Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/19 (Razvojna banka Federacije BiH)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2426/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2426/19, rješavajući apelaciju Razvojne banke Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Razvojna banka Federacije BiH protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 Ip 004127 18 Pž od 18. marta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 Ip 004127 09 Ip od 31. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Razvojna banka Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 Ip 004127 18 Pž od 18. marta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 Ip 004127 09 Ip od 31. jula 2018. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 9. maja 2016. godine usvojen je apelantov uređeni prijedlog za izvršenje od 15. aprila 2016. godine, na osnovu pravosnažne i izvršne isprave - sudske nagodbe od 14. marta 2007. godine, protiv prvoizvršenika (S.A.), drugoizvršenika (F.S.), trećeizvršenika (Z.S.) i četvrtoizvršenika (Koko Džada d.o.o. Gračanica u stečaju), radi naplate novčanog potraživanja, na način da se izvršenje provede na nekretninama izvršenika.
3. Općinski sud je rješenjem od 31. jula 2018. godine usvojio prigovor prvoizvršenika i drugoizvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 9. maja 2016. godine i stavio van snage navedeno rješenje o izvršenju i ukinuo sve provedene izvršne radnje u odnosu na nekretnine u vlasništvu prvoizvršenika s dijelom 1/1 i u odnosu na nekretninu u suvlasništvu drugoizvršenika i trećeizvršenika s dijelom ½, te obustavio izvršni postupak na ovim nekretninama (stav I dispozitiva). Istim rješenjem obustavljen je izvršni postupak određen navedenim rješenjem o izvršenju u odnosu na trećeizvršenika (stav II dispozitiva). Također, stavljeno je van snage navedeno rješenje o izvršenju i ukinute sve sprovedene izvršne radnje u odnosu na nekretnine vlasništvo četvrtoizvršenika 1/1, te obustavljen izvršni postupak na ovim nekretninama (stav III dispozitiva).
4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda djelimično je usvojena apelantova žalba i ukinuto rješenje od 31. jula 2018. godine u stavu III dispozitiva u odnosu na nekretninu vlasništvo četvrtoizvršenika 1/1 i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, te potvrđeno rješenje od 31. jula 2018. godine u dijelu stava I dispozitiva kojim je usvojen prigovor prvoizvršenika u odnosu na nekretnine u vlasništvu prvoizvršenika 1/1, te je u ostalom dijelu stava I dispozitiva kojim je usvojen prigovor drugoizvršenika odnosu na nekretninu suvlasništvo drugoizvršenika i trećeizvršenika ½, kao i u stavu II dispozitiva ostalo neizmijenjeno.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se Koka produkt (glavni dužnik) na osnovu sudske nagodbe zaključene s apelantovim prednikom (Investicijska banka FBIH) 14. marta 2007. godine i ugovora o okvirnom kreditno garancijskom potenciju od 14. maja 2003. godine (osiguran rješenjem Općinskog suda od 16. maja 2003. godine) obavezala da apelantovom predniku isplati određene novčane iznose na ime ugovora o komisionom kreditu od 17. decembra 2002. godine (zaključen između apelantovog prednika i Koka produkt d.o.o. Gračanica). Kantonalni sud je dalje naveo da je rješenjem Općinskog suda od 18. decembra 2002. godine na nekretninama koje su predmet ovog izvršnog postupka upisana hipoteka, radi obezbjeđenja navedenog ugovora o komisionom kreditu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud obustavio izvršni postupak u odnosu na prvoizvršenika (član 47. tačka 6. Zakona o izvršnom postupku), jer u sudskoj nagodbi, na kojoj apelant temelji svoj uređeni prijedlog za izvršenje, prvoizvršenik nije ugovorna strana, pa apelant nije ovlašten na osnovu te sudske nagodbe tražiti izvršenje od prvoizvršenika. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tačno da je u sudskoj nagodbi ugovoreno da ukoliko Koka produkt d.o.o. Gračanica ne izvrši uplatu tri rate uzastopno ili ne izmiri u roku svoje obaveze po osnovu obračunate mjesečne kamate, kredit se može proglasiti dospjelim u cijelosti i banka može tražiti naplatu iznosa preugovorenog kredita i zahtijevati naplatu ostatka duga u cijelosti po osnovu rješenja Općinskog suda od 16. maja 2003.godine, 18. decembra 2002. godine, 31. oktobra 2002.godine i od 19. marta 2002. godine, te po osnovu sudske nagodbe. Kantonalni sud je naveo da je apelant, pravilnim tumačenjem ovog dijela sudske nagodbe, imao mogućnost da traži naplatu ostatka duga iz iznosa preugovorenog kredita, bilo po osnovu navedenih rješenja o zasnivanju hipoteke (posebnih izvršnih isprava) ili po osnovu sudske nagodbe. Kantonalni sud je naveo da to što je sudska nagodba obezbijeđena navedenim hipotekama ne daje osnova da se naplata potraživanja usmjeri prema hipotekarnim dužnicima (četvrtoizvršenik, prvoizvršenik i R.S., čiji su sljednici drugoizvršenik i trećeizvršenik), nego prema Koka produktu kao ugovorenoj strani koja je i preuzela obavezu izmirenja dugovanja po kreditima i koja je s apelantovim prednikom i zaključila sudsku nagodbu. Također, Kantonalni sud je naveo da nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke u dijelu stava I izreke odluke koji se odnosi na prvoizvršenika apelantove tvrdnje da sudskom nagodbom nije došlo do novacije i da kreditne obaveze jemstva i zaloga ostaju i pozivanje na čl. 348., 350. i 1095 stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je odbio apelantovu žalbu u ovom dijelu i prvostepeno rješenje u tom dijelu potvrdio. Kantonalni sud je naveo da apelant nije osporavao prvostepeno rješenje u dijelu koji se odnosi na nekretninu u suvlasništvu drugoizvršenika i trećeizvršenika, zbog čega je prvostepeno rješenje u dijelu stava I dispozitiva kojim je usvojen prigovor drugoizvršenika, kao i u stavu II dispozitiva, u odnosu na trećeizvršenika, ostalo neizmijenjeno (član 221. u vezi sa članom 196. stav 1. i članom
236. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da „iz postupanja drugostepenog suda koji se odnosi na dio rješenja u dijelovima kojima je prvostepeno rješenje potvrđeno jasno proizlazi da drugostepeni sud nije cijenio odredbe čl. 348.,350. i 1095. stav. Zakona o obligacionim odnosima…“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević