Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/19 (RTM-TV1 d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2766/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2766/19, rješavajući apelaciju RTM-TV1 d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio RTM- TV1 d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 099128 17 Rev od 16. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 099128 14 Rsž od 23.
avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 099128 11 Rs od 22. novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. RTM-TV1 d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 5. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 099128 17 Rev od 16. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 099128 14 Rsž od 23. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 099128 11 Rs od 22. novembra 2013. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, poništeno je apelantovo rješenje od 31. avgusta 2011. godine, te je obavezan apelant da tužitelja (S.Z.) vrati na posao i to na poslove i radne zadatke koje je obavljao kod apelanta do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, da tužitelju isplati naknadu plaće u određenom mjesečnom iznosu za period od 1. septembra 2011. do 1. juna 2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te da na ime tužitelja za isti period uplati doprinose na tako isplaćene plaće nadležnom PIO/MIO. Osim toga, obavezan je apelant da tužitelju na ime regresa za 2009., 2010. i 2011. godinu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Također, utvrđeno je da je tužitelj kod tuženog bio u stalnom radnom odnosu u periodu od 1. januara 1996. godine do 31. decembra 2001. godine, pa je apelant obavezan da na ime tužitelja za isti period nadležnom PIO/MIO uplati doprinose na plaće na način pobliže naveden u izreci prvostepene odluke, te da tužitelju naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tužitelj s apelantom 1. januara 2002. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova montaže i postprodukcije, da je tužitelj od 2009. godine radio slične poslove za određenu produkcijsku kuću, o čemu je apelanti bio obaviješten i to prećutno odobravao, kao i u 2011. godini, ali nije utvrđen tačan datum posljednjeg obavljenog posla za ovu kuću, te da je apelant 31. avgusta 2011. godine donio rješenje o otkazu ugovora o radu tužitelju jer je pružao audio i video usluge ovoj produkcijskoj kući. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je nezakonita apelantova odluka o otkazu ugovora o radu zaključenog s tužiteljem, jer apelant nije dokazao da je tužitelj kontinuirano kršio radne obaveze radeći za drugog iste poslove, odnosno nije dokazao kada je posljednji put vidio tužitelja da radi slične poslove za drugog, da bi se utvrdilo da je ispoštovan rok od 15 dana iz člana 89. Zakona o radu. Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud naknadu plaće dosudio u periodu od 1. septembra 2011. do 17. aprila 2013. godine kao dana kada se tužitelj zaposlio kod drugog poslodavca (član 96. stav 2. tačka 1. Zakona o radu). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tužitelju pravilnom primjenom člana 19. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH dosuđena naknada za korištenje godišnjeg odmora, jer je dokazao da je godišnji odmor koristio u 2009., 2010. i 2011. godini, a odbijen je za 2008. godinu jer nije dokazao da je koristio godišnji odmor u toj godini. Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj bio u stalnom radnom odnosu kod tuženog u periodu od 1. januara 1996. do 31. decembra 2001. godine i da mu apelant u tom periodu nije uplatio doprinose za PIO na isplaćene plaće. Vrhovni sud je naveo da se odluka o troškovima postupka temelji se na članu 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku s obzirom na postignuti uspjeh tužitelja u parnici.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da je neosnovano odbijen za naknadu troškova postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević