Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4088/18 (Z. H. i A. D.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4088/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4088/18, rješavajući apelaciju Zinete Hidanović i Aide Denjagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zinete Hidanović i Aide Denjagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047228 16 Rev od 3. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 047228 13 Gž od 3.

augusta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zineta Hidanović i Aida Denjagić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijele su 20. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 047228 16 Rev od 3. maja 2018. godine. Iz teksta apelacije proizlazi da su apelantice apelaciju podnijele i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 047228 13 Gž od 3. augusta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 2. do 4. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 4. do 13. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantice su 9. decembra 2010. godine podnijele tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete.

6. Pripremno ročište održano je 2. jula 2012. godine, a ročište za glavnu raspravu 16. januara 2013. godine.

7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 047228 10 P od 24. januara 2013. godine (u presudi je pogrešno navedeno da je donesena 24. januara 2012. godine) obavezana je tužena da prvoapelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog pogibije sina A. H. uslijed eksplozije projektila ispaljenog s položaja Vojske Republike Srpske isplati novčani iznos naveden u izreci presude po osnovu pretrpljene duševne boli i umanjenja opće životne aktivnosti, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva na ime naknade štete za pretrpljene duševne boli zbog pogibije sina i po osnovu umanjenja opće životne aktivnosti prvoapelantica odbijena (stav 1. izreke). Prvostepenom presudom obavezana je tužena da drugoapelantici na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljene duševne boli zbog pogibije brata A. H. uslijed eksplozije projektila ispaljenog s položaja Vojske Republike Srpske isplati novčani iznos naveden u izreci presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je s viškom tužbenog zahtjeva na ime naknade štete po osnovu pretrpljenih duševnih boli drugoapelantica odbijena (stav 2. izreke). Dalje, prvostepenom presudom obavezana je tužena da apelanticama nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci presude, dok su s viškom zahtjeva za naknadu troškova apelantice odbijene (stav 3. izreke).

8. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je 25. maja 1995. godine u užem centru grada Tuzla, zvanom Kapija, poginuo sin prvoapelantice i brat drugoapelantice, čija pogibija je uzrokovana ispaljenjem više artiljerijskih projektila od strane Taktičke grupe Ozren u sastavu Vojske Republike Srpske kojom je komandovao general Novak Đukić. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je pravomoćnom Presudom Odjela I za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-07/394 od 12. jula 2009. godine Novak Đukić, general Vojske Republike Srpske, proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a. i b. u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Općinski sud je naveo da je osuđeni Novak Đukić tom prilikom djelovao kao oficir Vojske Republike Srpske, postupajući u okviru njenog vojnog plana, protivno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, zbog čega je tužena, na osnovu odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, odgovorna za naknadu pričinjene štete apelanticama. Općinski sud je ukazao da je osuđeni Novak Đukić prilikom konkretnog događaja postupao u ime i za račun provođenja ratnog plana tužene, a ne u svoje ime i za svoj račun, iz kog razloga nije osnovan navod tužene da je navedenom presudom Suda Bosne i Hercegovine utvrđena individualna odgovornost, što bi bio razlog oslobađanja tužene od odgovornosti za pričinjenu štetu. Dalje je ukazao da su zbog protivpravnog djelovanja Vojske tužene apelantice pretrpjele, te još uvijek trpe nematerijalnu štetu, dok se pravo na naknadu nematerijalne štete zasniva na odredbama čl. 200. i 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke – neuropsihijatra proizlazi da apelantice trpe nematerijalnu štetu. Općinski sud je istakao da nije osnovan prigovor zastare potraživanja, te je naveo da je odredbama člana 377. ZOO propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje je ukazao da je prema odredbama člana 14. stav 1. tačka a. Krivičnog zakona BiH propisan subjektivni rok zastare za krivično gonjenje počinilaca predmetnog krivičnog djela od 35 godina, a odredbama člana 15. stav 6. i objektivni rok od 70 godina. Imajući u vidu da je granatiranje izvršeno 25. maja 1995. godine, a da su apelantice tužbu podnijele 9. decembra 2010. godine, Općinski sud je ukazao da proizlazi da nije protekao ni subjektivni, niti objektivni rok za krivično gonjenje, odnosno da nije nastupila zastara potraživanja.

9. Apelantice i tužena su podnijele žalbe protiv prvostepene presude, te je 9. maja 2013. godine predmet dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 047228 13 Gž od 3. augusta 2016. godine odbijena je žalba apelantica i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, dok je uvažena žalba tužene, te je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelantica, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

11. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno raspravio i odlučio o istaknutom prigovoru zastare potraživanja. U vezi s tim je istakao da se odredbe člana 377. stav 1. ZOO mogu primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, ali ne i prema onom trećem licu koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, odnosno u konkretnom slučaju tužene. Kantonalni sud je istakao da se na treće lice, u konkretnom slučaju tuženu, mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO, na što je u žalbi pravilno ukazala tužena. Kantonalni sud je naveo da je takav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u više svojih odluka (AP 2829/15 od 16. februara 2016. godine), kao i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Presudi broj 51 0 P 015999 16 Rev 2 od 8. marta 2016. godine. S obzirom na to da se konkretni događaj desio 25. maja 1995. godine, kada su apelantice i saznale za događaj, te da je tužba podnesena 9. decembra 2010. godine, Kantonalni sud je istakao da je u smislu odredbi člana 376. ZOO zastarjelo predmetno potraživanje zato što je protekao subjektivni trogodišnji rok zastare (stav 1), kao i objektivni petogodišnji rok zastare (stav 2). Kantonalni sud je naveo da žalbeni prigovori apelantica kojim osporavaju pravilnost prvostepene presude u odbijajućem dijelu nisu od značaja imajući u vidu da je predmetno potraživanje zastarjelo, pa je bespredmetno upuštanje u ocjenu tih žalbenih navoda.

12. Apelantice su 14. septembra 2016. godine izjavile reviziju protiv drugostepene presude, koja je Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047228 16 Rev od 3. maja 2018. godine odbijena.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije osnovan stav apelantica da je prigovor zastarjelosti potraživanja trebalo riješiti primjenom odredbi člana 377. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da je zastarni rok iz navedene zakonske odredbe primjenjiv samo kada je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je prigovor zastarjelosti za naknadu štete raspravio sa stanovišta odredbi člana 376. ZOO prema kojima potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Imajući u vidu datum nastanka štete, kao i datum kada su apelantice podnijele tužbu protiv tužene, Vrhovni sud je ukazao da je sudska zaštita u konkretnom slučaju zatražena nakon proteka objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO, uslijed čega je apelanticama prestalo pravo da u sudskom postupku zahtijevaju ispunjenje obaveze od tužene (član 360. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani revizioni navodi da se zastarni rokovi imaju primjenjivati od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića kao dana saznanja za počinioca krivičnog djela. Vrhovni sud je naveo da se objektivni rok zastarjelosti računa od dana kada je šteta nastala, a subjektivni rok zastarjelosti teče od dana saznanja za štetu i učinioca i računa se u okviru objektivnog roka. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju objektivni rok zastarjelosti istekao prije podnošenja tužbe, pa činjenica da su apelantice saznale za učinioca krivičnog djela kojim je nanesena šteta nakon pravomoćnosti presude kojom je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića za počinjeno krivično djelo ne može utjecati na drugačiju odluku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelantice navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelantice, u suštini, ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. U vezi s tim, ukazuju da odredba člana 376. ZOO nije primjenjiva u konkretnom slučaju, te da je trebao biti primijenjen privilegirani, duži rok iz odredbe člana 377. ZOO, koji se, prema njihovom stavu, odnosi kako na učinioca krivičnog djela tako i na odgovorno lice. Dalje su ukazale da sve do donošenja presude u kojoj je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića i tužene nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa njihov tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti. Apelantice ističu da nisu imale pristup sudu, niti je o njihovim pravima svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 3.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka, a parnični postupak je trajao sedam godina. Apelantice, također, smatraju im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o njihovim navodima u pravnim lijekovima koje su one izjavljivale. Osim toga, apelantice navode da je u prethodnom periodu Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su one diskriminirane u odnosu na lica koja su ostvarila ovo pravo.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju presude iznio razloge za donesenu odluku.

17. Kantonalni sud je naveo da pred tim sudom nisu počinjene povrede prava na koje se apelantice pozivaju u apelaciji. Također je naveo da je predmet bio evidentiran u Planu rješavanja predmeta za III kvartal 2016. godine, te smatra da apelanticama nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

18. Općinski sud je naveo da je izbjegao odugovlačenje postupka, postupao efikasno i donio prvostepenu presudu u razumnom roku.

19. Tužena je navela da apelacioni navodi ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost osporenih presuda, te predlaže da se apelacija odbije, odnosno odbaci.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju konačna odluka koju apelantice osporavaju predmetnom apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 047228 16 Rev od 3. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelantice su primile 28. maja 2018. godine, a apelaciju su podnijele 20. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantice navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade nematerijalne štete, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. U odnosu na navode apelantica o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u svojim odlukama zaključili da je potraživanje apelantica zastarjelo shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO, a da se rok zastare iz člana 377. ZOO ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice, kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine; dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, nesporno je da je apelanticama omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te su stoga neosnovani njihovi navodi da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

32. U vezi s navodima apelantica koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.).

33. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

34. U odnosu na navode apelantica da o njihovim pravima nije svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da su apelantice 9. decembra 2010. godine podnijele tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 3. maja 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka je oko sedam godina i pet mjeseci. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli tri presude. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih boli, odnosno umanjenja opće životne aktivnosti zbog smrti člana porodice, te da iz činjeničnog stanja ne slijedi da ima elemenata koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku.

35. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine i dva mjeseca, a drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom oko tri godine i tri mjeseca (računajući od dana dostavljanja predmeta na postupanje po žalbi), a revizioni postupak je trajao oko godinu i osam mjeseci (računajući od datuma kada je izjavljena revizija). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je postupak po žalbi duže trajao, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, kao i okolnost da su apelantice do konačne odluke u predmetu došle prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelantica na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. U vezi s navodima apelantica o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelantice istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. Apelantice navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o svim navodima istaknutim u pravnim lijekovima koje su koristili. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantice dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelantice u predmetnom postupku koristile zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu imali za rezultat donošenje odluka u korist apelantica sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelantica na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelantica neosnovani.

Zabrana diskriminacije

38. U vezi s navodima apelantica da je „Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su one diskriminirane u odnosu na lica koja su ostvarila ovo pravo“, Ustavni sud zapaža da se apelantice nisu izjasnile u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirane, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirane u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo ukazivanje apelantica na različitu praksu sudova, ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su diskriminirane u postupku, s obzirom na to da apelantice nisu ponudile bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelantice, osim paušalnih navoda, nisu ponudile dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirane po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Ostali navodi

39. U vezi s navodima apelantica o kršenju člana II/3.a), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji su apelantice pokrenule radi naknade štete pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je potraživanje apelantica zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da su apelantice nesporno imale pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko sedam godina i pet mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi donijeli tri meritorne odluke na tri instance, što se, pri ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

41. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelantice imale i koristile mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelantica sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.

42. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada apelantice, osim paušalnih navoda, nisu ponudile dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirane po nekom od zabranjenih osnova.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4088/18 (Z. H. i A. D.) | Sudska praksa | Aktio