Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1144/18 („Abramović Commerce“ d.o.o. Vitez, E. A. i M. Š.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Pravo na pravnu sigurnost
- Propisano zakonom
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1144/18
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1144/18, rješavajući apelaciju „Abramović Commerce“ d.o.o. Vitez i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Abramović Commerce“ d.o.o. Vitez, Emilia Abramovića i Mire Šobak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 020162 14 Rev od 21. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Abramović Commerce“ d.o.o. Vitez, Emilio Abramović i Mira Šobak (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i apelantica ili apelanti) iz Novog Travnika, koje zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnijeli su 21. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 020162 14 Rev od 21. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili 30. i 31. decembra 2019. godine, dok Kantonalni i Općinski sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 020162 09 P od 13. maja 2013. godine tužena je obavezana da prvoapelantu na ime naknade štete za izgubljenu dobit za period od 9. aprila 2009. do 31. decembra 2010. godine isplati iznos od 782.889,67 KM s kamatama počevši od 8. aprila 2009. godine kao dana podnošenja tužbe, dok su s preostalim dijelom ovog dijela tužbenog zahtjeva koji iznosi 2.370.066,40 KM apelanti odbijeni (stav I izreke presude). Dalje je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tužena obaveže da prvoapelantu isplati precizirane novčane iznose na ime: naknade za prouzrokovanu štetu na zalihama robe tekućeg poslovanja preduzeća, na ime izgubljene dobiti na tekućim zalihama trgovačke robe, na ime naknade štete prouzrokovane na opremi preduzeća, sve sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe, kao i sa zahtjevom za naknade za štetu prouzrokovanu rušenjem višegodišnjeg i teško stečenog imena i ugleda firme Good Will. Također je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev drugoapelanta i apelantice kojim su tražili da im tužena na ime naknade materijalne štete isplati iznos preciziran u izreci presude (stav II izreke presude). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Općinski sud je naveo da su apelanti 8. aprila 2009. godine ovom sudu podnijeli tužbu protiv tužene radi naknade štete. Na osnovu brojnih izvedenih dokaza, koje je Općinski sud pobrojao i čiji je sadržaj detaljno prezentirao na str. 3. i 4. obrazloženja presude, utvrđeno je da je tužena zbog neispunjavanja obaveza prvoapelanta po ugovoru o kreditu iz ranijeg perioda dospjeli dug reprogramirala 27. novembra 2000. godine tako što je s njim zaključila ugovor o dugoročnom kreditu. Istog dana tužena je s prvoapelantom zaključila i ugovor o kreditno-garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva za period od 27. novembra 2000. do 31. decembra 2001. godine za iznos od 300.000,00 KM, kojim je dogovoreno da će uvjeti kreditno-garantnih poslova i poslova otvaranja akreditiva biti regulirani pojedinačnim ugovorima koji će se smatrati sastavnim dijelom ovog ugovora. Dalje je utvrđeno da je tužena, radi osiguranja svog potraživanja po navedenom ugovoru, zasnovala sporazumu hipoteku na nekretninama apelanata (kao suvlasnika) i upisala ih u katastar nekretnina na svoje ime. Nadalje, iz spisa je vidljivo da je prvoapelant u toku 2001. godine, dakle u vrijeme važenja ugovora o kreditno-garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva, pismenim putem od tužene zahtijevao otvaranje bankarske garancije radi poslovanja s firmama „Verano“ i „Magma“ iz Zagreba (u daljnjem tekstu: ino preduzeća), s kojima je trebao da uspostavi poslovnu saradnju. Tom zahtjevu tužena nije udovoljila, što znači da tužena s prvoapelantom nije zaključila niti jedan pojedinačni ugovor o kreditno-garantnim poslovima. U narednoj, odnosno 2002. godini, s obzirom na to da prvoapelant i dalje nije ispunjavao svoje ugovorene obaveze iz ugovora o dugoročnom kreditu iz 2000. godine, tužena je izvršila ponovno reprogramiranje duga i s prvoapelantom 23. aprila 2002. godine zaključila novi ugovor o dugoročnom kreditu. Radi osiguranja naplate neisplaćenog duga po reprogramiranom kreditu tužena je u toku 2004. godine pred Općinskim sudom pokrenula izvršni postupak protiv apelanata, kojim je određena prodaja založenih nekretnina, do koje u izvršnom postupku nije došlo zato što je tužena s drugoapelantom i apelanticom zaključila vansudsku nagodbu, na osnovu koje su apelanti u toku 2008. godine izvršili slobodnu prodaju založenih nekretnina trećem licu. Nakon isplate potraživanja tužene, izvršni postupak je obustavljen i brisana hipoteka na prodatim nekretninama apelanata.
7. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da u predmetnoj pravnoj stvari nije bilo sporno da su među parničnim strankama zaključeni određeni ugovori, međutim smatra da je među parničnim strankama sporno da li apelanti imaju pravo na naknadu štete i izgubljenu dobit jer je nastupila zastara potraživanja. U vezi s tim, ovaj sud je ukazao na sadržaj člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da oštećeni ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi (dobiti), te istakao da nije dovoljna samo apstraktna mogućnost da bi tužioci, u konkretnom slučaju apelanti, ostvarili dobitak, jer naknadu na izmaklu korist sud može dosuditi samo ako su kumulativno ispunjeni zakonom propisani uvjeti, što se cijeni od slučaja do slučaja. Dalje, ovaj sud je također ukazao da se prema odredbi člana 189. stav 3. ZOO, pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati po redovnom toku stvari kao prvi uvjet, čije ostvarenje je spriječeno radnjom tuženog ili njegovim propuštanjem kao drugim uvjetom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da iz izvedenih dokaza proizlazi da se prvoapelant obraćao tuženoj radi otvaranja bankovne garancije s ciljem ostvarivanja poslovne saradnje s ino firmama, ali da tužena nije učinila ništa da bi se to realiziralo, niti je pak tokom postupka pokušala dokazati svoju namjeru da prvoapelantu otvori bankovnu garanciju. Stoga je Općinski sud, cijeneći činjenicu da su prvoapelant i tužena 27. novembra 2000. godine zaključili ugovor o kreditno-garantnim poslovima u iznosu od 300.000,00 KM, da je prvoapelant sačinio poslovni plan za period od 1. januara 2001. do 31. decembra 2010. godine kojim je planirano ostvariti poslovnu saradnju s ino firmama, da se obraćao tuženoj radi realizacija otvaranja bankovnih garancija, ali da tužena nije realizirala svoju obavezu, zaključio da je prvoapelant pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti i da stoga prvoapelant ima pravo na naknadu štete po tom osnovu. Međutim, kako je navedeni plan sačinjen za period do 31. decembra 2010. godine, Općinski sud smatra da je apelant tek tada mogao tražiti izmaklu dobit, pa stoga ovaj sud od tog datuma računa zastaru potraživanja koju je tužena isticala tokom trajanja postupka. Stoga, imajući u vidu da su apelanti predmetnu tužbu podnijeli 8. aprila 2009. godine, da su poslovni plan sačinili zaključno s 31. decembrom 2010. godine, kao i cijeneći nalaz vještaka finansijske struke, Općinski sud je zaključio da prvoapelant ima pravo na izgubljenu dobit u iznosu od 782.889,67 KM.
8. Općinski sud je dalje naveo da, s obzirom na to da su apelanti tužbenim zahtjevom tražili i naknade štete (stav II izreke), na što se primjenjuju odredbe ZOO, smatra da su u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO apelanti bili dužni da dokažu nastalu štetu. Ukazano je da je članom 16. ZOO propisano da je svako dužan da se uzdrži od postupka kojim se drugom može prouzrokovati šteta, da je u slučaju nastanka štete dužnost tužioca, u konkretnom slučaju apelanata, da dokažu postojanje štetne radnje, štete i uzročne veze, ali da je Općinski sud utvrdio da je u okolnostima konkretnog slučaja osnovan prigovor tužene o zastari potraživanja. U vezi s tim, Općinski sud je također ukazao da član 376. stav 1. ZOO sadrži pravilo o subjektivnom roku zastarjelosti potraživanja naknade štete u roku od tri godine, koji počinje teći od dana saznanja oštećenog za štetu i lice koje ju je učinilo. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelant s tuženom 27. novembra 2000. godine zaključio ugovor o kreditno-garantnim poslovima (na iznos od 300.000,00 KM) na period od 27. novembra 2000. do 31. decembra 2001. godine, Općinski sud smatra da su apelanti već od 2002. godine pa sve do podnošenja tužbe 8. aprila 2009. godine bili svjesni situacije u kojoj se nalazi prvoapelant, pa su još tada (2002/2003. godine) mogli tražiti zaštitu svojih prava u rokovima propisanim odredbama ZOO (član 376. stav 1. ZOO), a da su predmetnu tužbu protiv tužene podnijeli tek 8. aprila 2009. godine. Stoga je Općinski sud zaključio da je osnovan prigovor tužene zastare potraživanja u smislu da su rokovi za naknadu štete protekli, zbog čega je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na prouzrokovanu štetu na zalihama robe tekućeg poslovanja apelanta, naknadu štete za izgubljenu dobit na tekućim zalihama i na opremi preduzeća i naknadu štete rušenjem višegodišnjeg ugleda i imena firme. Navedeno zato što se uzročna veza između štetne radnje i posljedice mora dokazati, a od kojeg načela se odstupa samo u slučaju ako se radi o šteti nastaloj od opasne stvari, što u konkretnoj situaciji nije slučaj (st. 1. i 2. izreke), na osnovu čega je ovaj sud odlučio kao u izreci presude.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 020162 13 Gž 2 od 20. decembra 2013. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda od 13. maja 2013. godine preinačena tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da mu tužena „na ime naknade štete za izgubljenu dobit za period od 16. 4. 2001. do 1. 4. 2008. godine isplati iznos od 3.152.956,00 KM s kamatom, počev od 1. 4. 2008. godine pa do isplate. Žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u preostalom dijelu. Apelanti su dalje obavezani da tuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
10. Kantonalni sud je naveo da tužena osporava prvostepenu presudu u dijelu kojim je obavezana na naknadu štete apelantu za izgubljenu dobit za period od 9. aprila 2009. do 31. decembra 2010. godine u iznosu od 782.889,67 KM zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi u bitnom ističe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantu djelimično dosudio naknadu za izgubljenu dobit jer iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je potraživanje prvoapelanta već odavno zastarjelo i prema subjektivnim, a i prema objektivnim rokovima shodno relevantnim odredbama ZOO, zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev prvoapelanta u ovom dijelu trebalo odbiti zbog istaknutog prigovora zastare. U vezi s tim je također naveo da se naknada štete za izgubljenu dobit odnosi na ugovor o garantnim poslovima koji je važio do 31. decembra 2001. godine jer je bio zaključen na određeno vrijeme, pa ističe da su apelanti tužbu zbog povrede obaveza iz ovog ugovornog odnosa mogli podnijeti do 31. decembra 2001. godine, odnosno da je nakon isteka tog roka prestala da postoji ugovorna obaveza za tuženu. Kantonalni sud je naveo da smatra osnovanim žalbene navode tužene da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor tužene zastare naknade štete za izgubljenu dobit. Naime, kako je prvoapelant pravo na naknadu štete zasnivao na ugovoru o kreditno-garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva od 27. aprila 2000. godine, koji je bio zaključen na određeno vrijeme, odnosno na period od 27. novembra 2000. do 31. decembra 2001. godine, što znači da je pravna važnost ovog ugovora prestala s 31. decembrom 2001. godine, to su apelanti svoja potraživanja zbog neispunjenja obaveza tužene iz navedenog ugovora, prema ocjeni ovog suda, mogli ostvarivati tužbom koju su sudu mogli podnijeti u okviru zastarnog roka od pet godina shodno članu 371. ZOO. Navedeno zato što je zastara potraživanja počela teći 1. januara 2002. godine, koji rok je istekao 1. januara 2007. godine, a apelanti su predmetnu tužbu prvostepenom sudu podnijeli tek 8. aprila 2009. godine, dakle, van zakonom propisanog zastarnog roka. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su zastarjela sva potraživanja apelanta, pa i potraživanje koje je pobijanom presudom dosuđeno prvoapelantu na ime naknade štete za izgubljenu dobit. Kantonalni sud, također, smatra neosnovanim žalbene navode drugoapelanta i apelantice u dijelu u kojem su odbijeni s tužbenim zahtjevom za naknadu štete zbog prodaje objekata i zemljišta, manje ostvarene tržišne cijene u iznosu od 1.009.280,99 KM. Navedeno zato što iz stanja spisa predmeta proizlazi da su oni u toku trajanja izvršnog postupka, koji je pokrenut po prijedlogu tužene kao tražiteljice izvršenja radi naplate neisplaćenog duga po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu od 23. aprila 2002. godine, na osnovu vansudske nagodbe koju su zaključili s tuženom, izvršili slobodnu prodaju založenih nekretnina. Naime, oni su 25. aprila 2008. godine zaključili kupoprodajni ugovor i predmetne založene nekretnine prodali preduzeću ,,K&Data“ d.o.o. Hrasnica za cijenu od 1.760.247,00 KM, koja je manja od procijenjene vrijednosti nekretnina prema nalazu vještaka građevinske struke, a koja iznosi 2.588.733,87 KM. Kod ovakvog stanja stvari, Kantonalni sud je zaključio da tužena nije odgovorna za štetu koju su pretrpjeli drugoapelant i apelantica ostvarenjem manje kupoprodajne cijene nekretnina od one koja je procijenjena po vještaku građevinske struke zato što je do ove prodaje došlo isključivo voljom apelanata koji su navedenim nekretninama raspolagali slobodnim ugovaranjem kupoprodajne cijene s trećim licem premda su ove nekretnine već bile predmet određene javne prodaje u izvršnom postupku. Dakle, do prodaje predmetnih nekretnina je došlo zato što apelanti nisu ispunili svoje ugovorene obaveze prema tuženoj. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 020162 14 Rev od 21. novembra 2017. godine revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 20. decembra 2013. godine je odbijena.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud smatra da nije ostvaren istaknuti revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (član 240. stav 1. tačka 2. ZPP) zato što je predmet spora zahtjev apelanata za naknadu štete po osnovu neizvršenja ugovornih obaveza tužene. Stoga, Vrhovni sud, suprotno stavu apelanata, smatra da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, te da revizionim prigovorom apelanata koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava ona nije dovedena u sumnju. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 360. st. 1. i 2. ZOO regulirano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze i da zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Odredbom člana 361. stav 1. citiranog zakona regulirano je da zastarjelost počinje teći prvog dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je članom 362. citiranog zakona regulirano da zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Također, odredbom člana 371. ZOO propisano je da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju apelant tražio naknadu štete pozivanjem na odredbe ugovora o kreditno-garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva zaključenim 27. novembra 2000. godine za period od 27. novembra 2000. do 31. decembra 2001. godine to, prema ocjeni Vrhovnog suda, potraživanje nastale štete proistekle povredom navedene ugovorne obaveze zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku iz člana 371. ZOO. Stoga je, polazeći od utvrđenih činjenica, o vremenu trajanja ugovora (važio do 31. decembra 2001. godine) i vremenu podnošenja tužbe sudu (8. aprila 2009. godine), Vrhovni sud zaključio da je počev od 1. januara 2007. godine nastupila zastarjelost prava apelanata na naknadu štete proistekle zbog neizvršenja ugovorne obaveze. Vrhovni sud je također ukazao da je apelant imao mogućnost da u tom roku (do 1. januara 2007. godine) putem suda traži ispunjenje ugovorne obaveze ili naknadu štete nastale zbog neizvršenja ugovorne obaveze. Međutim, budući da su apelanti prvostepenom sudu tužbu protiv tužene podnijeli tek 8. aprila 2009. godine, to je nastupila zastara potraživanja apelanata naknade štete od strane tužene. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, nisu ostvareni revizioni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom člana 248. ZPP reviziju apelanata odbio kao neosnovanu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava dovode u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Apelanti, između ostalog, navode da su privredno društvo osnovali s ciljem poslovanja na tržištu Bosne i Hercegovine i sa ino partnerima, uzdajući su u postojanje pravne sigurnosti u okviru Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Takvu sigurnost, prema mišljenju apelanata, nije dao Vrhovni sud za koji smatraju da je površno prišao rješavanju spornih pitanja, što je za posljedicu imalo nemogućnost da se naplate bar za dio štete koja nije zastarjela. U vezi s tim, apelanti ukazuju da se umjesto pravilnog razumijevanja činjeničnog stanja, koje je dokazano ispravama i vještačenjem, sudovi upuštaju u izvođenje zaključaka „koji nisu zasnovani na sadržaju izvedenih dokaza ili zaključaka koji su posljedica subjektivnog uvjerenja bez utemeljenja na materijalnim dokazima“. Stoga tvrde da je zaključak Vrhovnog suda bez utemeljenja na materijalnim propisima, zbog čega je odbijen njihov tužbeni zahtjev. Ističu da je ovaj sud morao imati u vidu da je tužena specijalizirana finansijska organizacija koja angažira svoja stručna lica da vrše procjenu rizika prije izjašnjenja o podnijetim zahtjevima za novčana sredstva ili bankovnim garancijama. Također navode da je pravna sigurnost podrazumijevala obavezu Vrhovnog suda da u okviru propisanih obaveza pravilno ocijeni ponašanje tužene, za koje tvrde da je bilo monopolističko. Tvrde da su imovinu stekli na zakonit način, te su u skladu s propisima koji uređuju oblast privrednog prava morali imati zakonom propisanu zaštitu u redovnim sudskim postupcima. U vezi s tim navode da im je povrijeđeno i pravo na imovinu, smatrajući da su se sudovi umiješali u njihovu imovinu nezakonito i neproporcionalno zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navode apelanata u najvećoj mjeri smatra paušalnim, neosnovanim, te konačno neprihvatljivim jer iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi da su apelanti očigledno pokušavali dovesti u pitanje zakonitost presude ovog suda. Imajući u vidu sadržaj podnesene apelacije, Vrhovni sud smatra da je ona neosnovana jer se njom ni na koji način ne dovode u sumnju zaključci ovog suda.
15. Tužena je također navela da navode apelanata smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. U vezi s tim ističe da je osporenom odlukom na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluke, a takvo obrazloženje se ni u kom slučaju ne može smatrati proizvoljnim.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 360. st. 1. i 2.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Opći rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 376. stav 3.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 020162 14 Rev od 21. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k), kao i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Apelanti, u suštini, smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što činjenično stanje nije zasnovano na materijalnim dokazima i zbog toga što je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
27. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda od 21. novembra 2017. godine kao konačnom odlukom u konkretnom slučaju odbijena revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 20. decembra 2013. godine. U vezi s tim smatra da je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu zastarjelosti apelantovog potraživanja za naknadu štete nastale povredom ugovorene obaveze od strane tužene, primjenom odredbe člana 371. ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom razmatranja prigovora zastarjelosti potraživanja naknade štete, koji je istakla tužena, podsjetio da je prvoapelant predmetni tužbeni zahtjev zasnivao na ugovoru o kreditno-garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva od 27. novembra 2000. godine, koji je bio zaključen na određeno vrijeme na period od 27. novembra 2000. do 31. decembra 2001. godine, iz čega proizlazi da je ovaj ugovor prestao da važi 31. decembra 2001. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, primjenom citirane odredbe ZOO, jasno ukazao da je prvoapelant svoja potraživanja zbog neispunjenja navedene ugovorene obaveze tužene mogao ostvarivati tužbom, koju je sudu mogao podnijeti u okviru zastarnog roka od pet godina (član 371. ZOO), koji je počeo teći 1. januara 2002. godine, ali koji je istekao 1. januara 2007. godine. Prema tome, imajući u vidu da su apelanti tužbu prvostepenom sudu podnijeli 8. aprila 2009. godine, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da su apelanti tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijeli van zakonom propisanog roka zastarjelosti, zbog čega je Vrhovni sud zaključio da su zastarjela sva potraživanja apelanata. Dovodeći citiranu odredbu ZOO u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je ovaj sud dao u vezi s tim, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni citirane odredbe ZOO, koja bi u smislu naprijed navedenih stavova mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenja Vrhovnog suda.
28. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se u takvim okolnostima, kod nesporne činjenice da su apelanti tužbu podnijeli tek 2009. godine, dakle nakon proteka općeg roka zastarjelosti, koju činjenicu ni sami apelanti ne osporavaju u navodima apelacije, pokazuju u cijelosti neosnovanim navodi apelanata da je osporenom odlukom prekršeno načelo pravne sigurnosti, kao i navodi da sud nije cijenio druge dokaze provedene u toku postupka (vještačenje). Ovo zato što je ZOO detaljno i jasno regulirao pitanje zastarjelosti potraživanja, pa su apelanti morali biti svjesni činjenice da mogu biti odbijeni s tužbenim zahtjevom ukoliko tužbu podnesu van zakonom propisanog roka. Također, u takvim okolnostima nije bilo osnova da sud cijeni druge provedene dokaze kod činjenice da je istaknuti materijalno-pravni prigovor zastare potraživanja ocijenjen osnovanim.
29. Prema tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. U pogledu navoda apelanata da im je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da oni kršenje navedenog prava, u suštini, vežu za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je već utvrdio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su također neosnovani i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja shodno odredbi člana 371. ZOO i u situaciji kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku primjenom navedene odredbe ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević