Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3792/18 (O. T. i V. S.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3792/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3792/18, rješavajući apelaciju Olivere Tepavčević i Vesne Stojanović, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olivere Tepavčević i Vesne Stojanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 025477 17 Rsž od 11. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Olivera Tepavčević i Vesna Stojanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Foče, koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijele su 10. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 025477 17 Rsž od 11. maja 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Rs 025477 15 Rs od 26. juna 2017. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelantica, te je utvrđeno da nisu bile dopuštene i pravno valjane izmjene određenih ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27. februara 2015. godine, zaključenih između tuženog „DUNAV OSIGURANJE“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) i apelantica pa da shodno tome odluke tuženog o otkazu tih ugovora, ugovori o radu na neodređeno vrijeme od 18. septembra 2015. godine, rješenja tuženog od 22. oktobra 2015. godine i zaključci o ispravci otkaza od 21. oktobra 2015. godine, nisu proizveli nikakvo pravno dejstvo). Istom presudom obavezan je tuženi da apelanticama, za određene vremenske periode, isplati određene novčane iznose na ime manje isplaćenih plata i naknada za topli obrok, sa zakonskim zateznim kamatama (sve bliže opisano u izreci navedene presude). Takođe je tuženi obavezan da apelanticama naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da su apelantice u tužbi navele da su radnice tuženog, te da je određenim odlukama od 18. septembra 2015. godine, tuženi apelanticama otkazao ugovore o radu na neodređeno vrijeme od 27. februara 2015. godine, po osnovu kojeg su radile na radnom mjestu “preuzimača osiguranja grupa 6”, sa punim radnim vremenom od osam sati dnevno uz istovremenu ponudu za zaključivanje drugog ugovora o radu, na istom radnom mjestu, ali sa nepunim radnim vremenom od šest sati dnevno, odnosno 30 sati nedeljno. S obzirom da je ponuda za zaključivanje novog ugovora data pod prijetnjom prestanka radnog odnosa u slučaju da bude odbijena apelantice su ponudu prihvatile i zaključile ugovor, mada je ponuda očigledno bila suprotno Zakonu o radu i znatno nepovoljnija u odnosu na raniju ponudu. Istovremeno sa ovim ugovorom apelantice su potpisale i akt tuženog od 18. septembra 2015. godine, naslovljene kao plan realizacije neplaćene premije radnika preuzimača osiguranja. Protiv navedenih odluka apelantice su podnijele tuženom zahtjev za zaštitu prava koje je tuženi odbio kao neosnovane rješenjima od 22. oktobra 2015. godine i zaključcima od 21. oktobra 2015. godine. Naime, tuženi je apelanticama otkazao ugovore o radu u skladu sa članom „126. stav 3. a u vezi sa članom 137. Zakona o radu“. Osnovni sud je ukazao, da su apelantice istakle da u konkretnom slučaju navedena zakonska odredba ne može biti razlog za otkaz ugovora o radu, jer se odnosi samo na nestručne radnike koje nemaju radne sposobnosti, na neuke radnike koji ne znaju da rade i nemaju znanja i umijeća za posao koji obavljaju, odnosno na radnike koji nisu stručno uvježbani i slično, a da u tu kategoriju ne spadaju apelantice.
4. Osnovni sud je naveo, da je nesporno da su apelantice radnice tuženog, a da je sporno da li im je tuženi mogao otkazati ugovor o radu shodno odredbi člana „126. stav 3. Zakona o radu“ a u vezi sa odredbom člana 137. navedenog zakona. Zatim je istakao, da se navedene odredbe odnose na nestručne radnike koji nemaju radne sposobnosti, na neuke radnike, koji ne znaju da rade ili nemaju znanje ili umijeće za posao koji obavljaju, a što je vidljivo i što se ne mora posebno dokazivati, jer ovi radnici i pored zalaganja na radu, želje da rade, upornosti, želje za dokazivanjem i postizanjem rezultata nisu u stanju da blagovremeno i uredno izvršavaju svoje ugovorene obaveze. Nadalje je istakao da u tu kategoriju (nestručni i nesposobni) radnika svakako ne spadaju apelantice, jer je riječ o dokazanim sposobnim radnicima, sa dugogodišnjim radnim iskustvom na poslovima osiguranja koje uspješno obavljaju. Osnovni sud je ukazao, da navedeno znači da se apelantice pod pretpostavkom da nisu ostvarile plan, odnosno nisu realizovale planiranu normu, ne mogu svrstati u kategoriju nestručnih i nesposobnih radnika jer činjenica da plan nije realizovan može pripisati niz okolnosti (npr. da je plan nerealan kojim apelantice i pored zalaganja, stručnosti, želje upornosti i sposobnosti nisu mogle realizovati).
5. Nadalje je ukazao, da je ugovor o radu zakonska kategorija što znači da se zaključuje i mijenja i prestaje samo na način i pod uslovima propisanim Zakonom o radu, te u tom pogledu nije dopušena bilo kakva proizvoljnost. Osnovni sud je istakao da ponuda za zaključenje spornog ugovora nije zakonita, jer se ne može podvesti pod odredbu člana „126. stav 3. Zakona o radu“.
6. Okružni sud je 11. maja 2018. godine donio Presudu broj 94 0 Rs 025477 17 Rsž, kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelantica, te su apelantice obavezane da tuženom naknade troškove postupka.
7. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da se osnovano žalbom tuženog ukazuje da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 126. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, u postupku otkaza ugovora o radu apelanticama s ponudom novog ugovora. Naime, odredbom člana 126. stav 1. tačka 3. Zakona o radu propisani su uslovi za poslovno uslovljen otkaz ugovora o radu, na način da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku „ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu“. Nadalje je naveo, da je u postupku primjene navedene zakonske odredbe na konkretni pravni slučaj, prvostepeni sud zanemario okolnost da je uslov za davanje otkaza ugovora o radu, u smislu navedene odredbe, neizvršavanje radnih obaveza iz ugovora o radu, s obzirom na stručne i radne sposobnosti radnika. Stoga, žalba opravdano prigovara pravilnosti zaključka pobijane presude da se neostvarivanje norme od strane apelantica ne bi moglo podvesti pod već pomenutu zakonsku odredbu. Naime, nije sporno da je tuženi sporne otkaze ugovora o radu sa ponudama za zaključivanje novih ugovora dao apelanticama iz razloga što nisu uspješno izvršavale obaveze iz ugovora o radu i Plan o realizaciji naplaćenih premija. Okružni sud je istakao, da apelantice tokom postupka nisu osporile ostvarene rezultate u određenom periodu, tako da se ima smatrati dokazanim da apelantice u tom periodu nisu ostvarile mjesečnu premiju koja je precizirana i normirana ugovorima o radu i Planom realizacije naplaćene premije. Okružni sud je istakao, da se takvi postupci apelantica, suprotno stavu prvostepene presude, mogu tretirati kao neuspješno izvršavanje radnih obaveza iz ugovora o radu, te da su u neposrednoj vezi sa stručnim i radnim sposobnostima apelantica.
8. Okružni sud je naveo da je pogrešno stanovište prvostepenog suda da se odredba člana 126. stav 1. tačka 3. Zakona o radu odnosi isključivo na neuke radnike koji zbog svoje stručne nesposobnosti i nedostatka potrebnih znanja ne mogu uspješno izvršavati svoje radne obaveze i ostvariti tražene poslovne rezultate. Nadalje je naveo da iz pravilnog tumačenja navedene zakonske odredbe proizlazi da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu ako za to postoje opravdani razlozi koji se odnose na radnu sposobnost radnika da ostvare tražene rezultate rada. Naime, apelantice tokom postupka nisu dokazale postojanje bilo kakvih objektivnih razloga za neostvarivanje rezultata rada, pa se uzrok takvih rezultata može prepisati i njihovom nedovoljnom zalaganju. U vezi s tim je istakao, da se rezultati rada mjere radnim učinkom, a on se utvrđuje na osnovu kvaliteta i obima obavljenog posla kao i odnosa radnika prema radnim obavezama. Stoga je tuženi u konkretnom slučaju iskoristio zakonsku mogućnost da, kroz institut otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, dođe do izmjene ugovora o radu apelanticama, a zbog njihove nemogućnosti ili nevoljkosti da radne zadatke obave u skladu sa zacrtanim normama i planovima.
9. Apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je Okružni sud u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoljno primijenio odredbu „člana 126. stav 3. Zakona o radu“. Apelantice, između ostalog, ističu da se navedena odredba ne može primijeniti na konkretni slučaj, jer se odnosi na nestručne i neuke radnike, a u koju kategoriju ne spadaju apelantice (apelantice su u suštini istakle iste navode, koje je istakao i prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke).
Relevantni propisi
10. Zakon o radu - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/07), u relevantnom djelu glasi:
Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.
Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbjediti drugi odgovarajući posao.
Otkazivanje ugovora o radu sa ponudom zaključivanja ugovora pod izmjenjenim uslovima Član 137.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima.
Odredbe ovog zakona koje uređuju otkazivanje ugovora o radu od strane poslodavca shodno se primjenjuju i na otkazivanje ugovora u smislu stava 1.
ovog člana.
Ako radnik prihvati ponudu poslodavca za zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima, zadržava pravo da kod nadležnog suda osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.
Radnik koji odbije da zaključi ugovor o radu pod izmjenjenim uslovima, ima pravo na otpremninu, u skladu sa članom 141. ovog zakona.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju bila sporna primjena člana 126. stav 1. tačka
3. Zakona o radu, odnosno da apelantice smatraju da se navedena odredba nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje, da je Okružni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu primjene navedene odredbe Zakona o radu na predmetnu situaciju, tako da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda, odnosno Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente, koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević