Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6856/18 („GRAMAS“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-6856/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-6856/18, rješavajući apelaciju „GRAMAS“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „GRAMAS“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 268289 18 Pž 3 od 23. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „GRAMAS“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 268289 18 Pž 3 od 23. avgusta 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 268289 17 Ps 4 od 25. decembra 2017. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu „BOSNET GROUP“ d.o.o. Hadžići (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) isplati određeni novčani iznos na ime neplaćenih računa, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom iznosu odbijen tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na zatezne kamate. Pored navedenog, u cijelosti je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime vraćanja pozajmice po Ugovoru o kratkoročnoj beskamatnoj pozajmici sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom određeno je da svaka stranaka snosi svoje troškove postupka, uzimajući u obzir tužbu i protivtužbu.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostaloga, naveo da je u postupku utvrđeno da su apelant i tuženi-protivtužitelj bili u poslovnom odnosu na način da je tuženi-protivtužitelj od apelanta naručivao robu koju mu je apelant isporučio, te mu za to ispostavio i fakture, kao i da je na taj način nastao dug tuženog-protivtužitelja prema apelantu u iznosu koji je naveden u izreci presude, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Osim toga, Općinski sud je istakao da apelant tužbenim zahtjevom, pored navedenog, potražuje „uglavničene kamate“, kao glavni dug, sa zakonskim kamatama. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je navedeno potraživanje, stečeno bez osnova, što sud ne smije dozvoliti, pa je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Nadalje, u odnosu na protivtužbeni zahtjev, Općinski sud je ukazao na to da je tuženi-protivtužitelj apelantu, prema ugovoru o kratkoročnoj pozajmici, pozajmio određeni novčani iznos (25.000,00 KM), a budući da je apelant već pao u docnju sa plaćanjem dospjelog duga, tužitelj-protivtuženi je dao izjavu o prebijanju međusobnih dospjelih novčanih potraživanja, pa je apelant na ime obračunatih kamata izvršio prebijanje novčanog duga prema tuženom-protivtužitelju u navedenom iznosu. Međutim, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o pozajmici za koju između stranaka nije ugovoreno prebijanje, niti su stranke ovo pitanje uredile drugačije, a i član 341. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) takvo potraživanje označava kao nekompenzabilno, tj. takvo potraživanje se ne može ugasiti prebijanjem. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je protivtužbeni zahjev osnovan, budući da je apelant prebijajući dug iz osnova pozajmice postupao suprotno navedenim odredba člana 341. ZOO. U konačnici, Općinski sud je istakao da je odluku o troškovima donio primjenjujući pravilo o uspjehu u parnici.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 268289 18 Pž 3 od 23. avgusta 2018. godine žalba tuženog-protivtužitelja je odbijena kao neosnovana, dok je žalba apelanta djelimično usvojena te je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, tako što je tuženi-protivtužitelj obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
5. Kantonalni sud je obrazloženju presude, između ostaloga, naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim osporava odluku suda u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev (u odnosu na zakonske zatezne kamate), kao i u pogledu odluke o usvajanju protivtužbenog zahtjeva. Prema stavu Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi-protivtužitelj bio u docnji sa plaćanjem glavnog duga, te da nesporno apelantu pripadaju zakonske zatezne kamate, ali do izvršenog prebijanja, odnosno uglavničenja tih kamata i u iznosima koje je utvrdio vještak finansijske struke, dok apelantu ne pripada razlika iznosa kamata poslije izvršenog prebijanja. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na to da su apelant i tuženi-protivtužitelj zaključili ugovor o pozajmici, kojim je ugovoreno da će tuženi-protivtužitelj pozajmiti apelantu određeni novčani iznos, te da apelant pozajmicu nije vratio smatrajući da je ugovor prestao prebijanjem (kompenzacijom). Kantonalni sud je istakao da je apelant dostavio tuženom-protivtužitelju izjavu o prebijanju međusobnih potraživanja, te je prebijanje izvršio na način da je prvo izvršio obračun zateznih kamata na neisplaćeni iznos glavnog duga za određeni vremenski period. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da ne prihvata stav prvostepenog suda kada je za odbijajući dio tužbenog zahtjeva prvostepeni sud smatrao da je apelant koristio kompenzaciju suprotno članu 341. stav 2. ZOO, u smislu da pozajmljeni novčani iznos ne može biti predmet kompenzacije. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, ali da navedeno nije uticalo na pravilnost same odluke o tom dijelu tužbenog zahtjeva, budući da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti po osnovu odredaba čl. 277. i 279. stav 1. ZOO. Prema stavu Kantonalnog suda, način kako je izvršeno prebijanje od strane apelanta suprotno je odredbama ZOO, te ne proizvodi pravni učinak u odnosu na ugovor o pozajmici u konkretnom slučaju. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da, budući da ugovor o pozajmici nije prestao na način kako to apelant navodi, time nije prestala ni njegova obaveza da vrati tuženom-protivtužitelju novčani iznos koji je dosuđen protivtužbenim zahtjevom. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 313. ZOO-a, prema kojoj se prvo se otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica. Osim toga, u pogledu prigovora apelanta istaknutog u žalbi da je prvostepeni sud u presudi morao izvršiti prebijanje predmetnih novčanih potraživanja, Kantonalni sud je zaključio da je ovakav žalbeni prigovor neosnovan shodno članu 207. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da apelant prigovor radi prebijanja nije istakao u prvostepenom postupku, nego tek u postupku po žalbi.
Apelacioni navodi
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je odluka Kantonalnog suda rezultat proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba ZOO i ZPP. Pored toga, apelant navodi da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda „da on nije blagovremeno dao izjavu o prebijanju u toku prvostepenog postupka“, te ističe da je prije pokretanja postupka dao izjavu da je zbog docnje tuženog-protivtužitelja izvršio obračun kamata i dostavio ga tuženom-protivtužitelju, koji se tome nije protivio i koji je svojom izjavom izvršio prebijanje međusobnih potraživanja.
Relevantni propisi
7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 279. stav 1.
Na dospjelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospjela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.
Član 313.
Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica.
Član 341. stav 1. tačka 2.
Ne može prestati prebijanjem:
2) potraživanje stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku bile date na čuvanje, ili na posudbu, ili koje je dužnik uzeo bespravno, ili ih bespravno zadržao
8. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst. Član 207. stav 3.
Prigovor zastarjelosti i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je djelimično neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u pogledu preostalog iznosa zateznih kamata, jer apelantu ne pripadaju zatezne kamate nakon izvršenog prebijanja. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao dovoljno jasno obrazloženje i u pogledu osnovanosti protivtužbenog zahtjeva kada je zaključio da je prebijanje potraživanja od strane apelanta izvršeno suprotno odredbama ZOO, te ne proizvodi pravni učinak u odnosu na ugovor o pozajmici u konkretnom slučaju. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao dovoljno jasno obrazloženje i u odnosu na apelantove navode da je prvostepeni sud u presudi morao izvršiti prebijanje predmetnih novčanih potraživanja, zaključujući da apelant prigovor radi prebijanja nije istakao u prvostepenom postupku, nego tek u postupku po žalbi, što je suprotno odredbama člana 207. stav 3. ZPP-a. Ustavni sud u ovakvim zaključcima Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević