Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2707/19 (A. I.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2707/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2707/19, rješavajući apelaciju Alije Imamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alija Imamović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 043417 18 Kž od 26. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 K 043417 18 K od 31. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidže, podnio je 2. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 043417 18 Kž od 26. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 K 043417 18 K od 31. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant i F.K. su oglašeni krivim zbog krivičnog djela obmane pri dobivanju kredita iz člana 268. stav 2. Krivičnog zakona FBiH i izrečena im uvjetna osuda kojom je apelantu i F.K. utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine, koja se neće izvršiti ako oni u roku od dvije godine ne počine novo krivično djelo po pravosnažnosti prvostepene presude.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenoj presudi navedena iscrpna sadržina, analiza i ocjena svih izvedenih dokaza, pa se apelantovo neslaganje sa sadržinom, analizom i ocjenom izvedenih dokaza, te izvedenim zaključcima prvostepenog suda na bazi utvrđenih relevantnih činjenica, samo po sebi ne može smatrati za nedostatak prvostepene presude iz člana 312 stav 1 tačka k Zakona o krivičnom postupku FBiH i drugih povreda koje apelant navodi. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice iz kojih proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude i da je za isto krivično odgovoran. Naime, Kantonalni sud je naveo da je nakon uvida u dokaznu građu našao dokazanim da je apelant prilikom dizanja kredita dao lažne (neistinite) podatke davatelju kredita u vezi visine zarada i zaposlenja, a koji podaci su od značaja za dobivanje kredita, a sve s ciljem da na svoje ime pribavi kredit. Kantonalni sud je naveo da je krivičnopravno irelevantan apelantov navod da nije podigao i preuzeo novac od kredita koji je tražio te da nije vršeno grafološko vještačenje potpisa da li isti potiču od apelanta ili ne prilikom podizanja novca, jer je predmetno krivično djelo dovršeno momentom davanja neistinitih i nepotpunih podataka davatelju kredita ili osobi nadležnoj za odobravanje pogodnosti, dok je provedenim dokazima (iskazi svjedoka bankarskih službenika) utvrđeno da je apelant podigao iznos od kredita za koje je optužen. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da na svakom dokumentu koji je korišten kao osnova za presuđenje ima pečat kojim se potvrđuje da je prijepis vjeran originalu, zbog čega nije tačan apelantov navod da se prvostepena presuda zasniva na neovjerenim fotokopijama dokumenata. Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni apelantov navod da se radi o presuđenoj stvari (član 4. Zakona o krivičnom postupku FBiH), jer apelant nije prezentovao pravosnažnu sudsku odluku kojom bi se dokazivalo da je apelant suđen i pravosnažno osuđen za istu činjeničnu i pravnu krivičnu stvar. Naime, Kantonalni sud je naveo da se presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 003540 11 K od 7. novembra 2012.godine (na koju se apelant poziva) odnosi na sasvim druga lica, za drugi činjenični opis i drugo krivično djelo i da kao takva nema nikakve pravne važnosti sa stanovišta primjene instituta ne bis in idem. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu člana 328. Zakona o krivičnom postupku FBiH odbio apelantovu žalbu protiv prvostepene odluke.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je povrijeđen član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da je prvostepeni sud prihvatio i cijenio materijalne dokaze iz optužnice koji su dostavljeni u kopiji koja nije ovjerena od nadležnog organa; da se radi o presuđenoj stvari jer je radnja krivičnog djela koja se apelant stavlja na teret ista radnji krivičnog djela iz predmeta Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 003540 11 K za koju su pravosnažno osuđeni E.M. i dr.. Zatim, da se iskaz svjedoka, kreditnih službenika ne može koristiti, budući da je navedenom presudom Kantonalnog suda utvrđeno da su oni učestvovali u radnji krivičnog djela, zbog čega je prvostepeni sud morao primjenom principa in dubio pro reo osloboditi apelanta optužbe. Osim toga, apelant se pozvao i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH). Pri tome, prema članu 16. Zakona o krivičnom postupku FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2707/19 (A. I.) | Sudska praksa | Aktio