Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2786/19 (A. Ć., A. G. i A. Š.-A.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2786/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2786/19, rješavajući apelaciju Asima Ćemalovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Asim Ćemalović, Almir Grcić i Alma Šiljak-Adilović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 225712 16 Rev od 9.

aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 225712 13 Rsž od 11. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 225712 12 Rs 2 od 19. novembra 2012.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asim Ćemalović, Almir Grcić i Alma Šiljak-Adilović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelantica ili apelanti), koje zastupa Adnan Novo advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 225712 16 Rev od 9. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 225712 13 Rsž od 11. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 225712 12 Rs 2 od 19. novembra 2012. godine.

2. Prvostepenom presudom obavezan je tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) da apelantima za naznačene vremenske periode na ime razlike osnovnih plaća, uvećanih za minuli rad, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i to prvoapelantu iznos od 33.429,15 KM, drugoapelantu iznos od 16.176,06 KM i trećeapelantici iznos od 46.838,43 KM, te da za apelante uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za naznačene periode.

3. Drugostepenom presudom djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da su umanjeni iznosi koje je tuženi dužan isplatiti apelantima i to prvoapelantu iznos od 23.120,06 KM, drugoapelantu iznos od 4.449,50 KM i trećeapelantici iznos od 20.725,08 KM, te da za apelante uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za naznačene periode, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata protiv drugostepene presude.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je članom 2. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) propisano da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH. Vrhovni sud je naveo da je tuženi 16. marta 2007. godine prestao biti preduzeće s većinskim državnim kapitalom i da je u aprilu 2008. godine sa svojim sindikatom zaključio i novi interni kolektivni ugovor. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da tek nakon zaključivanja novih ugovora o radu poslije privatizacije i zaključenja internog kolektivnog ugovora između tuženog i sindikata za zaposlenike tuženog (pa tako i apelante) nastala nova pravna situacija, tako da se njihov dalji radni odnos nastavlja po pravilima ustanovljenim tim novim ugovorom o radu, čiji je sastavni dio interni kolektivni ugovor u skladu sa čijim odredbama im pripada pravo na plaću i ostala primanja, ukoliko su propisana na povoljniji način u odnosu na način propisan Općim kolektivnim ugovorom za teritorij FBiH. Vrhovni sud je naveo da je ista situacija i sa zaposlenicima koji su poslije privatizacije i zaključenja internog kolektivnog ugovora sa tuženim zaključili anekse ugovora o radu čiji je također sastavni dio interni kolektivni ugovor. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud utvrdio da apelantima do datuma zaključenja novih ugovora odnosno aneksa ugovora o radu pripada plaća u skladu s odredbama GKU, a nakon toga plaća obračunata primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH, s obzirom da je tuženi nakon privatizacije i donošenja internog kolektivnog ugovora za tuženog sa prvoapelantom zaključio ugovor o radu od 1. septembra 2010. godine, sa drugoapelantom ugovor o radu od 1. maja 2010. godine, a sa trećeapelanticom aneks ugovora o radu od 1. avgusta 2009. godine.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjene odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH, umjesto GKU, zbog čega su im dosuđeni „značajno manji iznosi nego što je to bilo u prvostepenoj presudi“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 486/17 od 15. lipnja 2017. godine i AP 1851/19 od 17. jula 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2786/19 (A. Ć., A. G. i A. Š.-A.) | Sudska praksa | Aktio