Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-919/18 ("Shell Elektron" d.o.o. Miričina, Gračanica)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
  • Otpremnina
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-919/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 919/18, rješavajući apelaciju „Shell Elektron“ d.o.o. Miričina, Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Shell Elektron“ d.o.o.

Miričina, Gračanica, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 Rs 019260 17 Rsž 2 od 11. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 Rs 019260 17 Rs 2 od 31. maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Shell Elektron“ d.o.o. Miričina, Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Muhidin Alić, zakonski zastupnik, podnio je 15. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 Rs 019260 17 Rsž 2 od 11. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 Rs 019260 17 Rs 2 od 31. maja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 23. jula 2019. godine je od Općinskog suda u Gračanici i od Kantonalnog suda u Tuzli zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 16. augusta 2019. godine, a Kantonalni sud 20. augusta 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilac R. A. podnio je 8. novembra 2012. godine tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi isplate plaće i otpremnine.

6. Općinski sud je Presudom broj 27 0 Rs 019260 12 Rs od 24. juna 2013. godine djelimično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant na ime razlike plaće za određeni period i na ime otpremnine isplati određene novčane iznose na način detaljno naveden u izreci. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu. Rješenjem Kantonalnog suda broj 27 0 Rs 019260 12 Rsž od 23. decembra 2016. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovo suđenje. Općinski sud je predmet na postupanje primio 6. februara 2017. godine.

7. U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj 27 0 Rs 019260 17 Rs 2 od 31. maja 2017. godine djelimično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, obavezao apelanta da tužiocu na ime razlike plaća za određeni vremenski period, te na ime razlike otpremnine isplati određene novčane iznose detaljno navedene u izreci presude. Tužilac je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je potraživao zakonsku zateznu kamatu na iznos dosuđenih razlika plaće, te dosuđenog dijela otpremnine na način detaljno naveden u izreci.

8. U obrazloženju prvostepene presude navedeni su materijalni dokazi koji su tokom postupka provedeni, svjedoci i vještak koji su saslušani (sve detaljno navedeno na str. 4. i 5. presude). Nadalje je navedeno da je sud, cijeneći sve provedene dokaze, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužilac bio zaposlen kod apelanta u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2011. godine, te da mu je prestao radni odnos zbog prestanka potrebe za njegovim radom. Navedeno je da parnične stranke tokom postupka nisu provele kao dokaz pismeno zaključen ugovor o radu, te da je sud iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke B. Dž. utvrdio da se u apelantovoj dokumentaciji nalazi ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. januara 2010. godine, bez označenog roka do kojeg važi, ali da ugovor nije potpisao tužilac. U tom ugovoru je navedena tužiočeva plaća u iznosu od 500,00 KM, bez dodataka na plaću u vidu uvećanja po osnovu minulog rada. U vezi s tim, navedeno je da je ugovor izraz saglasnosti volja ugovornih strana, te kako ugovor o radu koji se nalazi u apelantovom knjigovodstvu nije potpisao tužilac, to se ne može prihvatiti kao osnovana apelantova tvrdnja da je navedenim ugovorom ugovorena tužiočeva plaća u iznosu od 500,00 KM mjesečno.

9. Nadalje je navedeno da je članom 21. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) propisana mogućnost zaključivanja ugovora o radu u pismenoj ili usmenoj formi. U vezi s tim, navedeno je da je iz iskaza saslušanog tužioca i svjedoka N. B. utvrđeno da je apelant s njima imao zaključene usmene ugovore o radu i da je po tim ugovorima bila ugovorena plaća u iznosu od 900,00 KM. U obrazloženju je navedeno da ovakav način zaključenja ugovora o radu nije suprotan članu 21. Zakona o radu. Navedeno je da je iz iskaza tužioca i svjedoka utvrđeno da su s apelantom ugovorili da će se isplata plaće vršiti na način da se iznos od 500,00 KM isplaćuje preko banke na račun, a iznos od 400,00 KM na ruke od strane radnika zaposlenih na pumpi tzv. pumpadžija. Nadalje je utvrđeno da je apelant u posljednja tri do četiri mjeseca 2011. godine jednostrano smanjio plaću na iznos od 700,00 KM, koju odluku je donio bez saglasnosti svojih zaposlenika.

10. Navedeno je da je tužilac tokom postupka proveo kao dokaz „fotokopije listova iz sveske“ koju su, prema navodima tužioca i svjedoka N. B., vodili radnici zaposleni na apelantovoj pumpi, a koji sadrže evidenciju o isplatama za pojedine mjesece u 2010. i 2011. godini. Vjerodostojnost tih provedenih dokaza sud nije mogao utvrditi jer se radi o fotokopijama, a sud ne raspolaže stručnim znanjem da bi mogao cijeniti čiji je koji potpis na tim listovima. Navedeno je da iz iskaza saslušanog tužioca i svjedoka N. B. proizlazi da su postojale sveske u koje se evidentirao dio plaće koji je njima isplaćivan na ruke. Iskazi saslušanog tužioca i svjedoka N. B. nisu dovedeni u sumnju nijednim materijalnim dokazom koji je proveo apelant. Platne liste na ime tužioca za mjesece oktobar, novembar i decembar 2011. godine samo potvrđuju njihove iskaze da im je dio plaće isplaćivan preko banke u iznosu od 500,00 KM. Navedeno je da ugovor o radu koji je vještaku prezentiran u apelantovom knjigovodstvu, a koji nije potpisao tužilac, nije dokaz o visini ugovorene plaće.

11. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud iskaze tužioca i svjedoka N. B. prihvatio u cijelosti kao tačne jer njihovi iskazi nisu međusobno suprotni, a nisu suprotni ni tužiočevim platnim listama koje su provedene kao dokaz u ovom postupku. Nesporno je da je tužiocu isplaćivan dio plaće u iznosu od 500,00 KM preko banke na račun. U nedostatku materijalnih dokaza koji bi iskaz tužioca i svjedoka N. B. doveli u sumnju, sud je utvrdio da je između parničnih stranaka bio zaključen usmeni ugovor o radu kojim je ugovorena tužiočeva plaća u mjesečnom iznosu od 900,00 KM, od čega je 500,00 KM isplaćivano preko banke, a 400,00 KM na ruke od strane tzv. pumpadžija, uz saglasnost apelantovog direktora. Navedeno je da je iskaz apelantovog zakonskog zastupnika kontradiktoran iskazu tužioca i svjedoka N. B., te da nije potvrđen nijednim materijalnim dokazom, pa njegov iskaz sud nije prihvatio kao istinit.

12. Navedeno je da je sud nalaz, mišljenje i iskaz vještaka ekonomske struke prihvatio kao objektivan, stručan i tačan jer u njemu nije našao površnosti, nedosljednosti i nelogičnosti. Iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrđeno je da je apelant tužiocu u posljednja tri mjeseca 2011. godine isplatio plaće u iznosima od po 547,50 KM ili ukupno 1.642,50 KM. Isplaćeni iznosi odgovaraju iznosima tužiočevih plaća obračunatim prema platnim listama. Vještak je utvrdio razliku između isplaćenih mjesečnih plaća za posljednja tri mjeseca 2011. godine i iznosa od 900.00 KM koliko je bila ugovorena mjesečna plaća. Kako apelant provedenim dokazima u toku postupka, na kome je bio teret dokazivanja da je izvršio isplatu ugovorenih plaća, nije dokazao da je tužiocu isplatio ugovoreni iznos plaće od 900,00 KM za posljednja tri mjeseca 2011. godine, to je sud u skladu sa čl. 68–70. Zakona o radu obavezao apelanta da tužiocu isplati na ime razlike plaća za posljednja tri mjeseca 2011. godine određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe. Navedeno je da su plaće povremena novčana primanja na koja teče kamata počev od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (član 279. stav (3) Zakona o obligacionim odnosima) pa do konačne isplate. Navedeno je da je tokom postupka utvrđeno da je ugovorena tužiočeva plaća za rad kod apelanta iznosila 900,00 KM mjesečno, pa tužiocu zbog otkaza ugovora o radu pripada otpremnina u skladu sa članom 100. Zakona o radu i članom 22. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH. Navedeno je da je visina otpremnine utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, a imajući u vidu da među parničnim strankama nije sporna dužina trajanja tužiočevog radnog staža. Dalje je navedeno da je sud u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta da tužiocu na dosuđeni iznos otpremnine plati zakonsku zateznu kamatu na način detaljno naveden u izreci.

13. Protiv navedene prvostepene presude apelant je podnio žalbu i predmet je 22. augusta 2017. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje u drugom stepenu. Kantonalni sud je Presudom broj 27 0 Rs 019260 17 Rsž 2 od 11. januara 2018. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu potvrdio.

14. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza u skladu sa članom 8. ZPP utvrdio da parnične stranke nisu zaključile pismeni ugovor o radu, te da se ugovor koji postoji u apelantovoj dokumentaciji, s obzirom da ga nije potpisao tužilac, u konkretnom slučaju se ne može smatrati da je bio zaključen pismeni ugovor o radu. U vezi s tim, navedeno je da je članom 21. Zakona o radu propisano da se ugovor o radu zaključuje u pismenoj ili usmenoj formi.

15. Nadalje je navedeno da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je visina tužiočeve plaće iz spornog perioda pogrešno utvrđena u mjesečnom iznosu od 900,00 KM jer su u konkretnom slučaju parnične stranke zaključile usmeni ugovor o radu. U vezi s tim, navedeno je da je članom 68. Zakona o radu propisano da se plaća zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. S obzirom na to da se na apelanta ne može primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji BiH jer apelant nije preduzeće s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom (član 2. ugovora), dok je odredbom člana 8. Općeg kolektivnog ugovora Federacije BiH utvrđena samo najniža plaća, to je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu tužiočeve plaće u spornom periodu, a što se žalbenim navodima ne može dovesti u pitanje.

16. Kantonalni sud je dalje naveo da se ne mogu prihvatiti ni navodi da je prvostepeni sud u ponovljenom postupku postupio suprotno odredbi člana 228. ZPP. U vezi s tim, navedeno je da u smislu člana 228. ZPP prvostepeni sud bio dužan izvesti parnične radnje i raspraviti sporna pitanja na koja mu je ukazano rješenjem Kantonalnog suda od 23. decembra 2016. godine (kojim je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak), a na novom pripremnom ročištu ili novoj glavnoj raspravi stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze. Iz tog razloga je ocijenjeno da se ne mogu prihvatiti osnovanim navodi žalbe da je prvostepeni sud, umjesto zakazane glavne rasprave, zakazivanjem pripremnog ročišta na kojem je predložio izvođenje novog dokaza, postupio suprotno navedenoj odredbi parničnog postupka, a ovo posebno kada iz sadržine zapisnika s ročišta za glavnu raspravu od 15. maja 2017. godine slijedi da je tužilac i povukao prijedlog za izvođenje dokaza saslušavanjem svjedoka M. H.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant navodi da je tokom postupka pogrešno utvrđeno činjenično stanje, na koje je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da pogrešno utvrđena visina tužiočeve plaće koju je, dok je bio u radnom odnosu kod apelanta, ostvarivao, tj. pogrešno su redovni sudovi utvrdili da je tužilac kod tuženog ostvarivao plaću u iznosu od 900,00 KM kada iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiočeva plaća iznosila 547,50 KM. Apelant smatra da se odluka redovnih sudova u dokazivanju visine tužiočeve plaće nije mogla zasnovati na iskazu svjedoka, niti na prostim fotokopijama „sveski“ koje je kao dokaz predložio i proveo tužilac, a iz kojih se nije mogla utvrditi visina plaće zaposlenih. Apelant navodi da je pogrešnim utvrđivanjem visine tužiočeve plaće pogrešno utvrđena i visina otpremnine koju je apelant osporenom presudom obavezan da isplati tužiocu. Apelant navodi da redovni sudovi u osporenim presudama nisu pravilno cijenili dokaze koje je on tokom postupka predložio i proveo, na koji način su povrijedili odredbe parničnog postupka, a naročito jer su dozvolili da tužilac na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. maja 2017. godine odustane od saslušanja svjedoka H. M. koji je bio ključni svjedok u dokazivanju činjenica koje su se odnosile na visinu plaće, kao i na činjenice koje su se odnosile za zaključivanje ugovora o radu. Apelant smatra da je tužiočev punomoćnik odustao od prijedloga saslušanja svjedoka nakon „nagovora“ radnice suda s kojom je tužiočev punomoćnik razgovarao na „hodniku“ neposredno prije održanog ročišta.

19. Apelant zbog dužine trajanja postupka traži i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 4.760,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su tačni apelantovi navodi da je tužilac na ročištu za glavnu raspravu povukao prijedlog za izvođenje dokaza – saslušanje svjedoka M. H., što je navedeno u zapisniku s ročišta. Općinski sud je naveo da se na okolnosti šta se dešavalo van sudnice ne može izjasniti jer mu te okolnosti nisu poznate. Navodi da je tuženog tokom postupka zastupao „kvalificirani punomoćnik – advokat“ koji je mogao i trebao ocijeniti u kojoj mjeri je od značaja saslušanje predloženog svjedoka i odustajanje od prijedloga da se provede takav dokaz. U odnosu na dužinu trajanja postupka Općinski sud je naveo da je procesne radnje preduzimao u razumnom roku, te da nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.

21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, koje je naveo i u obrazloženju osporene presude i koje je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke. Nadalje je naveo da je sud drugostepenu odluku donio u razumnom roku, te da su neosnovani apelantovi navodi da je sud tokom postupka povrijedio njegova prava na koja se u apelaciji poziva.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o radu FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 21.

Ugovor o radu zaključuje se u pismenoj ili usmenoj formi.

Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.

Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 70.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.

Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan zaposleniku uručiti pismeni obračun plaće.

Pojedinačne isplate plaće nisu javne.

Član 71.

Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad nedjeljom i praznikom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15.

23. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:

Pravo na otpremninu u slučaju otkaza Član 22.

U slučaju otkaza, zaposlenik ima pravo na otpremninu u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim u članu 100. Zakona o radu.

24. Zakon o parničnom postupku F BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 27 0 Rs 019260 17 Rsž 2 od 11. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum prijema osporene presude s obzirom na to da je ona donesena 11. januara 2018. godine, a apelant je apelaciju podnio 15. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

32. Ustavni sud ukazuje da su se u predmetnom postupku dokazivala prava iz radnog odnosa, te je apelant kao poslodavac obavezan da tužiocu isplati određene novčane iznose iz radnog odnosa. Dakle, u konkretnom slučaju predmet je građanskopravne prirode, te su zbog toga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na predmetni postupak.

U odnosu na osporene odluke

33. Apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio svoju odluku zašto je odbio apelantovu žalbu i na taj način potvrdio stav Općinskog suda da je apelant obavezan da tužiocu isplati određeni novčani iznos na ime razlika plaće i otpremnine. Kantonalni sud je u osporenoj konačnoj odluci dao jasne argumente zašto je pravilan stav prvostepenog suda da u konkretnom slučaju parnične stranke nisu zaključile pismeni ugovor o radu, da je između njih postojao usmeni ugovor, te da je na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrđeno da je visina tužiočeve plaće u konkretnom slučaju iznosila 900,00 KM, način isplate plaća redovni sudovi su jasno utvrdili (jedan dio plaće apelant je tužiocu isplaćivao na tekući račun, a drugi dio plaće mu je isplaćivao „na ruke“), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u osporenoj konačnoj odluci pozvao na relevantne odredbe Zakona o radu (čl. 21, 68–70), na relevantne odredbe ZPP (čl. 8, 123), kao i na Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH, u čemu Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude (koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povredu odredbi procesnog zakona), a koje je detaljno razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.

36. Osim toga, iz činjenica predmeta je vidljivo da apelant u dokazivanju svojih tvrdnji ničim nije bio onemogućen, niti mu je na taj način uskraćen pristup sudu, a posebno ne primjenom prava na način kako su u konkretnom slučaju učinili redovni sudovi. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava smatra neosnovanim jer je apelant u postupku aktivno učestvovao, imao je mogućnost predlaganja i izvođenja dokaza, kao i mogućnost osporavanja dokaza koje je proveo tužilac.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

38. S obzirom na to da apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud će predmetni postupak razmotriti i s tog aspekta.

Relevantna načela

39. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Također, i Evropski i Ustavni sud kontinuirano ističu da je u određenim postupcima, u kojima je po domaćem zakonu propisano da su hitne prirode, potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti. Takav je slučaj npr. s predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva ili npr. u radnim sporovima (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51. i Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2310/06 od 27. februara 2008. godine, AP 1233/06 od 15. januara 2009. godine i dr.).

Period koji se uzima u obzir

41. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 8. novembra 2012. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 11. januara 2018. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je period od pet godina i dva mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je tužilac pokrenuo protiv apelanta radi potraživanja iz radnog odnosa, a koji je hitne prirode. Imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud, također, smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu.

43. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

44. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvu presudu donio 24. juna 2013. godine, tj. sedam mjeseci nakon pokretanja predmetnog postupka, što u konkretnom slučaju predstavlja postupanje u razumnom roku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je navedenu presudu prvostepenog suda kao nepravilnu ukinuo Kantonalni sud rješenjem od 23. decembra 2016. godine, tj. tri i po godine nakon njenog donošenja, što samo po sebi ne predstavlja adekvatnu ažurnost drugostepenog suda. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud u ponovljenom postupku donio odluku u razumnom roku, tj. u roku od tri mjeseca nakon što mu je predmet dostavljen na ponovni postupak, koja je šest mjeseci nakon njenog donošenja potvrđena presudom Kantonalnog suda od 11. januara 2018. godine, te je predmetni postupak na taj način okončan. Naime, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud procesne radnje u postupku preduzimao promptno, da nije imao periode pasivnosti u postupku koji je složene i hitne prirode. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud imao period pasivnosti u trajanju od tri godine, koliko mu je bilo potrebno da prvi put odluči o podnesenoj žalbi. Međutim, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud, odlučujući po drugi put o podnesenoj žalbi protiv prvostepene presude, drugostepenu odluku donio u razumnom roku, tj. u roku od pet mjeseci od dana prijema predmeta na postupanje.

45. Naime, posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao pet i po godina, da se dva puta vodio na dvije sudske instance, te da su redovni sudovi više puta meritorno odlučivali u predmetnom postupku, te da je apelant došao do konačne meritorne odluke kojom je utvrđena njegova obaveza prema tužiocu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je po zakonu hitne prirode meritorno odlučeno, apelant je došao do konačne sudske odluke, te je na taj način riješeno predmetno pravno pitanje.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom parničnom postupku nije došlo ni do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

47. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je potvrdio stav Općinskog suda i obavezao apelanta da tužiocu na ime razlika uplaćene plaće i otpremnine isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju osporenih presuda redovni sudovi su dali dovoljno jasne i precizne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, a što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

49. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo ni do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao pet i po godina, dva puta se vodio na dvije sudske instance, redovni sudovi su više puta meritorno odlučivali u predmetnom postupku u kojem je apelant došao do konačne sudske odluke, u konačnici je utvrđena njegova obaveza prema tužiocu, te je na taj način riješeno predmetno pravno pitanje.

50. Ustavni sud zaključuje da u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o povredi tog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević