Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2191/18 (G. M., M. M. i M. M.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Penzija
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2191/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2191/18, rješavajući apelaciju G. M., M. M. i M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. M., M. M. i M. M.
podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci 11 0 U 020882 17 U od 12. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. M., M. M. i M. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja, drugoapelant i trećeapelantkinja, ili apelanti), podnijeli su 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020882 17 U od 12. februara 2018. godine.
a)Uvodne napomene
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 3094220616 od 20. jula 2015. godine određeno je da prvoapelantkinji, kao članu porodice poginulog osiguranika (M. M., suprug prvoapelantkinje i otac drugoapelanta i trećeapelantkinje) prestaje pravo na porodičnu penziju sa 1. januarom 1997. godine, a drugoapelantu i trećeapelantkinji, kao korisnicima porodične penzije ponovo se određuje porodična penzija u novčanom iznosu navedenom u izreci rješenja, počev od 2. januara 1997. godine. Navedenim rješenjem je određeno da drugoapelantu prestaje pravo na porodičnu penziju sa 31. avgustom 2009. godine, a trećeapelantkinji se produžava pravo i određuje novi iznos porodične penzije bliže navedenom u izreci rješenja, počev od 1. septembra 2009. godine. Navedenim rješenjem zamijenjeno je rješenje na osnovu kojeg je vršena dosadašnja isplata penzija.
3. U obrazloženju rješenja navedeno je, između ostalog, da je postupak za ponovno određivanje porodične penzije pokrenut po službenoj dužnosti. Dalje je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da su apelanti korisnici penzije iza osiguranika, supruga prvoapelantkinje i oca drugoapelanta i trećeapelantkinje, počev od 3. maja 1994. godine. Dalje, navedeno je da je prvoapelantkinja zasnovala radni odnos 1. januara 1997. godine, te da joj shodno odredbama člana
146. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) prestaje pravo na porodičnu penziju sa 1. januarom 1997. godine. Takođe, navedeno je da je utvrđeno da je drugoapelant završio redovno školovanje 31. avgusta 2009. godine pa mu shodno odredbama člana 146. st. 1. i 2. Zakona o PIO prestaje pravo na penziju počev od 31. avgusta 2009. godine. Nadalje je navedeno da se za trećeapelantkinju određuje novi iznos porodične penzije kako je preciznije navedeno u izreci rješenja.
b)Osporeni postupak
4. Prvostepeni organ je donio Rješenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa penzije od 11. februara 2016. godine kojim je utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala isplatom porodične penzije u određenom periodu isplaćena regresnim dužnicima
– prvoapelantkinji i drugoapelantu i korisniku porodične penzije - trećeapelantkinji, u određenom novčanom iznosu koji su obavezni solidarno vratiti Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, na način naveden u izreci rješenja. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 30. marta 2016. godine uvažene su žalbe apelanata, poništeno rješenje od 11. februara 2016. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
5. Prvostepeni organ je donio Rješenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa penzije od 9. avgusta 2016. godine kojim je utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala isplatom porodične penzije u određenom periodu isplaćena regresnom dužniku – prvoapelantkinji i korisniku porodične penzije - trećeapelantkinji, u određenom novčanom iznosu koji su obavezne solidarno vratiti Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, na način naveden u izreci rješenja. Rješenjem drugostepenog organa od 22. septembra 2016. godine uvažene su žalbe apelanata, poništeno rješenje od 9. avgusta 2016. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
6. Prvostepeni organ je donio Rješenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa penzije broj RP-91- 237-2/15 od 16. marta 2017. godine, kojim je u stavu 1. izreke rješenja utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala isplatom porodične penzije u periodu od 1. januara 1997. godine do 31. avgusta 2009. godine korisnicima porodične penzije – apelantima u ukupnom iznosu od 3.583,60 KM koji iznos su apelanti obavezni vratiti Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske u cijelom iznosu u roku od 30 dana od dana konačnosti ovog rješenja. Dalje, u stavu 2. izreke rješenja utvrđena je preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala isplatom porodične penzije u periodu od 1. septembra 2009. godine do 31. jula 2015. godine korisnicima porodične penzije – prvoapelantkinji i trećeapelantkinji u ukupnom iznosu od 3.510,98 KM koji iznos su obavezane solidarno vratiti Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske u cijelom iznosu u roku od 30 dana od dana konačnosti ovog rješenja. Dalje, st. 3. i 4. izreke prvostepenog rješenja je određeno da ukoliko nisu u mogućnosti u cijelosti vratiti navedene iznose u navedenom roku, apelanti mogu isplatiti dug (određen u stavu 1. i 2. izreke) u 24 mjesečne rate, u iznosima i na način kako je precizno navedeno u izreci rješenja. Takođe, stavom 5. izreke rješenja određeno je da naplatu duga Fond može izvršiti i obustavom 33,33% (1/3) od porodične penzije trećeapelantkinje po konačnosti ovog rješenja u slučaju neispunjenja obaveze iz st. 3. i 4. ili djelimičnog ispunjenja obaveze iz st. 3. i 4. rješenja (prestankom uplata), sve dok se ne namiri preplaćeni iznos i Fond obešteti u cijelosti.
7. U obrazloženju rješenja, prvostepeni organ je naveo da je rješenjem Filijale Banja Luka od 3. septembra 1994. godine apelantima priznato pravo na porodičnu penziju u određenom novčanom iznosu počev od 3. maja 1994. godine. Dalje je naveo da je rješenjem Filijale Banja Luka od 18. februara 2010. godine drugoapelantu prestalo pravo na porodičnu penziju 31. avgusta 2009. godine, a prvoapelantkinji i trećeapelantkinji određen novi iznos porodične penzije počev od 1. septembra 2009. godine u određenom novčanom iznosu. Zatim je naveo da je Filijala Banja Luka donijela rješenje od 20. jula 2015. godine (uvodne napomene). Prvostepeni organ je naveo da je uvidom u obračunske listove Odsjeka za obračun i isplatu penzija i drugih primanja korisnika prava od 13. marta 2017. godine utvrđena razlika u isplaćenom i po rješenjima pripadajućem iznosu, koja za period od 1. januara 1997. godine do 31. avgusta 2009. godine, odnosno period od 1. septembra 2009. godine do 31. jula 2015. godine ukupno iznosi 7.094,58 KM. S obzirom na to da je rješenje Filijale Banja Luka od 20. jula 2015. godine, shodno odredbama člana 162. stav 2. Zakona o PIO, postalo konačno, to je prvostepeni organ, po službenoj dužnosti, odlučio na naprijed navedeni način.
8. Rješenjem drugostepenog organa broj O-220/2017-151 od 5. juna 2017. godine odbijena je žalba koju su podnijeli apelanti protiv rješenja o utvrđivanju preplaćenog iznosa penzije broj RP 91- 237-2/15 od 16. marta 2017. godine.
9. U obrazloženju rješenja, drugostepeni organ je naveo da je odredbama čl. 161, 162. i 163. Zakona o PIO regulisan povrat novčanih sredstava iz penzijskog i invalidskog osiguranja isplaćenih bez pravnog osnova ili u iznosu većem od pripadajućeg, način utvrđivanja preplaćenog iznosa, kao i način vraćanja. Drugostepeni organ je istakao da je prvoapelantkinja zasnovala radni odnos, što je registrovano u matičnoj evidenciji Fonda PIO Republike Srpske, ali se registracija vodi pod ličnim brojem osiguranika (LBO) 121143121171, dok se porodična penzija vodi pod ličnim brojem umrlog osiguranika ili korisnika lične penzije osiguranika iza koga se ostvaruje pravo, odnosno u konkretnom slučaju pod LBO 30942206116. S tim u vezi, drugostepeni organ je ukazao da nadležni organi Fonda nisu bili u tehničkoj mogućnosti ispratiti da li se korisnik porodične penzije istovremeno nalazi u radnom odnosu. Takođe je ukazao da bez obzira na navedeno, postoji zakonska obaveza prijavljivanja ove činjenice, predviđena Zakonom o PIO, jer je rješenjem kojim je ostvarila pravo na porodičnu penziju prvoapelantkinja upoznata sa zakonskom obavezom prijavljivanja svake činjenice koja utiče na korištenje, odnosno obim prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja u roku od osam dana od dana nastanka iste. S tim u vezi je naveo da je prvoapelantkinja, neprijavljivanjem činjenice zasnivanja radnog odnosa postupila suprotno navedenoj zakonskoj obavezi, te je Fond za činjenicu zasnivanja radnog odnosa saznao protekom dužeg vremenskog perioda, iz kog razloga je nastala preplata u utvrđenom iznosu. S obzirom da je apelantima, u skladu sa odredbama člana 80. Zakona o PIO isplaćivana nedjeljiva porodična penzija, drugostepeni organ je naveo da je način vraćanja utvrđen u skladu sa odredbama čl. 414. stav 1. i 435. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelanti su bili korisnici „jedne porodične penzije“, pa se ne može utvrditi tačan iznos preplate za svakog apelanta pojedinačno, već su isti solidarni dužnici, s obzirom da poseban iznos penzije nije određivan svakom korisniku posebno, već 70%, 80% i 90% penzije koja bi pripadala umrlom osiguraniku, zavisno od broja korisnika porodične penzije. Drugostepeni organ je naveo da apelanti imaju status solidarnih dužnika za preplatu nastalu u prethodno navedenim periodima, u skladu sa članom 206. ZOO, s obzirom da nije moguće odrediti koji dio preplate pada na prvoapelantkinju, a koji na drugoapelanta i trećeapelantkinju, jer su svi zajedno bili korisnici cjelokupnog iznosa penzije određenog s obzirom na broj korisnika prava za period nastanka preplate, koji im je isplaćivan, pa prvostepeni organ nije mogao odrediti odvojene iznose preplate za svakog dužnika pojedinačno.
10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 020882 17 U od 12. februara 2018. godine odbijena je tužba koju su apelanti podnijeli protiv rješenja drugostepenog organa broj O-220/2017-151 od 5. juna 2017. godine.
11. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da su činjenično utvrđenje i pravni zaključak, koji su izraženi u osporenom rješenju, pravilni i ne mogu se dovesti u sumnju žalbenim navodima. Okružni sud je naveo da je tačno da je odredbama člana 161. Zakona o PIO propisano da je lice kome je na teret „tuženog Fonda“ izvršena isplata na koju nije imao pravo po tom zakonu, obavezno vratiti „tuženom Fondu“ primljeni iznos, ako je: a) na osnovu neistinitih ili netačnih podataka koje je znalo ili je moralo znati da su neistiniti odnosno netačni, ili na protivpravan način ostvarilo pravo iz PIO, ili je ostvarilo pravo u većem obimu nego što mu po tom zakonu pripada; b) koristilo pravo zbog toga što nije prijavilo promjene koje utiču na korišćenje, gubitak ili obim prava, a znalo je ili je moralo znati za te promjene; v) primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po tom zakonu. Takođe je naveo da u smislu člana 162. tog zakona (stav 1) „tuženi Fond“ po službenoj dužnosti preplaćeni iznos novčanog primanja utvrđuje na osnovu konačnog rješenja kojim se određuje ispravan iznos penzije u postupku koji vodi po službenoj dužnosti, te donosi rješenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa novčanog primanja u kome navodi visinu preplaćenog iznosa, rokove i način vraćanja, shodno čemu je u smislu člana 161. tačka v), kako to „tuženi“ i navodi, a u vezi člana 162. tog zakona i doneseno prvostepeno rješenje kojim je utvrđeno da su apelanti dužni vratiti „tuženom“ Fondu navedene iznose. Okružni sud je naveo da iznose koji su preplaćeni, a što proizilazi iz obračuna o preplati Odsjeka za obračun i isplatu penzija i drugih primanja korisnika prava, apelanti nisu ničim doveli u sumnju, niti se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava može dovesti u sumnju tužbenim navodima. Takođe je naveo da odredbe Zakona o PIO ne predviđaju krivicu kao uslov za utvrđivanje obaveze vraćanja preplaćenog iznosa penzije, već je dovoljna činjenica da je preplata nastala, pa navod da li je „tuženi“ mogao znati da li je prvoaplantkinja zasnovala radni odnos i time stekla svojstvo osiguranika, niti je od uticaja da li je „tuženi“ upućivao pozive drugoapelantu da dostavi potvrdu o redovnom školovanju, sve imajući u vidu da je rješenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa penzije doneseno na osnovu konačnog Rješenja Filijale Banja Luka od 20. jula 2015. godine. Okružni sud je ukazao da prema odredbama člana 146. Zakona o PIO prestanak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne zavisi od datuma donošenja rješenja o prestanku prava, već zakonodavac prestanak prava vezuje za prestanak uslova za ostvarivanje tih prava. Navedeno podrazumijeva da se rješenjem utvrđuju činjenice od kada su prestali uslovi za prestanak ili promjenu u obimu prava, pa se prestanak ili promjena u obimu prava utvrđuje rješenjem po vremenu njihovog nastupanja, bez obzira kada su nastupile, tako da je u smislu odredaba člana 161. stav 1. tačka v) Zakona o PIO dovoljno da korisnik prava primi novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po zakonu, da bi nastala obaveza vraćanja preplaćenog iznosa.
12. Okružni sud je naveo da iz odredaba člana 160. Zakona o PIO proizilazi da se naknada štete pričinjena „tuženom Fondu“, kao i povrat novčanih primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja isplaćenih bez pravnog osnova vrši po propisima koji uređuju obligacione odnose, ako Zakonom o PIO nije drugačije propisano. Dalje je naveo da je odredbama člana 168. Zakona o PIO propisano da rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovog zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo iz PIO, odnosno kojim je utvrđena preplata iz novčanog primanja. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 161. Zakona o PIO drugačije propisan postupak i rokovi vraćanja preplaćenog iznosa u odnosu na propise kojim se uređuju obligacioni odnosi, to su bez osnova tužbeni navodi da je nastupila zastara potraživanja, kao i navodi da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova u smislu odredaba ZOO. S obzirom na to da iz podataka u spisu proizilazi da su apelanti ostvarivali pravo na porodičnu penziju, kao jednu penziju, da su zajedno bili korisnici cjelokupnog iznosa penzije, a penzija nije određivana pojedinačno, Okružni sud je naveo da se obaveza vraćanja preplaćenog iznosa penzije može utvrditi samo u pogledu jedinstvene penzije, te je pravilno da u situaciji kada ima više dužnika u pogledu nedjeljive obaveze primjenjuju odredbe o solidarnim obavezama u smislu ZOO.
13. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelanti su naveli da je obrazloženje drugostepenog organa, u smislu člana 161. stav 1. tačka v) Zakona o PIO u suprotnosti sa ostalim odredbama Zakona o PIO, odredbama ZOO i drugim propisima. Takođe su naveli da je Okružni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o PIO, te da pri tome nije utvrđivao odgovornost za nastalu preplatu. Apelanti su naveli da je nesporno da su 1994. godine ostvarili pravo na porodičnu penziju, kao i da je u međuvremenu prvoapelantkinja zasnovala radni odnos 1997. godine, što je bilo poznato nadležnom Fondu PIO kod kojeg se vodila evidencija o penziji, koji je odmah mogao reagovati i obustaviti dalja primanja, odnosno da Fond po završetku školske godine upozori korisnika da dostavi potvrdu o školovanju. Takođe su ukazali da je nezakonita i protivustavna retroaktivna primjena zakona. Nadalje su ukazali da je Okružni sud zanemario odredbe Zakona o PIO po kojima nadležni fond vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, te da su zaposleni radnici Fonda znali ili su morali znati da apelantima od određenog datuma ne pripada pravo na penziju zbog čega su imali pravo da u skladu sa odredbama Zakona o PIO izvrše obustavu daljih primanja na koji način ne bi došlo do preplate. Zatim su naveli da je pogrešno odbijen zahtjev apelanata da se utvrdi zastarjelost potraživanja jer je od dana kada je izvršena preplata pa do donošenja rješenja od 20. jula 2015. godine protekao duži vremenski period. Apelanti su ukazali da se odredba člana 168. Zakona o PIO odnosi na potraživanja naknade štete, a ne na povrat novčanih primanja isplaćenih bez pravnog osnova, što u suštini predstavlja vraćanje stečenog bez osnova. Takođe su ukazali da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalni propis kada je zaključio da su apelanti solidarni dužnici. Apelanti su naveli da iz odredaba člana 414. stav 1. i člana 435. stav 1. ZOO ne proizilazi da je obaveza utvrđena pobijanim rješenjem solidarna. Relevantni propisi
15. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13, 96/13 - O.U.S. i 103/15)
16. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 161.
Lice kome je na teret Fonda izvršena isplata, na koju nije imao pravo po zakonu, obavezno je da vrati Fondu primljeni iznos ako je:
a) na osnovu neistinitih ili netačnih podataka koje je znalo ili je moralo znati da su neistiniti odnosno netačni, ili na drugi protivpravan način ostvarilo pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ili je ostvarilo pravo u većem obimu nego što mu po zakonu pripada,
b) koristilo pravo zbog toga što nije prijavio promjene koje utiču na korištenje, gubitak ili obim prava, a znalo je ili je moralo znati za te promjene i
v) primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po zakonu.
Član 162.
(1) U slučaju iz člana 161. ovog zakona Fond po službenoj dužnosti donosi rješenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa novčanog primanja u kome navodi visinu preplaćenog iznosa, rokove i način vraćanja.
(2) Preplaćeni iznos novčanog primanja iz stava 1. ovog člana Fond utvrđuje na osnovu konačnog rješenja kojim se određuje ispravan iznos penzije, u postupku koji vodi po službenoj dužnosti.
Član 163.
Ako je lice iz člana 161. ovog zakona korisnik penzije, Fond rješenjem može odrediti da preplaćeni iznos bude nadoknađen obustavom do trećine mesečnog iznosa penzije sve dok se na taj način ne izmiri preplaćeni iznos.
Član 168.
Rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovog zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravoiz penzijskog i invalidskog osiguranje, odnosno kojim je utvrđena preplata novčanog potraživanja.
17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom dijelu glasi: Član 414. stav 1.
Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.
Član 435. stav 1.
Za nedjeljive obaveze u kojima ima više dužnika shodno se primjenjuju propisi o solidarnim obavezama.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud nalazi da apelanti povredu ustavnih prava na koja su se pozvali u predmetnoj apelaciji nalaze u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud, suprotno navodima apelanata, u obrazloženju presude, dao jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, odnosno primjenu relevantnih odredaba Zakona o PIO i ZOO. Ustavni sud u obrazloženju, odnosno razlozima za odbijanje tužbe koju su podnijeli apelanti ne nalazi proizvoljnost u postupanju Okružnog suda, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević