Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5422/18 („PROMO“ d.o.o. Donji Vakuf)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 134
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5422/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5422/18, rješavajući apelaciju PROMO d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija PROMO d.o.o. Donji Vakuf.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mals 199699 17 Pž od 18. jula 2018. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija PROMO d.o.o. Donji Vakuf podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mals 199699 17 Pž od 18. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, Odjeljenje za sporove male vrijednosti Ilidža, broj 65 0 Mals 199699 11 Mals u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. PROMO d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 24. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mals 199699 17 Pž od 18. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, Odjeljenje za sporove male vrijednosti Ilidža (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 65 0 Mals 199699 11 Mals od 29. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja S- LIST d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 18. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 29. novembra, odnosno 6. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužitelj nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Pravni prednik tužitelja „Štampa PTT“ d.o.o. Sarajevo je 9. juna 2011. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Mals 199699 11 Mals od 29. aprila 2015. godine apelant je obavezan da tužitelju isplati iznos od 573,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 3. juna 2008. godine do dana isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u ugovor od 10. marta 1999. godine za isporuku PTT imenika cijele Bosne i Hercegovine po pretplatnoj cijeni (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), otpremnicu od 14. januara 2009. godine, račun od 26. maja 2008. godine, te prijemnu knjigu (list) BH pošte od 14. januara 2009. godine utvrđeno da je apelant od tužitelja naručio robu, odnosno PTT imenik – jedan komad po cijeni od 490,00 KM (koja je potpisana i ovjerena pečatima tužitelja i apelanta), te apelantu izdao otpremnicu i 14. januara 2009. godine predao na poštu pošiljku naslovljenu na apelantovo ime. Nadalje, ukazano je da iz predmetnog ugovora proizlazi da je taj ugovor osnov za pretplatu narednih deset godina, s tim da publikacija izlazi jednom godišnje, te da se narudžba može otkazati za svaku od narednih deset godina pismenim putem od 1. do 15. januara za tekuću godinu, a takvo otkazivanje važi samo za tu godinu. Isto tako, istaknuto je da je za navedenu robu apelantu ispostavljena faktura u visini od 490,00 KM (490,00 KM + PDV 17% u iznosu od 83,30 KM), sa rokom plaćanja od sedam dana od dana izdavanja računa, tako da apelantovo ukupno dugovanje iznosi 573,30 KM. Također, navedeno je da je uvidom u povrat računa od 29. maja 2008. godine i knjigu pošte utvrđeno da je apelant izvršio povrat predmetnog računa tužitelju, te da je predao na poštu pošiljku naslovljenu na tužitelja. Osim toga, istaknuto je da je uvidom u potvrdu od 3. februara 2015. godine utvrđeno da se u njoj navodi da apelant u svojoj evidenciji nije imao tužitelja ni kao kupca ni kao dobavljača.
8. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, ukazano je da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan zato što je tužitelj ispunjenjem svoje obaveze stekao ovlaštenje da od apelanta zahtijeva ispunjenje njegove obaveze plaćanja naknade za izvršenu isporuku robe, odnosno PTT imenika (jednog komada). Shodno tome, Općinski sud je na osnovu člana 262. stav 1. u vezi sa članom 516. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da je povjeritelj ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a da je dužnik dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi, i člana 17. ZOO-a u kojem je, kao jedno od osnovnih načela ugovornih odnosa, predviđeno načelo dužnosti ispunjenja obaveze, donio odluku kao u izreci presude.
9. Nadalje, Općinski sud je istakao da apelantove navode da je vratio tužitelju predmetni račun od 29. maja 2008. godine nije mogao cijeniti osnovanim s obzirom na to da je utvrdio da nije nastupio raskidni rezolutivni uvjet, odnosno da apelant nije pismenim putem u periodu od 1. do 15. januara za tekuću godinu otkazao ugovor budući da su se stranke međusobno sporazumjele da se narudžba može otkazati za svaku od narednih deset godina pismenim putem u navedenom periodu, te da takvo otkazivanje važi samo za tu godinu, a apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je postupio u skladu s ugovorenim odredbama. Osim toga, Općinski sud je naveo da nije mogao cijeniti osnovanim ni apelantove navode da se iz tužiteljevih provedenih dokaza, a posebno iz prijemne knjige (list) BH pošte, ne može vidjeti da je sporni imenik i isporučen. Naime, ukazano je da je to zbog toga što je tužitelj u toku postupka dokazao da je izvršio svoju ugovornu obavezu i dostavio apelantu predmet ugovora u skladu sa članom 472. ZOO-a, odnosno predao na poštu pošiljku preporučenom poštom, a koji način dostave je općepoznat kao pouzdan način dostave, dok, nasuprot tome, apelant tokom postupka nije dokazao da mu je tužitelj 14. januara 2009. godine poslao pošiljku drugačijeg sadržaja od onog na koji se tužitelj poziva. Najzad, Općinski sud je citirao odredbe čl. 7, 123. i 134. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i naveo da je na osnovu čl. 17. i 262. stav 1. ZOO-a donio odluku kao u izreci i apelanta obavezao na plaćanje iznosa iz izreke presude.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Mals 199699 17 Pž od 18. jula 2018. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori koji ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer iz stanja spisa proizlazi da su tužitelj i apelant zaključili predmetni ugovor za isporuku PTT imenika cijele Bosne i Hercegovine po pretplatnoj cijeni od 490,00 KM, počevši od zaključenja ugovora pa ubuduće, te da je tužitelj apelantu ispostavio predmetni račun od 26. maja 2008. godine. Također, ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da je predmetni ugovor osnov za pretplatu narednih deset godina, s tim da publikacija izlazi jednom godišnje, te da se narudžba može otkazati za svaku od narednih deset godina pismenim putem od 1. do 15. januara za tekuću godinu, a takvo otkazivanje važi samo za tu godinu, da je tužitelj predmetni PTT imenik isporučio 14. januara 2009. godine putem pošte i da apelantovo ukupno dugovanje iznosi 573,30 KM, te da apelant nije dokazao da je taj dug platio ili reklamirao. Kako apelant nije dokazao da je izmirio svoju ugovornu obavezu, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 17. i 262. stav 1. ZOO-a i obavezao apelanta na plaćanje duga, pa je žalbene prigovore da je pobijana presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti kao neosnovane.
12. Također, istaknuto je da su neosnovani navodi žalbe da advokat Midhat Kočo nije tužiteljev zakonski zastupnik, odnosno da je mogao biti samo punomoćnik i da je morao imati punomoć koja u toku postupka nije dostavljena. Naime, navedeno je da je tačno da advokat Midhat Kočo nije tužiteljev zakonski zastupnik, međutim, iz stanja spisa proizlazi da je advokat Midhat Kočo tužiteljev punomoćnik i da je uz tužbu dostavljena i punomoć za zastupanje koja je potpisana i ovjerena tužiteljevim pečatom. Osim toga, ukazano je da nisu osnovani žalbeni prigovori da apelantu nikada nije isporučen PTT imenik. Naime, Kantonalni sud je istakao da je uvidom u prijemnu knjigu pošte prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj izvršio svoju ugovorenu obavezu u skladu sa članom 472. ZOO-a, koji propisuje da u slučaju kad je prema ugovoru potrebno da se izvrši prijevoz stvari, a ugovorom nije određeno mjesto ispunjenja, predaja je izvršena uručenjem stvari prijevozniku ili licu koje organizira otpremu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je u postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo s obzirom na to da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da je ispunio obaveze iz predmetnog ugovora, tj. da ga nije reklamirao u navedenom imeniku, niti mu je u roku, a niti nakon deset godina dostavio imenik, niti je utvrđeno šta je urađeno s povratom računa, niti je dokazao da u knjigovodstvenoj evidenciji ima apelanta kao dužnika. Također, apelant smatra da obrazloženje sudskih odluka kojima je apelant obavezan na isplatu duga nije dovoljno jasno i argumentirano, te da sudovi nisu dali razloge o odlučnim činjenicama. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti koji je vođen sedam godina, a s obzirom na to da je u osporenim presudama apelant obavezan na zakonsku zateznu kamatu zbog toliko dugog trajanja postupka, apelantu je bez njegove krivice stavljena na teret i kamata za vrijeme cijelog postupka, koji je bezrazložno trajao dugo. Shodno navedenom, apelant je istakao da će nedonošenjem odluke u razumnom roku biti obavezan na kamatu u iznosu od 1.000,00 KM, pa je predložio da sud obaveže Vladu Kantona Sarajevo da apelantu isplati novčani iznos od 1.000,00 KM, koji apelant ima da plati na ime kamata, koje ne bi morao da plati da je suđenje završeno u razumnom roku. b)Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svojoj presudi u cijelosti smatrajući da u postupku donošenja predmetne odluke nisu povrijeđena pravila Evropske konvencije. U vezi s dužinom trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da taj sud od 2011. godine, u skladu sa Uputstvom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV), pravi planove rješavanja starih predmeta, tako da se rješavaju predmeti po starosti inicijalnog akta, a postupanjem u predmetima mimo poštovanja starosti inicijalnog akta (plana rješavanja starih predmeta) došlo bi do povrede prava na jednakost podnositelja žalbe jer bi se u tom slučaju rješavali predmeti koji su kasnije zaprimljeni po žalbi.
15. Općinski sud je opisao hronološki tok postupka i istakao da je za donošenje presude koristio materijalnopravne propise i slobodno sudijsko uvjerenje, te smatra da nisu povrijeđena prava iz Evropske konvencije. U pogledu dužine trajanja postupka, Općinski sud je naveo da referat postupajućeg stručnog saradnika broji više od 8.000 predmeta, te da se uslijed tako obimnih referata u predmetima postupa u rokovima koliko je to objektivno moguće, a naročito imajući u vidu da prioritet prilikom rješavanja imaju predmeti po starosti inicijalnog akta koji su u Planu rješavanja starih predmeta, u skladu sa Uputstvom VSTV-a.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 134. stav (1) (1) Stranka je dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda.
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262. stav (1) (1)Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
Predaja prevoziocu Član 472.
U slučaju kad je prema ugovoru potrebno da se izvrši prevoz stvari, a ugovorom nije određeno mjesto ispunjenja, predaja je izvršena uručenjem stvari prevoziocu ili licu koje organizuje otpremu.
Vrijeme i mjesto isplate Član 516. stav (1) (1) Kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru. VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Mals 199699 17 Pž od 18. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 25. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanje apelantove obaveze da tužitelju naknadi potraživani dug, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporene odluke
26. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant obavezan da tužitelju po osnovu duga isplati određeni novčani iznos. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje presuda redovnih sudova iz kojih slijedi kako je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan zato što je tužitelj ispunjenjem svoje obaveze stekao ovlaštenje da od apelanta zahtijeva ispunjenje njegove obaveze plaćanja naknade za izvršenu isporuku robe, odnosno PTT imenika (jednog komada). Također, iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da nisu osnovani žalbeni prigovori da apelantu nikada nije isporučen PTT imenik. Naime, ukazano je da je Kantonalni sud istakao da je uvidom u prijemnu knjigu pošte prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj izvršio svoju ugovorenu obavezu u skladu sa članom 472. ZOO-a. Osim toga, iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da su neosnovani apelantovi navodi da je vratio tužitelju predmetni račun od 29. maja 2008. godine s obzirom na to da je utvrđeno da nije nastupio raskidni rezolutivni uvjet, odnosno da apelant nije dokazao da je postupio u skladu s ugovorenim odredbama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u vezi s navedenim dali dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim budući da je takvo obrazloženje zasnovano na detaljno utvrđenim činjenicama i relevantnim zakonskim odredbama.
29. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
30. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će razmatrati razumnost dužine trajanja postupka od 9. juna 2011. godine kada je tužitelj pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe protiv apelanta pa do 18. jula 2018. godine kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste sedam godina i jedan mjesec.
Analiza dužine trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je tužitelj pokrenuo protiv apelanta radi isplate duga. Također, imajući u vidu da se radi o sporu male vrijednosti, kao i radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
34. U pogledu ponašanja apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je tužba podnesena 9. juna 2011. godine, te da je postupak pred Općinskim sudom trajao tri godine i deset mjeseci, dok je žalbeni postupak trajao tri godine i dva mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Nadalje, kao opravdanje za dužinu trajanja predmetnog postupka Općinski sud i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli veliki broj predmeta, pri čemu prioritet prilikom rješavanja imaju predmeti po starosti inicijalnog akta koji su u Planu rješavanja starih predmeta.
35. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku koji nije složen, a koji je na dvije instance trajao sedam godina i jedan mjesec, podjednaku odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka snose kako Općinski sud koji je odlučujući o tužiteljevoj tužbi donio odluku nakon tri godine i deset mjeseci tako i Kantonalni sud koji je odlučujući o apelantovoj žalbi donio odluku nakon tri godine i dva mjeseca, za što Općinski sud i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nisu dali valjane razloge kojima bi opravdali dužinu trajanja postupka.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
37. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je apelant u suštini tražio naknadu na ime materijalne štete, tj. da mu se isplati određeni novčani iznos, a koji apelant ima da plati na ime kamata, odnosno da apelant nije zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda da se „ne može isključiti mogućnost da komercijalnom preduzeću može biti dosuđena naknada nematerijalne štete“ (vidi Evropski sud, Damjanović i Euromag d.o.o. protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 31. oktobra 2017. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud ukazuje i na stav Evropskog suda da je aplikant propustio zatražiti obeštećenje pred Ustavnim sudom pa bi priznanje povrede, samo po sebi, predstavljalo primjerenu i dostatnu pravnu zaštitu u smislu člana 34. Konvencije (vidi Lukić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 34379/03, 18. novembar 2008. god.).
38. S obzirom na to da apelant nije zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u smislu prethodno navedenog, Ustavni sud smatra da utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, per se, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3072/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao sedam godina i jedan mjesec, za što podjednaku odgovornost snose kako Općinski sud kojem je trebalo tri godine i deset mjeseci da odluči o podnesenoj tužbi tako i Kantonalni sud kojem je trebalo tri godine i dva mjeseca da odluči o izjavljenoj žalbi, a koji za to u odgovoru na apelaciju nisu dali valjane razloge.
40. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte jer ne nalazi da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno kada je jasno obrazloženo zašto je tužitelj u skladu s odredbama ZPP i ZOO-a stekao ovlaštenje da od apelanta zahtijeva ispunjenje njegove obaveze plaćanja naknade za izvršenu isporuku robe.
41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević