Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2957/19 (A. J.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2957/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2957/19, rješavajući apelaciju Adisa Jelaškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adis Jelašković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 343432 18 Rev od 7. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adis Jelašković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adnan Novo advokat iz Sarajeva, podnio je 18. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 343432 18 Rev od 7. maja 2019. godine.

2. Prvostepenom presudom poništena je, kao nezakonita, odluka tuženog („Energopetrol" d.d. Sarajevo) o otkazu Ugovora u radu od 7. novembra 2012. godine i izmjena i dopuna odluke o otkazu Ugovora o radu od 4. decembra 2012. godine, pa je obavezan tuženi da apelanta vrati na radno mjesto u skladu sa ugovorom o radu od 1. decembra 2011. godine ili na druge odgovarajuće poslove uz uspostavu radno-pravnog statusa od dana otkaza, da apelantu isplati naknadu plaće u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama za period od 8. decembra 2012. do 31. marta 2014. godine, te da mu uplati doprinose za PIO za isti period u određenom novčanom iznosu.

3. Drugostepenom presudom uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostepena odluka tako da su odbijeni navedeni apelantovi tužbeni zahtjevi.

4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi dostavio apelantu ponudu radnog mjesta prodavač na benzinskoj stanici, a koju je apelant odbio, jer mu je ponuđeno zaključenje ugovora na određeno vrijeme, te da je tuženi 7. novembra 2012. godine otkazao apelantu ugovor o radu iz ekonomskih i organizacionih razloga. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi dokazao da je odluku o otkazu ugovora o radu apelantu donio iz ekonomskih, odnosno organizacijskih razloga (član 87. Zakona o radu) odnosno zbog poslovanja s gubitkom i zatvaranja benzinske stanice (zatvorio šest od deset benzinskih stanica) na kojoj je apelant radio kao vatrogasac na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud je naveo da je tuženi ponudio apelantu zaposlenje na drugim poslovima koje je apelant mogao obavljati, ali na određeno vrijeme i da su razlozi za to bili opravdani, imajući u vidu ekonomsku situaciju u kojoj se tuženi nalazio, te naglasio da je na apelantu bila obaveza da dokazuje suprotno. Također, Vrhovni sud je naveo da apelant, a s obzirom da je odbio ponudu tuženog samo zato što se radilo o ponudi za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme, nije dokazao da je tuženi u isto vrijeme drugim zaposlenicima nudio zaključenje ugovora pod povoljnijim uslovima, a teret dokazivanja je bio na apelantu. Vrhovni sud je naveo da ponuda tuženog apelantu ne dovodi u pitanje zakonitost postupanja tuženog, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da se od tuženog moglo osnovano očekivati da apelantu ponudi ugovor pod drugim uslovima. U konačnom, Vrhovni sud je zaključio da tuženi nije postupio suprotno članu 87. Zakona o radu, te naglasio da nije posebno obrazlagao ostale apelantove navode jer nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke (član 231. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnom postupku).

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant navodi da Vrhovni sud nije odlučio o svim njegovim revizionim navodima, te da je diskriminisan budući da je Vrhovni sud u istim predmetima, broj 65 0 Rs 341842 17 Rev od 15. avgusta 2017. godine, 65 0 Rs 341853 17 Rev od 15. avgusta 2017. godine, 65 0 Rs 338818 15 Rev od 19. decembra 2017. godine i 65 0 Rs 337434 15 Rev od 15. marta 2018. godine, donio drugačiju odluku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na sve njegove navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene revizine navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u istim predmetima donio drugačiju odluku, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2957/19 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio