaža da apelant, u najvećem djelu apelacije, osporava odluke redovnih sudova u djelu u kojem su odlučili o tužbenom zahtjevu tužitelja da se utvrdi da su ništavi i bez pravne važnosti predmetni dokumenti. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je o tom djelu tužbenog zahtjeva konačno odlučeno Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 002244 17 Rev 3 od 23. maja 2017. godine, odnosno da je navedena presuda, u tom djelu, konačna odluka.
13. S obzirom na to da je apelant u apelaciji naveo da je 1. jula 2017. godine zaprimio navedenu presudu Vrhovnog suda od 23. maja 2017. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 18. juna 2018. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u tom djelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda.
U odnosu na Presudu Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 002244 17 Pž 7 od 23. marta 2018. godine – dopustivost (prima facie)
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apelaciji poziva, a vezano za osporenu presudu Višeg privrednog suda od 23. marta 2018. godine, odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud primijenio odredbe ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Viši privredni sud, pozivajući se na odredbe člana 386. stav 2. ZPP, donio odluku da svaka stranka podmiri svoje troškove. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Višeg privrednog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević