Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4875/19 (F.Č i D.E.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4875/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP 4875/19, rješavajući zahtjev F.Č. i D.E. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev F.Č. i D.E. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. F.Č. i D.E. (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica), koje zastupa Dino Imamović advokat iz Sarajeva podnijeli su 20. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 029677 19 Kž od 29. septembra 2019. godine i S1 3 K 029677 19 K od 23. maja 2019. godine.
2. Sud Bosne i Hercegovine, donio je presudu broj S1 3 K 029677 19 K od 23. maja 2019. godine kojom su apelanti oglašeni krivima da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo Krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa im je Sud BiH a osnovu člana 189. stav 2. KZ i odredbi čl. 48., 58. i 59. KZ izrekao uslovnu osudu kojom se apelantima utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i istovremeno određuje da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti, ako apelanti u roku od dvije godine, od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
3. Istom presudom na osnovu odredbi člana 189. stav. 6. KZ od su apelanta trajno oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta GP BiH, JGP Višegrad broj 17-11-3-04-42/18 od 23. avgusta 2018. godine i to putničko vozilo (precizirano), vlasništvo A.B., ključ za startovanje vozila, te mobilni telefonski aparat (preciziran), sa pripadajućom SIM karticom sa kojim predmetima će se nakon pravosnažnosti presude postupiti u skladu sa zakonskim propisima.
4. Istom presudom, od su apelantice na osnovu člana 189. stav 6 KZ trajno oduzeti predmeti upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta GP BiH, JGP Višegrad broj 17-11-3-04-42/18 od 23. avgusta 2018. godine i to vozilo (dalje precizirano), vlasništvo F.E., ključ za startanje vozila, te mobilni telefonski aparat (preciziran) sa pripadajućom SIM karticom, sa kojim predmetima će se nakon pravosnažnosti presude postupiti u skladu sa zakonskim propisima.
5. Nadalje, na osnovu člana 74. Zakon o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu. ZKP) apelantici su vraćeni privremeno oduzeti predmeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta GP BiH, JGP Višegrad broj 17-11-3-04-42/18 od 23. avgusta 2018. godine i to novac. Na kraju, istom presudom, na osnovu člana 188. stav 1. ZKP apelanti su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka, čiju visinu će Sud BiH nakon pribavljanja relevantnih podataka utvrditi posebnim rješenjem.
6. Protiv prvostepene presude žalbu je blagovremeno izjavio branilac apelanata zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede KZ, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o krivičnopravnoj sankciji, odluke o mjeri sigurnosti i odluke o troškovima krivičnog postupka, sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH žalbu uvaži i pobijanu presudu u pobijanom dijelu preinači na način da apelante oslobodi od optužbe, te da im se vrate oduzeti predmeti i da se odluči da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.
7. Sud BiH (Apelaciono vijeće) je donio presudu broj S1 3 K 029677 19 Kž od 26. septembra 2019. godine, kojom je djelomično uvažena žalba branioca apelanta pa je prvostepena presuda preinačena u odnosu na apelanta u dijelu odluke o krivično pravnoj sankciji, na način da je apelantu za krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 2. KZ za koje je oglašen krivim, izrečena uslovna osuda, kojom se apelantu utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određuje da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena.
8. Apelanti u apelaciji ukazuju na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i diskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelanti ističu da ime je povrijeđeno pravo na odbranu. Apelanti problematiziraju da je sud donio presudu na osnovu iskaza svjedoka M.P. datoj na zapisnik o saslušanju svjedoka, a radi se o svjedoku kojeg apelanti nisu mogli ispitati. Iskaz svjedoka M.P. je ključni iskaz, na osnovu kojeg je donesena osuđujuća presuda. Sud BiH je na strani 8. obrazloženja prvostepene presude, kako apelanti navode, naveo da se presuda ne zasniva isključivo na iskazu imenovanog svjedoka, jer je njegov iskaz doveden u vezu sa ostalim izvedenim dokazima u toku postupka, pa se na strani 14. navodi da je iskaz svjedoka u saglasnosti sa iskazima svjedoka M. I. i G.B.. Iskazi ovih svjedoka jesu u saglasnosti u dijelu činjenice da su apelanti u svome automobilu kao putnike vozili strane državljane, te da su zaustavljeni od strane policijskih službenika, a što je sve nesporno. Međutim, apelanti ukazuju da niti jedan drugi dokaz, osim dokaza čitanja iskaza svjedoka M.P. ne dokazuje činjenice iz izreke pobijane presude i to postojanje NN lica pod nadimkom ,,A[..]“, te postojanje dogovora između migranata i NN A[..], o plaćanju usluge prevoza do Sarajeva, u iznosu od 1.100,00 eura. Jedini dokaz o navodnom dogovoru za prevoz i isplatu novca jeste iskaz M.P.. Apelanti navode “Ako analiziramo iskaz imenovanog svjedoka, bez obzira na prigovore zakonitosti i vjerodostojnosti istoga, opet ne možemo izvesti zaključak da je postojao prethodni dogovor optuženih sa NN licem, pod nadimkom ,, A[..]“, da se za novčani iznos od 1.100 eura preveze šest državljana Irana. Shodno navedenom, radi se o ključnom svjedoku optužbe, svjedoku na bazi čijeg iskaza su apelanti osuđeni, a da prethodno, ni u jednoj fazi postupka, nije data mogućnost odbrani da ispita imenovanog svjedoka, pa se na ovaj predmet analogno može primijeniti stav Evropskog suda za ljudska prva Kovač protiv Hrvatske.” Apelant smatraju irelevantnim to što je sud na glavnom pretresu pitao odbranu koje bi pitanja postavili svjedoku, jer se odbrana, kako apelanti navode, nije ni pripremala za ispitivanje svjedoka, jer je najavljeno čitanje iskaza. Nadalje, apelanti korištenje iskaza svjedoka M.P. dovode u vezi sa kršenjem odredbe čl. 90. i 223. ZKP, što detaljno obrazlažu. Dalje apelanti ukazuju na povredu člana 270. stav 2. ZKP u vezi sa dokazom T6 (te dalje i dokazom T5), te dalje ukazuje na nezakonitost ovog dokaza u vezi sa pretresom telefona. Dalje apelanti osporavaju primjenu Zakona o graničnoj kontroli BiH, ukazujući da apelanti nisu prelazili granicu, da se radi o pretresu lica, što dalje detaljno pojašnjavanju dovodeći navedeno u vezu sa čl. 65. i 66. i 70. - 72. ZKP, što dovode u vezi sa diskriminacijom apelanta. Osim što ukazuju na nezakonitost dokaza apelanti navode da su sudovi proizvoljno utvrđivali činjenice, o čemu daju objašnjenje u apelaciji ( nepostojanje prethodnog dogovora apelanta i lica A), te ukazuju da su dovedeni u zabludu od strane lica koja su prevozili, ali je uskraćivanjem prava da iste unakrsno ispitaju, pa makar u fazi istrage, kroz sudskog osiguranje dokaza, apelantima uskraćeno pravo na odbranu, odnosno pravo na pravično suđenje. Apelanti su dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na tužilaštvom, jer nisu mogli dokazivati da su bili u stvarnoj zabludi, a Sud BiH je dopustio da se pročitaju iskazi stranih državljana, da bi samo i isključivo na osnovu iskaza izvjesnog M.P., osudio apelante. Apelanti ukazuju da je osporenim presudama, povrijeđeno je prao na imovinu “apelanata i pravo na imovinu trećih lica (oduzeta motorna vozila - vlasništvo trećih lica) koje je Sud bio u obavezi da zaštiti”. Kada je riječ o oduzetim mobilnim telefonima, apelanti ističu da nije nužno oduzimanje istih, obzirom da to nije predmet kojim je učinjena radnja, koja je optužnicom opisana kao radnja učinjenja krivičnog djela, pozivajući se na član 68. KZ. Što se tiče oduzetih motornih vozila, vlasnici istih, treća lica, ni na koji način nisu bili uključeni u postupak kao oštećeni, te je oduzimanjem motornih vozila na iste stavljen pretjeran teret te apelanti ukazuju na odluku Ustavnog suda AP-2742/16, od 11.septembra 2018. godine. Apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri, tj. da se odloži izvršenje i provođenje presude Suda BiH samo u dijelu kojim su apelanti obavezani da naknade troškove krivičnog postupka i dijelu kojim se od apelanata oduzimaju predmeti vozila i telefoni. Obrazloženje za ovaj prijedlog se sastoji u tome da bi sa provođenjem predmetne presude, a prije nego se donese odluka po apelaciji, bilo povrijeđeno pravo na imovinu apelanata, kao i trećih lica, vlasnika motornih vozila, jer se oduzeta motorna vozila i mobilni telefoni, nakon oduzimanja, uništavaju, a i apelanti obavezuju da naknade troškove krivičnog postupka, prije nego Ustavni sud BiH ispita apelaciju i utvrdi da li su povrijeđena temeljna ljudska prava i slobode apelanata. Apelanti su tražili i da im se dodjeli odšeta u pravičnom iznosu, kao i troškovi nastali radi utvrđivanja navedenih povreda.
9. Sud BiH je donio rješenje broj S1 3 K 029677 19 k od 16. decembra 2019. godine kojim je utvrđeno da troškovi postupka iznose 2 473,00 KM (i dalje kako je navedeno -u čemu se sastoje i kako iste uplatiti).
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom predmetu apelanti oglašeni krivima te im je izrečena uslovna osuda, a od apelanta su u skladu sa zakonom oduzeti predmeti koji su upotrebljeni za izvršenje krivičnog djela, vozila i mobiteli aparati i apelanti su obavezani na plaćanje troškova krivičnog postupka. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru u dijelu koji se odnosu na oduzimanje stvari od apelanta i plaćanje troškova postupka, tako što će Ustavni sud odložiti izvršenje.
14. U konkretnom slučaju apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere temelje na tvrdnjama o kršenju ljudskih prava i ukazuju da bi provođenjem odluke (prije nego što Ustavni sud odluči o ovoj apelaciji ) bilo povrijeđeno pravo na imovinu apelanata (kao i trećih lica). S tim u vezi Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Ustavni sud najprije primjećuje da apelanti ukazuju da će im biti povrijeđeno pravo na imovinu, iako isti jasno navode da oni nisu vlasnici vozila koji su od njih oduzeti. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud, dakle, ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u danom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sustavu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov opseg apelanti su dužni argumentirati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Stoga samo navođenje da bi provođenjem pravosnažne odluke apelantima i trećim licima bilo povrijeđeno pravo na imovinu nije dovoljno. Osim toga, ukoliko bi i bilo povrijeđeno pravo apelanta, kako apelanti navode, ne radio se o neotklonjivoj šteti, odnosno šteti koja kasnije apelantima ne bi mogla biti nadoknađena.
15. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz navoda apelanta proizlazi da u prilog donošenja privremene mjere, kojom bi se spriječilo izvršenje pravosnažne odluke do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji, apelanti ističu navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovom stadiju postupka jer bi time prejudicirao odluku po apelaciji.
16. Stoga Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili bilo kakve razloge niti dovoljne dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelanti u konkretnom slučaju ničim nisu dokazali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
17. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević