Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2743/19 (F. K. i A. K.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Testament
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2743/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2743/19, rješavajući apelaciju Fatime Kapo rođ. Nuhanović i Aide Kunić rođ. Nuhanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Fatima Kapo rođ. Nuhanović i Aida Kunić rođ. Nuhanović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 127154 19 Gž 2 od 10.
maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 127154 18 P 3 od 23. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Kapo rođ. Nuhanović i Aida Kunić rođ. Nuhanović (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić advokati iz Zenice, podnijele su 3. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 127154 19 Gž 2 od 10. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 127154 18 P 3 od 23. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je sastavljenim pismenim testamentom pred svjedocima u Zenici od 22. juna 2004. godine i 3. marta 2008. godine umrlog A.N. povrijeđen nužni nasljedni dio tužiteljice (H. N. rođene O.), te određeno da tužiteljici pripada nužni dio od 1/8 na zaostavštini umrlog koju čini nekretnina bliže označena u izreci prvostepene presude tako da će se ova zaostavština rasporediti uzimajući u obzir ovo pravo tužiteljice.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je ostavitelj A.N. (prednik tužiteljice i apelantica) testamentom od 22. juna 2004. godine ¾ nepokretne imovine (bliže označene u izreci prvostepene presude) i sve pokretne stvari u kući i sve drugo što njemu pripada ostavio na jednake dijelove apelanticama (kćerkama iz prvog braka), a ¼ dijela ove imovine ostavio po pravu predstavljanja unuku H.N. Kantonalni sud je dalje naveo ostavitelj testamentom od 3. marta 2008.godine opozvao svoja raspolaganja učinjena testamentom od 22. juna 2004.godine te svojom imovinom raspolagao tako da predmetne nekretnine nakon njegove smrti naslijede apelantice na jednake dijelove, dok je po oba testamenta tužiteljici (supruga ostavitelja) ostavio pravo doživotnog uživanja ove imovine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem br. 43 0 O 101765 14 O od 19. novembra 2014.godine prekinut ostavinski postupak iza ostavitelja, a tužiteljica upućena da u ostavljenom roku pokrene parnični postupak protiv apelantica. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon što je pravilno utvrdio da je ostavitelj cjelokupnu svoju imovinu ostavio apelanticama, pravilnom primjenom člana 28. stav 1. i člana 29. stav 1. Zakona o nasljeđivanju pravilno dosudio da tužiteljici pripada ½ od onog dijela kojoj bi joj pripadao po zakonskom redu nasljeđivanja, što iznosi 1/8 zaostavštine ostavitelja i što predstavlja njezin nužni dio. Kantonalni sud je naveo (s obzirom da je navedenim testamentima tužiteljici povrijeđen nužni nasljedni dio) da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da tužiteljica ima pravo tražiti smanjenje raspolaganja testamentom, jer parnične stranke kao jedini nasljednici prvog nasljednog reda zaostavštinu ostavitelja nasljeđuju na jednake dijelove (čl. 10. i 37. Zakona o nasljeđivanju).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da su u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni Zakon o nasljeđivanju i Zakon o parničnom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Ovo naročito imajući u vidu da apelantice u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticale u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević