Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-589/18 (L. B.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Hipoteka
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-589/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-589/18, rješavajući apelaciju Ljubice Brković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Brković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 018216 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 018216 15 Gž od 22. februara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica Brković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Aleksandar Popović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 018216 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 018216 15 Gž od 22. februara 2017. godine.

2. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje izvršenja u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prnjavoru (u daljnjem testu: Osnovni sud) prema Rješenju o izvršenju broj 78 0 Ip 010427 11 od 18. maja 2011. godine, po prijedlogu Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka (sada Addiko Bank a.d. Banja Luka), do okončanja postupka po podnesenoj apelaciji.

3. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 589/18 od 15. februara 2018. godine Ustavni sud je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 018216 13 P od 25. maja 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi sporazumi o zasnivanju založnih prava zaključeni pred Osnovnim sudom 12. februara 2008. godine i 18. maja 2011. godine (poslovni brojevi sporazuma navedeni u izreci presude) koji su zaključeni između „Dion & Tenix“ d.o.o. Prnjavor i Drage Brkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi) s jedne strane i trećetužene Hypo-Alpe-Adria-Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetužena)s druge strane, te je obavezana trećetužena da prizna i trpi da se u zemljišnoknjižnim ulošcima (oznake navedene u prvostepenoj presudi) brišu tereti zaloge upisani u C listu pod rednim brojevima 3, 4. i 5. u dijelu od ½ u korist trećetužene.

5. Osnovni sud je utvrdio da je apelantica bila u braku s drugotuženim od 26. marta 1983. godine do 27. aprila 2000. godine; da je pravosnažnom presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda broj 780 P 012275 11 P od 29. maja 2013. godine utvrđeno da apelantici po osnovu zajednički stečene imovine u braku sa drugotuženim pripada /2 dijela prava svojine na nekretninama čije su oznake navedene u izreci presude; da je apelantica na osnovu te presude upisana kao suvlasnik odnosno suposjednik na navedenim nekretninama sa /2 dijela; da je drugotuženi 28. juna 2004.

godine zaključio novi brak; da je trećetužena kao davalac kredita sa prvotuženim i drugotuženim kao korisnicima kredita zaključila ugovor o dugoročnom kreditu 6. marta 2007. godine i 6. februara 2008. godine kojim je odobrila novčana sredstva, a kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja, predviđeno je zasnivanje založnog prava na predmetnim nepokretnostima; da je nakon toga zaključeno i niz anexa ugovora (29. januara 2010. godine, 1. marta 2010. godine, 26. aprila 2010. godine i 2. augusta 2010. godine) kojim su precizirane pojedine ugovorne odredbe vezano za vraćanje kredita i rokove plaćanja; da je trećetužena kao hipotekarni povjerilac sa prvotuženim i drugotuženim kao hipotekarnim dužnicima zaključila kod prvostepenog suda sporazume radi uknjižbe založnog prava-hipoteke na predmetnim nekretninama; da je na osnovu navedenih sporazuma Osnovni sud donio rješenja od 23. marta 2007. godine, 12. februara 2008. godine i 18. maja 2011. godine o zasnivanju založnog prava - hipoteke na nekretninama čije su oznake navedene u dispozitivima rješenja pri čemu apelantica nije dala saglasnost za zasnivanje založnog prava na navedenim nekretninama već je saglasnost dala tadašnja i sadašnja supruga drugotuženog 15. marta 2007. godine.

6. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud je ocijenio da je imovina navedena u izreci prvostepene presude zajednički stečena imovina u braku apelantice i drugotuženog, da je apelantica suvlasnik založenih nekretnina sa dijelom od /2 i primjenom odredbe člana 271. st. 1. i 2. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: PZ) u vezi s odredbom člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev apelantice za utvrđenje ništavosti sporazuma o zasnivanju založnih prava.

7. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 018216 15 Gž od 22. februara 2017. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, usvojene su žalbe trećetužene i umješača na strani trećetužene „Heta“ d.o.o. Sarajevo i „Bora“ d.o.o. Banja Luka, na način što je presuda Osnovnog suda preinačena i odbijen tužbeni zahtjev apelantice.

8. Za razliku od Osnovnog suda, Okružni sud je ocijenio da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan. Okružni sud je prije svega naveo sadržaj odredbe člana 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK), člana 64. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i sadržaj presude na osnovu priznanja prvostepenog suda broj 78 0 P 012275 11 P od 29. maja 2013. godine (kojom je apelantica postala suvlasnik i suposjednik na ½ nekretnina) čije je pravno dejstvo nastupilo upisom apelantice u zemljišne knjige koja nije bila donesena u vrijeme pokretanja izvršnih postupaka 23. marta 2007. godine, 12. februara 2008. godine i 18. maja 2011. godine. Cijeneći vrijeme zaključenih sporazuma u odnosu na vrijeme razvoda braka (27. april 2000. godine), pokretanje parnice za utvrđivanje bračne tečevine (2011. godine), priznanje zahtjeva i donošenje presude na osnovu priznanja od 29. maja 2013. godine, priznanje tužbenog zahtjeva od strane drugotuženog i prvotužene na ročištu od 30. aprila 2015. godine, Okružni sud je ocijenio da apelantica i drugotuženi imaju zajednički interes za uspjeh apelantice u konkretnoj parnici, s namjerom da se trećetuženoj onemogući da naplati svoja potraživanja po zaključenim ugovorima o kreditu. Osim toga, Okružni sud je naveo nesporne činjenice iz kojih proizilazi da je trećetužena zahtijevala od drugotuženog saglasnost bračnog druga za uknjižbu hipoteke, da se takvo ponašanje trećetužene u zasnivanju obligaciono pravnog odnosa može smatrati ponašanjem po pravnom standardu pažnje dobrog privrednika, da trećetužena nije znala da je drugotuženi ranije bio u braku, da je drugotuženi dostavio saglasnost tadašnje supruge koja je bila dovoljna za zaključenje predmetnih sporazuma, uz povjerenje u upisano pravo u zemljišnoj knjizi. Stoga je zaključeno da ne postoje razlozi zbog kojih bi sporazumi između prvotuženog i drugotuženog sa trećetuženom bili ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO, jer nisu protivni prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 78 0 P 018216 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine reviziju apelantice odbio cijeneći da je drugostepena presuda pravilna. U obrazloženju presude su ponovljena činjenična utvrđenja iz prvostepene presude i odredbe materijalnog prava koje su od strane drugostepenog suda po ocjeni Vrhovnog suda pravilno primijenjene. S tim u vezi je ponovljeno jedno od osnovnih načela zemljišnoknjižnog prava i to načelo sadržano u članu 5. stav

1. ZZK koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornih sporazuma, prema kojem se vlasništvo i druga prava na nekretninama stječu upisom u zemljišne knjige. U okolnostima konkretnog slučaja, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelantica nije dokazala postojanje nesavjesnosti na strani trećetužene, budući da je trećetužena u vrijeme zaključenja sporazuma za zasnivanje založnog prava izvršila uvid u zemljišnoknjižno stanje i utvrdila da je drugotuženi upisani vlasnik sa dijelom 1/1, te da ne postoji zabilježba spora ili druge privremene mjere kojom bi se drugotuženom zabranjivalo raspolaganje ili opterećivanje nekretnine, odnosno da ne postoji upisano pravo trećeg, pa ni apelantice. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud pravilno cijenio savjesnost trećetužene koja se prema načelu povjerenja u tačnost upisa pouzdala u pravo isključivog vlasništva drugotuženog, a pored tog i zahtijevala da se pribavi saglasnost supruge drugotuženog kako bi na taj način još više osigurala pravilnost zasnivanja i upisa založnog prava. S druge strane, drugotuženi je nesavjesna stranka jer mu je poznato da založna nekretnina predstavlja zajednički stečenu imovinu u braku sa apelanticom, a ne sa sadašnjom suprugom čija data saglasnost za zasnivanje založnog prava nema nikakvog pravnog značaja. Te bitne činjenice drugotuženi je svjesno i namjerno prećutio trećetuženoj. U takvim okolnostima, pravilno je po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud prednost dao odredbama ZOSPO i ZZK kao “lex specialis” u odnosu na odredbe PZ jer bi u protivnom savjesna treća lica ostala bez adekvatne pravne zaštite zbog nesavjesnosti i zloupotrebe prava drugih učesnika u pravnom poslu.

10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i s tim u vezi napominje da je u okolnostima konkretnog slučaja prioritet trebalo dati odredbama PZ a ne ZOSPO i ZZK, kako pogrešno smatraju Vrhovni i Okružni sud. S tim u vezi, apelantica je istakla da je u odnosu na njeno neotuđivo pravo svojine na predmetnim nekretninama veće pravo dato trećetuženom kao „savjesnom“ licu koje je pri upisu hipoteke postupalo s pažnjom dobrog privrednika.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelantice, smatra da su Vrhovni i Okružni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-666/14 od 15. februara 2017. godine, br. AP- 2492/15 od 5. oktobra 2017. godine, AP- 179/17 od 1. februara 2017. godine i AP- 2342/17 od 11. juna 2019. godine dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-589/18 (L. B.) | Sudska praksa | Aktio