Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4876/19 (Herecgovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4876/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4876/19, rješavajući zahtjev Hercegovačko-neretvanskog kantona za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Hercegovačko-neretvanskog kantona za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 18. decembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 054600 19 Rev od 10. septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 054600 15 Gž od 26. marta 2019. godine.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 053-0-DN-14- 000 565 od 16. aprila 2014. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.

3. Općinski sud je, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv tuženih A. R., MPP Zlatna dolina d.o.o. Stolac i Sberbank d.d. Sarajevo (ranije Volksbank BH Sarajevo, u daljnjem tekstu prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o zasnivanju hipoteke, vs. 11.000,00 KM, donio presudu broj 53 0 P 054600 14 P od 16. januara 2015. godine. Navedenom presudom Općinski sud je utvrdio da je ništav Ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen između trećetužene kao založnog vjerovnika i prvotuženog kao založnog dužnika, kojim je osigurano potraživanje koje proizilazi iz Ugovora o srednjoročnom kreditu zaključenog između trećetužene i drugotuženog kao korisnika kredita i Ugovora o dugoročnom kreditu zaključenog između trećetužene i prvotuženog kao korisnika kredita i tri aneksa ugovora, na osnovu kojih je upisana hipoteka u „C“ listu z.k. uloška 1780 k.č. 1/441 K.O. Stolac. Istom presudom naloženo je z.k. uredu Općinskog suda da po pravomoćnosti presude briše pravo zaloge/hipoteke, te je utvrđeno da je nedopušteno izvršenje koje se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 53 0 Ip 052883 13 Ip po prijedlogu trećetuženog (vjerovnika) kao tražitelja izvršenja protiv apelanta (izvršenika), radi izvršenja prodajom sporne nekretnine, dok je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon izvedenih dokaza utvrdio da je između Agencije za privatizaciju HNK kao prodavca i prvotuženog kao kupca 10. februara 2004. godine zaključen ugovor o kupovini predmeta tendera - poslovni objekat „Silosi“ (pobliže označen u izreci prvostepene presude, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te da je kupac (prvotuženi) isplatio ugovornu cijenu i upisao se kao vlasnik kupljene nekretnine uz suglasnost prodavca. Dalje, utvrđeno je da su prvotuženi i trećetužena zaključili ugovor o kreditu (21. januara 2010. godine), dok je kao sredstvo obezbjeđenja zasnovana hipoteka na nekretnini vlasnika – korisnika kredita u korist davaoca kredita. Između Agencije za privatizaciju HNK i prvotuženog 11. marta 2011. godine zaključen je sporazum o raskidu ugovora o kupovini (od 10. februara 2004. godine) zbog neizvršenja preuzetih ugovornih obaveza kupca (prvotuženog u pogledu zaposlenja određenog broja radnika), u kojem se, između ostalog, prvotuženi obavezao da vrati predmet prodaje u državno vlasništvo. Također, nesporno je utvrđeno da je trećetuženi kao založni vjerovnik pokrenuo postupak prodaje založene nekretnine shodno rješenju Općinskog suda broj 53 0 Ip 052883 13 Ip od 14. aprila 2014. godine. Dalje, Općinski sud je istakao da je sporno u konkretnom slučaju da li je ništav navedeni ugovor o hipoteci, da li je apelant dao usmenu suglasnost na sklapanje ugovora o hipoteci, da li se prodavac odrekao prava na pokretanje postupka o utvrđivanju nezakonito knjižene hipoteke, te da li tužitelj u smislu odredbe člana 51. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) može tražiti da se izvršenje u predmetu broj 53 0 Ip 052883 13 Ip proglasi nedopuštenim. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza i citiranih relevantnih zakonskih odredbi (Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o privatizaciji preduzeća, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, Zakona o obligacionim odnosima) utvrdio da su tuženi ignorisali imperativne zakonske norme, kongentni propis kojim se štiti javni interes, grubo kršeći odredbu člana 16. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), zbog čega je ništav predmetni Ugovor o zasnivanju hipoteke odnosno, zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan i udovoljio u cijelosti tužbenom zahtjevu kao u izreci presude. Općinski sud je istakao da iz ništavog pravnog posla ne može ništa proizaći, pa kako je utvrđeno da je ništav predmetni ugovor o hipoteci proizilazi da su ništavi svi akti i rješenja nastali iz istog (upis u ZK, rješenje Općinskog suda broj 53 0 Ip 052883 13 Ip …).

5. Odlučujući o žalbi tuženih, Kantonalni sud je presudom broj 53 0 P 054600 15 Gž od 26. marta 2019. godine uvažio žalbe i preinačio prvostepenu presudu na način što je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta, te je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, kao i činjenicu da je u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini upisano državno vlasništvo sa 1/1 dijela, te je naveo da su osnovani žalbeni prigovori da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da je prvotuženi u momentu zaključivanja ugovora o hipoteci (11. februara 2010. godine) bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik 1/1 dijela predmetne nekretnine bez upisanih ograničenja. Dakle, prvotuženi je u skladu sa vlasničkim ovlaštenjima iz člana 2. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) mogao predmetnu nekretninu opteretiti, što je prvotuženi i uradio radi osiguranja potraživanja koje je nastalo na osnovu dugoročnog kredita koji je zaključio sa trećetuženom. Kantonalni sud je istakao da je prvotuženi kao kupac kupio predmetne nekretnine koje su dio imovine preduzeća TP „Trgocentar“ Stolac zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 16. stav 2. Zakona o privatizaciji obzirom da predmet zaloge nije firma Trgocentar već je hipoteka zasnovana na predmetnoj nekretnini. Dakle, ugovor o zasnivanju hipoteke, čije se utvrđenje ništavosti traži, sačinjen je od strane prvotuženog (koji je u to vrijeme u javnim knjigama bio upisan kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine bez upisanih ograničenja) i prednika trećetuženog koji je kao treće savjesno lice, na osnovu založne izjave prvotuženog i njegove bračne partnerice (Š. R.) kao sudužnika, konstituisao založno pravo na predmetnoj nekretnini radi osiguranja svog potraživanja. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da su suprotno zaključku prvostepenog suda neosnovani navodi apelanta da su ispunjeni uslovi iz člana

103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i ništavost ugovora o hipoteci. Također, Kantonalni sud navodi da poništenje navedenog ugovora o hipoteci i nalaganje brisanja u zemljišnoj knjizi nije osnovano ni pozivom na odredbe člana 68. ZOVPO i načelom povjerenja u zemljišne knjige u skladu sa članom 9. Zakona o zemljišnim knjigama obzirom da u zemljišnim knjigama nije bilo upisano nikakvo ograničenje prava tadašnjeg vlasnika – prvotuženog. Obzirom da pravni značaj upisa u zemljišne knjige, koji ima značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes) i stvara fikciju apsolutne tačnosti, nije bio ograničen ni eliminisan Zakonom o privatizaciji pa proizilazi da je neosnovan zaključak prvostepenog suda da su i svi ostali upisi proistekli iz ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke ništavi. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da pravilno tuženi ukazuju da utvrđenje nedopuštenosti izvršenja u skladu sa odredbama čl. 51. – 53. ZIP-a može u skladu sa uputama izvršnog suda tražiti samo treća osoba a ne izvršenik (apelant) koji u izvršnom postupku u cilju osporavanja ima mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova, pa shodno tome ne može tražiti da se izvršenje proglasi nedopuštenim. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i preinačio prvostepenu presudu, dok je odluku o troškovima postupka preinačio u skladu sa odredbama čl. 386. stav 1. i 387. Zakona o parničnom postupku i uspjehu stranaka u sporu.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta, presudom broj 53 0 P 054600 19 Rev od 10. septembra 2019. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta, kao i zahtjev trećetužene za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je pobijana odluka drugostepenog suda pravilna odnosno, da je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke koji je apelant zasnovao na odredbi člana 16. stav 2. Zakona o privatizaciji. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je izmjenama i dopunama navedenog Zakona (koji je stupio na snagu 27. januara 2009. godine) propisano da kupac do potpune realizacije kupoprodajnog ugovora ne može firmu koja je predmet privatizacije zadužiti hipotekarnim kreditom. Imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora o kupovini (zaključen između Agencije za privatizaciju HNK i prvotuženog) može se zaključiti da prvotuženi nije kupio firmu ili udio u firmi, već je kupio poslovni prostor koji je samo dio imovine preduzeća (TP „Trgocentar“ Stolac), zbog čega i Vrhovni sud smatra da navedena odredba Zakona o privatizaciji nije primjenjiva na predmetne ugovore o prodaji i zasnivanju hipoteke. Vrhovni sud je istakao da stoji činjenica da je u članu 8. ugovora o prodaji predmetne nekretnine navedeno da kupac ne može opteretiti, prodati niti drugim pravnim poslom otuđiti predmet ugovora sve dok ne izvrši sve ugovorne obaveze utvrđene u članu 3. ugovora. Međutim, kako dalje navodi Vrhovni sud, drugostepeni sud se pravilno pozvao na odredbu člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama (načelo javnog povjerenja) kojim je propisano da savjesno treće lice, koje je izvršilo uvid u stanje zemljišne knjige, može smatrati da je upisano stanje tačno a ono što nije upisano pravno ne postoji, pri čemu je utvrđeno da navedeno ograničenje nije upisano u zemljišnu knjigu. Također, polazeći od ocjene da ugovor o zasnivanju hipoteke nije ništav, pravilno je drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta u preostalom dijelu kojim je tražio brisanje hipoteke i utvrđenje da je izvršenje protiv izvršenika (apelanta) nedopušteno. S tim u vezi, Vrhovni sud navodi da je odredbom člana 68. ZOVPO propisano da radi osiguranja određenog potraživanja nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjerioca (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjerilaca koji su hipoteku stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine (primjenjuje se pravilo da se vlasnici mijenjaju a zasnovana hipoteka ostaje). Vrhovni sud je odbio zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju trećetužene, obzirom da ova parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

8. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. S tim u vezi apelant navodi da je pravilna odluka prvostepenog suda u kojoj je utvrđeno da se na konkretan slučaj primjenjuje odredba člana 16. stav 2. Zakona o privatizaciji odnosno, da je ništav sporni ugovor o hipoteci. Apelant smatra da zaključenje predmetnog ugovora o zasnivanju hipoteke od strane tuženih predstavlja ništav pravni posao na koji su sudovi dužni paziti po službenoj dužnosti, bez obzira „koji dio firme kupac kupio“ u postupku privatizacije, te da je nezakonito svako raspolaganje državnom imovinom protivno članu 16. stav 2. Zakona o privatizaciji. Osim toga, apelant smatra da Kantonalni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama nisu dali dovoljno obrazloženje u pogledu njegovih dokaza koji jasno ukazuju na povredu zakona u postupku privatizacije.

9. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant ističe da je u toku postupak izvršenja koji je pokrenula trećetužena protiv njega, te ističe da bi navedenim izvršenjem (prodajom državne imovine) za njega nastupila šteta.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će u postupku izvršenja koji se po prijedlogu trećetužene kao tražitelja izvršenja vodi protiv apelanta u predmetu Općinskog suda broj 53 0 Ip 052883 13 Ip pretrpiti neotklonjive štetne posljedice. Međutim, navedeno u okolnostima konkretnog slučaja, samo po sebi, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.

14. U vezi s prednjim Ustavni sud ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizilazi da apelant u prilog donošenja privremene mjere, kojom bi se „obustavilo izvršenje rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 053-0-DN-14-000 565 od 16. aprila 2014. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji“, ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji, te navode kojim ukazuje da bi provođenjem postupka izvršenja u predmetu Općinskog suda broj 53 0 Ip 052883 13 Ip (u kojem je doneseno rješenje broj 053-0-DN-14-000 565 od 16. aprila 2014. godine o zabilježbi rješenja o izvršenju), prije odluke o apelaciji u konkretnom slučaju, dovelo do teških posljedica za apelanta jer bi pretrpio neotklonjive štetne posljedice, koja tvrdnja sama po sebi, kako je već rečeno, ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelant osim tvrdnji da bi provođenjem postupka izvršenja koji je u toku pred Općinskim sudom (radi izvršenja prodajom sporne nekretnine koja je bila predmet ugovora o zasnivanju hipoteke) apelanta stavilo u nepovoljan položaj i nanijelo mu štetu čije bi posljedice u budućnosti bile teško otklonjive, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4876/19 (Herecgovačko-neretvanski… | Sudska praksa | Aktio