Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-697/18 (E. D.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivično djelo
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Ratni zločin
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-697/18
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 697/18, rješavajući apelaciju Emira Drakovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Drakovca podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 016447 17 Kžk od 17. oktobra 2018. godine, S1 1 K 016447 17 Krž 2 od 3. novembra 2017. godine i S1 1 K 016447 14 Kri od 7. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emir Drakovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg je prvobitno zastupao Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 016447 17 Krž 2 od 3. novembra 2017. godine i S1 1 K 016447 14 Kri od 7. marta 2017. godine.
2. Apelant je posredstvom novog punomoćnika, advokata Rusmira Karkina, dopunio apelaciju 18. januara 2019. godine, osporivši Presudu Suda BiH broj S1 1 K 016447 17 Kžk od 17. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. oktobra 2019. godine zatraženo je od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 6. novembra, a Tužilaštvo BiH 7. novembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 016447 14 Kri od 7. marta 2017. godine apelant je proglašen krivim da je (stav I izreke presude), u vrijeme, na mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva (ubistvo civilne osobe M.K.) iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa stavom 22. navedenog zakona (saizvršilaštvo), kao i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (mučenje ratnog zarobljenika) iz člana
144. KZSFRJ, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 godina. Presudom je (stav II izreke presude) apelant, zajedno sa ostalim optuženima (M.Š., A.Š. i T.Š.), oslobođen optužbe da je, u vrijeme, na mjestu i na način opisan pobliže u izreci presude (oružani napad na civile-kolonu vozila), počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ.
7. U obrazloženju presude Sud BiH je prvenstveno prezentirao završne riječi stranaka, uključujući i apelantovog branioca (str. 17-21. presude) kojom je, između ostalog, istaknuto da svjedoci ST1 i ST2 imaju namjeru da „opterete“ apelanta i da je svjedok ST1 u istrazi davao niz iskaza, te da sama pojava većeg broja iskaza ukazuje da sa „svjedokom nešto nije u redu“. Nadalje je Sud BiH obrazložio (str. 29-31. presude) odluke o mjerama zaštite za svjedoke, označene kao ST1 i ST2, određene rješenjem tog suda od 3. januara 2014. godine. U odnosu na tačku I izreke presude - ubistvo civila, Sud BiH je (pobliže opisano na str. 51-61. presude), prije svega, istakao da je van svake razumne sumnje utvrdio, što odbrana nije ni sporila, da se u drugoj polovini 1992. godine dogodio napad, odnosno akcija na označeno selo u kojoj je, između ostalih, učestvovao i apelant lično, a u kojoj je ubijen civil - oštećeni M.K. S tim u vezi je Sud BiH (stav 184. presude) naveo da je za utvrđivanje činjenice da je navedenog civila ubio apelant od odlučnog značaja svjedočenje T.K., M.L., M.D. i zaštićenih svjedoka ST1 (očevidac događaja) i ST2. Pri tome je Sud BiH ukazao na sadržaj iskaza svjedoka ST1 koji je dao na glavnom pretresu, navodeći da je prilikom unakrsnog ispitivanja apelantovog branioca navedeni svjedok odgovarao dosljedno kazivanju iz direktnog ispitivanja. Navodeći da se optužba u pogledu odlučnih činjenica zasniva u najvećoj mjeri na iskazu svjedoka ST1, Sud BiH je istakao da je detaljno analizirao svjedočenje ovog svjedoka u kontekstu iskaza koje je ranije dao povodom ovog događaja, te u vezi sa drugim provedenim dokazima. S tim u vezi je navedeno da je označeni svjedok u pogledu odlučnih činjenica, uvijek kada je pitan na ove okolnosti, govorio isto uz neznatna odstupanja koja, po ocjeni suda, ne utječu na pouzdanost njegovog iskaza. Također je ukazano da je prvostepeno vijeće svjedočenje ST1 dovelo u vezu sa drugim provedenim dokazima, te utvrdilo da nema većih odstupanja. Pri tome je Sud BiH naveo da apelantova odbrana svjedočenjem M.K., Z.K., I.H. i Z.A. nije dovela u sumnju tačnost kazivanja ključnih svjedoka optužbe. Navedeni svjedoci odbrane su negirali činjenicu da je u označenom selu ubijen civil, ali je ocijenjeno da to što njima navedena činjenica nije poznata, ne dovodi u pitanje tačnost i istinitost iskaza svjedoka koji je na uvjerljiv način svjedočio o tome.
8. Nadalje je Sud BiH istakao da je svjedok ST2 vidio apelanta sa krvavom sjekirom u rukama dok se nalazi u blizini tijela obezglavljenog civila M.K. Pažljivo analizirajući iskaz navedenog svjedoka, posebno u kontekstu njegovih ranijih predočenih iskaza, Sud BiH je naveo da je utvrdio određene nekonzistentnosti u njegovom svjedočenju koje se ogledaju u opisu okolnosti u kojima vidi apelanta u blizini obezglavljenog tijela starca. Međutim, navedeno je da je, uprkos toj razlici, svjedok ST2 u svim svojim izjavama uvijek isticao da je apelanta vidio u neposrednoj blizini beživotnog i oskrnavljenog tijela starije muške osobe, sa krvavom sjekirom u rukama, čime se potvrđuje svjedočenje ST1 o apelantovom učešću u inkriminaciji iz tačke I izreke presude.
9. Zatim je Sud BiH istakao da na strani ovih svjedoka (ST1 i ST2) nije ustanovio motiv, niti razlog zbog kojih bi oni neosnovano teretili apelanta za predmetno ubistvo. S tim u vezi je navedeno da je svjedok (ST2) iskreno izjavio da nije vidio ko je ubio M.K., već samo da ga je vidio mrtvog, a da je u blizini bio apelant sa krvavom sjekirom u ruci. Svjedok, dakle, nije želio tvrditi nešto što nije tačno, odnosno da je apelant tom sjekirom skrnavio tijelo oštećenog, jer to nije vidio. Stoga je iskaz ovog svjedoka ocijenjen kao pouzdan, vjerodostojan i tačan. Sa druge strane, Sud BiH je naveo da je svjedok ST1 na uvjerljiv način iznio ono što je vidio, ne želeći da tereti apelanta za nešto u šta nije siguran, jer je taj svjedok vidio da su u pravcu oštećenog pucali apelant i još jedno lice, ali je naveo da on iz pozicije sa koje je posmatrao događaj ne može sa sigurnošću potvrditi koji od njih dvojice je pogodio i usmrtio oštećenog. Osim toga, navedeno je da svjedok ST1 nije mogao ustvrditi da je oštećeni još bio živ u trenutku kada mu je apelant odsijecao glavu. Sve ovo ukazuje na vjerodostojnost i kredibilnost svjedoka koji ne želi neosnovano teretiti apelanta za nešto što nije učinio. Svjedok je detaljno i objektivno opisao apelantovo postupanje sa tijelom oštećenog nakon ubistva, detaljno opisao radnje koje je apelant preduzeo sam, a koje zajedno sa drugim licem, slijedom čega Sud BiH u kontekstu svega navedenog njegovom kazivanju poklanja punu vjeru.
10. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ukazao da dokazima odbrane nije doveden u pitanje kredibilitet ključnih svjedoka, koji je u pogledu odlučnih činjenica saglasan sa drugim provedenim dokazima, slijedom čega vjerodostojnost njihovog kazivanja ispunjava standard van razumne sumnje zbog kojih razloga im je Sud BiH poklonio vjeru. Nadalje je istaknuto da su svi prezentirani dokazi snagom svoga sadržaja i međusobnom saglasnošću u odlučnim činjenicama, uzimajući u obzir i neznatne razlike između onog što su svjedoci (ST1 i ST2) svjedočili na glavnom pretresu i onog što su govorili u istrazi, van razumne sumnje pokazali da je apelant kao saizvršilac učestvovao u ubistvu civila M.K. (stav 200. presude), odnosno da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer je bio svjestan svoje radnje izvršenja i htio je njeno učinjenje. Konačno, u odnosu na tvrdnje da je ST1 osoba kojoj se ne može vjerovati (da je počinio niz prevara na području Goražda u poslijeratnom periodu), Sud BiH je istakao da apelantova odbrana nije uložila u sudski spis dokaze za tu svoju tvrdnju, budući da se takvi dokazi mogu u spis uložiti u povjerljivoj formi, kao i da je apelantova odbrana već ulagala dokaze iz kojih se vide podaci o ovom svjedoku. Slijedom navedenog, Sud BiH je istakao da je svjedočenje ovog svjedoka ocijenio iskrenim, pouzdanim i tačnim.
11. Presudom Suda BiH u vijeću Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 016447 17 Krž 2 od 3. novembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda u osuđujućem dijelu, dok je žalba Tužilaštva BiH uvažena, pa je prvostepena presuda u oslobađajućem dijelu ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.
12. U obrazloženju presude, u odnosu na žalbene prigovore apelantove odbrane, Apelaciono vijeće je navelo da je činjenično stanje iz osporene prvostepene presude pravilno i potpuno utvrđeno. S tim u vezi je navedeno da prvostepeni sud zaključak o apelantovom učešću u radnjama ubistva M.K. pravilno temelji na iskazu svjedoka ST1 (koji je bio očevidac događaja ubistva), koji je doveden u vezu sa iskazom svjedoka ST2 (koji je vidio apelanta sa krvavom sjekirom u rukama, dok se nalazio u neposrednoj blizini tijela obezglavljenog oštećenog), kao i u vezu sa iskazima svjedoka T.K., M.L. i M.D. Nadalje je Apelaciono vijeće istaklo da svjedok ST1 predmetni krivični događaj opisuje kako na glavnom pretresu, tako i u iskazima u fazi istrage. U tom smislu je Apelaciono vijeće na detaljan način ponovilo sadržaj navedenih iskaza u prilog ukazivanju na konzistentnost i istinitost kazivanja ovog svjedoka u vezi sa događanjima u označenom selu i apelantovom ulogom u njima, zaključujući da je pravilna konstatacija prvostepenog suda o vjerodostojnosti i kredibilitetu navedenog svjedoka koji ne želi neosnovano teretiti apelanta za nešto što nije učinio. U tom smislu je, također, ukazano da je svjedok ST1 dao i objašnjenje za izmjenu iskaza na glavnom pretresu u odnosu na iskaz iz istrage u određenom dijelu, navodeći da se, imajući u vidu brojnost događaja i datih iskaza, kao i pitanja na glavnom pretresu, ne može prisjetiti svih detalja krivičnopravnog događaja, koje objašnjenje Apelaciono vijeće smatra sasvim razumljivim i prihvatljivim, ocjenjujući da je svjedok ST1 na glavnom pretresu ispričao suštinu predmetnog krivičnopravnog događaja. Također je Apelaciono vijeće istaklo da ispoljene razlike u svjedočenjima koje su manjeg obima, odnosno periferne devijacije u iskazima svjedoka, ukoliko njima nije dovedeno u pitanje egzistiranje suštine događaja koji se dokazuje, ne dovode u pitanje pouzdanost iskaza svjedoka koji je u pitanju, odnosno istinitost njegovog/njenog kazivanja. U tom smislu je ukazano i da je pretresno vijeće imalo mogućnost da neposredno posmatra ponašanje svjedoka ST1 (kao i ostalih svjedoka) na glavnom pretresu, kojom prilikom je taj svjedok ST1 pojasnio razlike u svojim iskazima za koje je dao razumno i logično pojašnjenje, uslijed čega žalbom nije doveden u pitanje kredibilitet tog svjedoka. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je navelo da iskazi svjedoka ST1 i ST2, posmatrani u međusobnoj vezi, nesumnjivo tvore zaključak da je apelant, zajedno sa drugim licem, učestvovao u ubistvu civila-oštećenog na način opisan u tački I izreke prvostepene presude, kao i u skrnavljenju njegovog tijela, te da iskazi ovih svjedoka ne ostavljaju mjesta drugoj mogućnosti od one da je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela. Također je, između ostalog, istaknuto da je, suprotno žalbenim prigovorima, u prvostepenoj presudi sadržana analiza protivrječnosti iskaza svjedoka ST1 i ST2, te, istovremeno, konzistentnost u pogledu odlučnih činjenica (apelantovo prisustvo navedenom inkriminisanom događaju) u pogledu čega je Apelaciono vijeće dalo detaljniji osvrt na str. 18-24. presude.
13. Na kraju je Apelaciono vijeće navelo, u odnosu na dostavljene dokaze u povjerljivoj formi kojima se pokušava dovesti u pitanje kredibilitet svjedoka ST1, da se navedeni materijal ne može okarakterisati kao nova činjenica, odnosno novi dokazi koji bi bili važni i koji bi utjecali na donošenje pravilne odluke. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da u spisu ne postoji podatak o eventualno pravosnažno okončanim postupcima u tom pogledu, ali sve i da postoje, ta činjenica ne utječe na ispunjenost odlučnih činjenica u ovom predmetu. U tom smislu je ukazano da navedeni svjedok, saglasno cijeli period od prijave inkriminisanog događaja, tvrdi da je upravo apelant osoba koja je preduzimala protivpravne radnje na način opisan u tački I izreke presude, odnosno na jasan i precizan način identifikuje apelanta kao počinioca tog djela, te su njegovi iskazi saglasni u pogledu odlučnih činjenica i dovedeni su u vezu sa drugim dokazima, pri čemu eventualno vođenje drugih postupaka protiv tog svjedoka nije predmet ovog krivičnog postupka.
14. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 016447 17 Kžk od 17. oktobra 2018. godine apelant je, zajedno sa ostalim optuženima (M.Š., A.Š. i T.Š.), proglašen krivim da je, u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ (oružani napad na civile-kolonu vozila) u vezi sa članom 22. istog zakona, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Istovremeno je uzeta kao utvrđena ranije izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 godina po presudi Suda BiH od 7. marta 2017. godine (potvrđenoj u osuđujućem dijelu presudom Apelacionog vijeća od 3. novembra 2017. godine), slijedom čega je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju mu se ima uračunati vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne zatvora po presudi Suda BiH od 7. marta 2017. godine u periodu od 12. marta 2018. godine pa dalje.
15. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je, između ostalog, s obzirom na pravnu prirodu pretresa pred drugostepenim vijećem i činjenicu da se ne radi o suđenju de novo, ukazalo da ne prihvata prijedlog odbrane da se ponovo neposredno sasluša svjedok, niti da se reproduciraju svi dokazi koji su izvedeni u prvostepenom postupku, te je (u skladu sa odredbom člana 317. stav 2. ZKPBiH) dokaze izvedene u toku prvostepenog postupka prihvatilo u cijelosti i uvrstilo u dokaznu građu na osnovu koje je donesena drugostepena odluka. U tom smislu je, dalje, navedeno i da se iskazi svjedoka ST1 i ST2 reproduciraju samo u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude, budući da se u odnosu na taj dio presude i vodi pretres pred Apelacionim vijećem, te da bi suprotno postupanje (reproduciranje cjelokupnih iskaza svjedoka iz prvostepenog postupka), a imajući u vidu i trajanje tih svjedočenja, bilo protivno interesima ekonomičnosti postupka, te pravu optuženih na suđenje u razumnom roku. Nadalje je ukazano i da je Apelaciono vijeće, u kontekstu dužnosti predsjednika suda da se stara za svestrano pretresanje predmeta, donijelo odluku da se svjedok ST2 na pretresu i neposredno sasluša na okolnosti dešavanja na licu mjesta. Također je Apelaciono vijeće navelo i da je usvojilo zajednički prijedlog odbrana optuženih za odlazak na lice mjesta i provođenje djelimične rekonstukcije događaja sa svjedokom ST2 radi provjeravanja iskaza tog svjedoka u pogledu položaja optuženih, međusobne udaljenosti i udaljenosti kolone, vidljivosti i utvrđivanja drugih činjenica koje su značajne za razjašnjenje stvari, imajući u vidu i navode iz drugostepene presude tog suda od 3. novembra 2017. godine. Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo da je prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku ocijenilo njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitalo konzistentnost njihovih iskaza, uporedilo činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje proizlaze iz iskaza drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pored toga je ukazano i da je Apelaciono vijeće pri ocjeni iskaza svjedoka imalo u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog poznavanja činjenica, ali da na pouzdanost iskaza u velikoj mjeri može utjecati protek vremena, nestalnost ljudske percepcije, kao i traumatičnost samog događaja o kome se svjedoči. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko vijeće koje postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano. Slično tome, faktori kao što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući utjecaj trećih lica, nepodudarnosti ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski mogućnost da se Apelaciono vijeće osloni na takav iskaz, pri čemu je ono dužno uporediti činjenice o kojima određeni svjedok svjedoči sa drugim provedenim dokazima.
16. U svjetlu navedenog Apelaciono vijeće je navelo da je posebnu pažnju obratilo ocjeni iskaza svjedoka ST2, koji je, prema vlastitom kazivanju, bio učesnik u inkriminisanom događaju, kao i da je kod ocjene iskaza ovog svjedoka vodilo računa da se radi o svjedoku kome je dodijeljen ograničeni imunitet na okolnosti njegovog učešća u krivičnopravnoj radnji koja se odnosi na napad na civilno stanovništvo srpske nacionalnosti u avgustu 1992. godine. U tom smislu je Apelaciono vijeće ukazalo da, zbog same te činjenice, iskaz ovog svjedoka ne može biti prima facie odbačen, odnosno da se pitanje korištenja iskaza svjedoka koji su dobili imunitet mora razmatrati na osnovu pojedinačnih okolnosti svakog konkretnog predmeta, te da se radi o dokazu koji ima jednaku vrijednost kao i svi drugi dokazi i u odnosu na njega se ne primjenjuje pretpostavka pouzdanosti ili nepouzdanosti, ali da (u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava) izjava takvog svjedoka mora biti potkrijepljena drugim dokazima, a sud sam mora pažljivo provjeriti takvo svjedočenje, te se odbrani mora dozvoliti da ispita takvog svjedoka. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je navedeni svjedok ST2 učestvovao, odnosno imao određenu ulogu u izvršenju inkriminisanih radnji, te da je iscrpno i detaljno svjedočio i odgovarao na sva postavljena pitanja, čime je pružio značajan činjenični materijal koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika događaja o kojem je svjedočio. U tom smislu je navedeno i da je iskaz tog svjedoka doveden u vezu sa svim ostalim provedenim dokazima, kao i da iskaz tog svjedoka, u biti, „zaokružuje" cjelinu konstruisanu od drugih provedenih dokaza, te da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda zasniva samo na iskazu svjedoka kome je dodijeljen imunitet. Pri tome je i navedeno da je odbrani data mogućnost da pokuša osporiti navode iskaza tog svjedoka, odnosno da se radi o svjedoku koji je neposredno saslušan kako na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, tako i na pretresu pred Apelacionim vijećem, tj. radi se o dokazu subjektivne prirode, koji je izveden usmeno, neposredno, kontradiktorno, te uz poštivanje prava odbrana optuženih kojima je u više navrata pružena prilika da ospore vjerodostojnost dokaza i usprotive se njegovoj upotrebi.
17. U svjetlu navedenog Apelaciono vijeće je, nadalje, za potrebe predmetnog slučaja raspravilo kako postojanje bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ (pobliže opisano na str. 24-32. presude), tako i učešće svakog od optuženih u inkriminisanim radnjama (pobliže opisano na str. 32-77. presude). Tako je, između ostalog, ukazano da je izvedenim dokazima nesumnjivo dokazano da je u koloni (na koju je izvršen napad) bilo i nekoliko lica koja su bila vojni obveznici, a među njima i vozač autobusa. Međutim, navedeno je da se radilo o nekoliko lica, što prema standardima (pobliže opisanim na str. 26-28. presude) ne mijenja civilni karakter tog stanovništva, odnosno da se radilo o koloni koja je imala civilni status. Pri tome je istaknuto i da iz dokaza proizlazi da je konvoj (kolona) prije i tokom kretanja kontrolisan radi provjere da li u njemu ima vojnih obveznika i radi provjere da se ne iznosi naoružanje, što potvrđuje zaključak da se radilo o koloni u kojoj su se, uglavnom, nalazila civilna lica srpske nacionalnosti. Zatim je Apelaciono vijeće navelo da, iako iz interpretiranih iskaza svjedoka optužbe proizlazi da je vojska organizovala evakuaciju civilnog stanovništva (koju činjenicu je posebno naglašavao apelantov branilac), to koloni ne daje status vojne kolone i ne čini je legitimnim vojnim ciljem. Za ocjenu da li je navedena kolona bila sastavljena od zaštićene kategorije bitan je bio sam sastav kolone (civilni), dok činjenica ko je kolonu organizovao nije od odlučnog značaja za ocjenu njenog karaktera i postojanje djela. Također je navedeno da je utvrđeno da je navedena kolona bila sastavljena od najmanje jednog autobusa, jednog kamiona i većeg broja putničkih motornih vozila, te je po svom izgledu nesumnjivo imala izgled civilne kolone vozila, pri čemu navedena kolona nije imala bilo kakvu pratnju. Konačno, Apelaciono vijeće je, suprotno navodima odbrane (prema kojima je, u skladu sa međunarodnim pravom, kolona kritične prilike trebala biti obilježena kako bi se znalo da je riječ o civilima), konstatovalo da se one nisu pozvale ni na jedno pravilo u korist takve teze.
18. Uvjerenje o učešću optuženih u oružanom pješadijskom napadu na kolonu vozila, odnosno da je prvooptuženi predvodio grupu i učestvovao u napadu, a ostali optuženi (među kojima i apelant) učestvovali u napadu na civilno stanovništvo, Apelaciono vijeće je navelo da temelji prvenstveno na iskazu svjedoka ST2, koji je bio neposredni učesnik navedenog događaja, čiji iskaz je potkrijepljen iskazima svjedoka ST1 i F.J., koji nemaju neposredna saznanja, nego posredna saznanja o učešću optuženih u navedenom događaju, a u određenom dijelu i iskazima svjedoka N.K., S.N., S.B. u mjeri u kojoj im je to bilo poznato. Pri tome je istaknuto da je Apelaciono vijeće prilikom odlučivanja imalo u vidu i iskaz svjedoka ST2 sa djelimične rekonstrukcije događaja kada je taj svjedok ponovo kao učesnike napada identifikovao, između ostalih, i apelanta i njegovu tačnu poziciju prilikom napada. Nadalje je navedeno da su iskazi svjedoka ST1 i ST2 u pogledu učešća optuženih u predmetnom događaju međusobno saglasni u odlučnim činjenicama, zbog čega im je Apelaciono vijeće i poklonilo vjeru, pri čemu to vijeće primjećuje da su ovi iskazi puni detalja, koji proizlaze i iz iskaza drugih svjedoka, koje navedena dva svjedoka nikako nisu mogli „iskonstruisati", i to ukazuje da su oni govorili istinu i da optužene nisu pokušavali teretiti neosnovano. Također je istaknuto da su njihovi iskazi u globalu potvrđeni i iskazom svjedoka F.J., te da su u određenoj mjeri komplementarni i sa iskazima svjedoka S.N., N.K. i S.B., što sve čini neosnovanim prigovore odbrane o nekredibilnosti svjedoka ST2 i ST1. Imajući u vidu da je svjedok ST2 bio i neposredni učesnik izvršenog napada na kolonu, Apelaciono vijeće je ukazalo da je sasvim razumljivo i logično da je tom svjedoku poznato mnogo više detalja u odnosu na svjedoka ST1 i sve druge koji su imali posredna saznanja o navedenom događaju. Također je navedeno da osnovanost tvrdnje optužbe da je svaki od optuženih kritične prilike ponaosob djelovao vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu ne proizlazi samo iz saglasnih iskaza svjedoka ST2 nego se to može zaključiti i iz izjava svjedoka - oštećenih na ovu okolnost.
19. Osim toga, Apelaciono vijeće je, u odnosu na prigovore apelantove odbrane u vezi sa kredibilitetom svjedoka ST1, navelo da su u prvostepenoj presudi dati veoma jasni i detaljni razlozi koje kao valjane podržava i Apelaciono vijeće, a koji naknadnim dokazima odbrane (dostavljenim uz žalbu) iz već navedenih razloga nisu dovedeni u sumnju. Pri tome je navedeno i da čak i da je utvrđeno da je ovaj svjedok osuđivana osoba, njegov iskaz ne bi mogao biti a priori vrijednosno eliminisan, već je iskaz bilo neophodno ocijeniti sa aspekta potkrijepljenosti drugim izvedenim dokazima, njegovog držanja tokom svjedočenja, tj. direktnog i unakrsnog ispitivanja. S tim u vezi je Apelaciono vijeće ukazalo i da je apelantova odbrana u toku prvostepenog postupka imala priliku unakrsno ispitati ovog svjedoka, tj. dovesti u pitanje njegov kredibilitet, pri čemu je evidentno da iskaz ovog svjedoka sa ostalim izvedenim dokazima optužbe tvori jednu logičku cjelinu i pojašnjava ulogu optuženih u događaju za koji se terete (u obimu u kojem je to svjedoku ST1 poznato), zbog čega nema osnova za manje vrednovanje takvog iskaza samo zbog toga što su protiv istog svjedoka podnesene krivične prijave, a što apelantova odbrana neosnovano dovodi u korelaciju sa navodnim interesom ovog svjedoka za lažno svjedočenje protiv svih pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.
20. Apelaciono vijeće je navelo da je svestranom ocjenom cjelokupnog dokaznog materijala utvrdilo da su optuženi u momentu preduzimanja inkriminisanih radnji bili svjesni da se u koloni vozila mogu nalaziti civilna lica i da će od ispaljenih projektila iz vatrenog oružja nastupiti smrt i teške tjelesne povrede civilnih lica, na šta su i pristali, odnosno postojanje eventualnog umišljaja na strani optuženih za izvršenje inkriminisanih radnji. U vezi s tim je navedeno da je vijeće, u skladu sa praksom Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Strugar, analiziralo različite faktore na koje ukazuje MKSJ, uključujući: sredstva i metode korištene tokom napada, udaljenost između oštećenih i izvora napada, tekuće borbene aktivnosti u vrijeme i na lokaciji incidenta, prisustvo vojnih aktivnosti ili objekata u blizini incidenta, status oštećenih, kao i njihov izgled i prirodu krivičnih djela počinjenih u toku napada. Nadalje je istaknuto da su optuženi, kao pripadnici jedne strane u sukobu, u konkretnom slučaju bili obavezni poštivati i načelo proporcionalnosti u napadu, kao jedno od običajnih pravila međunarodnog humanitarnog prava, prema kome je zabranjen svaki napad od koga se može očekivati da će izazvati slučajne gubitke civilnih života, povrede civila, štete na civilnim objektima ili kombinaciju ovih djejstava, koja bi bila nesrazmjerno velika u odnosu na konkretnu i direktnu vojnu prednost koja se predviđa.
21. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je istaklo da su neprihvatljivi i neosnovani prigovori odbrana optuženih kojima se ukazivalo na postojanje stvarne zablude na strani optuženih, tvrdeći da su optuženi pogrešno smatrali da je kolona koja je prolazila putem tom prilikom bila vojna kolona. U tom smislu je ukazano da, u konkretnom slučaju, nisu predočeni ozbiljni razlozi na osnovu kojih bi bilo prihvaćeno da su optuženi postupali u zabludi o okolnostima koje bi po njihovom shvatanju isključivale protivpravnost djela. Uz to je Apelaciono vijeće konstatovalo i da su se optuženi u svakom slučaju prije pucanja morali uvjeriti da li se radi o legitimnom vojnom cilju, koji ispunjava kriterije i da li se on može napasti bez rizika po civile, koji su apsolutno zaštićena kategorija. Međutim, optuženi su sve navedeno potpuno ignorisali, te otvorili vatru koja je neprekidno trajala više minuta. Samim činom pucanja optuženi su pristali na posljedice svog čina. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama od 7. marta i 3. novembra 2017. godine prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, do povrede navedenih je, po apelantovoj ocjeni, došlo zbog povrede apelantovih procesnih prava, jer je postupak koji je vođen protiv njega bio očigledno nepravičan zbog činjenice da Sud BiH nije istinito i potpuno utvrdio činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, te da nije sa jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao činjenice kako one koje terete apelanta, tako i one koje mu idu u korist, slijedom čega je i materijalno pravo proizvoljno arbitrarno primijenjeno, a posljedično čemu je došlo do povrede prava na odbranu. S tim u vezi, apelant ukazuje na određene protivrječnosti iz obrazloženja osporene prvostepene presude u pogledu zaključka Suda BiH o njegovom učešću u ubistvu oštećenog civila, tj. da je on direktni izvršilac ubistva oštećenog-civila (stav 184. presude), odnosno da je saizvršilac predmetnog ubistva (stav 200. presude). Po apelantovoj ocjeni, navedeno predstavlja jedan od primjera u kojem su prilikom ocjene dokaza sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela prvostepeno i drugostepeno vijeće rješavali na apelantovu štetu, pa je na opisani način došlo do povrede načela in dubio pro reo. Nadalje, apelant navodi da je očigledno da se zaključak o njegovoj krivičnoj odgovornosti gotovo isključivo zasniva na iskazima zaštićenih svjedoka ST1 i ST2, čije iskaze oba vijeća tretiraju kao vjerodostojne i uvjerljive, a koji su, osim na glavnom pretresu, davali veliki broj izjava u istrazi. S tim u vezi, apelant ističe da su oba navedena svjedoka pri tome mijenjali sadržaj svojih izjava, što, svakako, ne upućuje na njihovu vjerodostojnost i uvjerljivost, nego, upravo suprotno, na zaključak da se na njihovim izjavama nije mogla zasnovati osuđujuća presuda. Pri tome apelant navodi da su se svjedoci odbrane tretirali samo u dijelu koji će potvrditi osuđujući dio presude, dok, s druge strane, njegove navode kojima je svjedočio u svoju odbranu i, s tim u vezi, navode svjedoka odbrane redovni sudovi su ignorisali bez ikakvog obrazloženja. S obzirom na navedeno, apelant ističe da su iskazi dva navedena zaštićena svjedoka bili vredniji od iskaza drugih svjedoka, kao i da je apelantovo pravo na odbranu drastično povrijeđeno, jer mu je bilo onemogućeno da se ocijene njegovi bitni dokazi o kredibilitetu svjedoka ST1.
23. U dopuni apelacije apelant ponavlja navode o povredi člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelant ističe da je osuđujuća presuda Apelacionog vijeća od 17. oktobra 2018. godine (koja se pobija dopunom apelacije) zasnovana isključivo ili barem u pretežnom dijelu na iskazu zaštićenog svjedoka ST2, koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja, i djelimično na iskazu zaštićenog svjedoka ST1, koji nije bio neposredni očevidac, nego je u svom svjedočenju iznio posredna saznanja, a čiji kredibilitet je osporavao apelant već u prvobitno podnesenoj apelaciji, te je ostao kod tih navoda. U tom smislu apelant ukazuje da bi savjesna, brižljiva i pravilna ocjena dokaza, pa čak i takvog „nesigurnog i protivrječnog iskaza svjedoka ST2“ dovela do jedinog ispravnog zaključka da je apelant sa ostalim osuđenima u konkretnom slučaju djelovao u stvarnoj zabludi, ističući da nije postojao nikakav umišljaj na njegovoj strani u događaju zbog kojeg je osuđen, niti se mogao izvući zaključak iz osporene presude Apelacionog suda da je apelant „bio svjestan da se u koloni mogu nalaziti civilna lica“. S tim u vezi, apelant ističe da je „jako bitno napomenuti da je navedena kolona krenula bez prethodne najave, te da su vozilima upravljali vojni obveznici“. b)Odgovor na apelaciju
24. Sud BiH je naveo da su argumenti koji se u vezi sa apelantovim tvrdnjama i ocjenama iznose, uglavnom, već bili predmet razmatranja i da je drugostepeno vijeće već zauzelo konkretne stavove o njima, te u obrazloženju osporenih presuda dalo jasne i konkretne razloge kod kojih i dalje ostaje. Dalje je navedeno, nasuprot apelantovim navodima, da su i prvostepena i drugostepena osporena presuda u odnosu na apelanta dale razloge zbog čega određene činjenice vijeće uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Stoga je navedeno da su potpuno neosnovani apelantovi navodi da je u osporenim presudama činjenično stanje utvrđeno arbitrarno. U vezi sa apelantovim navodima da je obrazloženje prvostepene presude kontradiktorno u pogledu oblika apelantovog učešća u radnji izvršenja (da li je postupao kao saizvršilac ili je bio direktni izvršilac), Sud BiH je naveo da se u osporenoj drugostepenoj presudi (u paragrafu 32) jasno navodi da taj sud, shodno odredbi člana 280. stav 2. ZKPBiH, nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela, te da je osporena presuda utvrdila drugi vid apelantovog učešća u radnjama koje mu se stavljaju na teret, zbog čega žalbeni prigovori ostaju bez potrebnog uporišta za donošenje drugačije odluke. U vezi sa kredibilitetom svjedoka ST1 i činjenicom da je ovaj svjedok mijenjao svoj iskaz, Sud BiH je istakao da je navedeni svjedok na glavnom pretresu ispričao suštinu predmetnog krivičnopravnog događaja, slijedom čega je neosnovan i apelantov navod da su redovni sudovi ocijenili dokaze koji samo idu na apelantovu štetu, jer je dato obrazloženje zbog kojih razloga vijeće smatra vjerodostojnim i kredibilnim iskaz svjedoka ST1. Što se tiče apelantovog prigovora da nije tačno da svjedok ST2 potvrđuje iskaz svjedoka ST1, Sud BiH je ukazao da se iskazi ovih svjedoka ne razlikuju u pogledu odlučnih činjenica, tj. ne postoje bitne razlike koje bi dovele u pitanje suštinu krivičnopravnih događaja, kao i da je Apelaciono vijeće u osporenoj drugostepenoj presudi dalo obrazloženje u vezi sa žalbenim prigovorima koji se tiču zaključaka prvostepenog suda u odnosu na iskaze svjedoka ST2 i njegovu nekonzistentnost, te da je zaključeno da taj svjedok govori istinu i da ne želi neosnovano teretiti apelanta, ne „dodajući“ više detalja nego što mu je poznato. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je istakao da su osporene odluke prvostepenog i drugostepenog suda rezultat postupka provedenog u skladu sa odredbama ZKPBiH, da je u svakom momentu poštovano apelantovo pravo na odbranu, pretpostavka nevinosti optuženog i princip in dubio pro reo, kao i sva druga apelantova prava, te da ni na koji način nisu povrijeđena apelantova prava ne samo iz člana 6. Evropske konvencije nego nijedno drugo pravo garantovano Konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, a da suprotne tvrdnje apelacije nemaju uporišta u podacima iz spisa predmeta i provedenim dokazima, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana u cijelosti.
25. Tužilaštvo BiH je navelo da ne stoji apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na odbranu odlukom suda da mu se uskrati pravo na izvođenje dokaza kojim bi se diskreditovao svjedok ST1, budući da je odbrana imala pravo na izvođenje takvih dokaza u prvostepenom postupku, a u postupku po žalbi oni nisu bili prihvaćeni kao novi dokazi, jer su bili poznati odbrani u prvostepenom postupku. Slijedom navedenog je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
SAIZVRŠILAŠTVO
Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA
Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt […] napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, da se prema civilnom stanovništvu vrše […] mučenja, nečovječna postupanja, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina [...].
27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. st. 6. i 7.
Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja prvobitno podnesenom apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 016447 17 Krž 2 od 3. novembra 2017. godine u osuđujućem dijelu (u kojem je odlučeno o apelantovoj krivici za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva-ubistvo oštećenog) protiv koje odluke u tom dijelu nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu drugostepenu presudu apelant je primio 9. decembra 2017. godine a apelacija je podnesena 5. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Nadalje, u odnosu na dopunu apelacije, Ustavni sud konstatuje da je predmet osporavanja Presuda Suda BiH broj S1 1 K 016447 17 Kžk od 17. oktobra 2018. godine, koja predstavlja konačnu odluku u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovoj krivici za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva (oružani pješadijski napad na kolonu vozila). Navedenu osporenu presudu apelant je primio 20. novembra 2018. godine, a dopuna apelacije je podnesena 18. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
35. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
37. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
38. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
39. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). Uopšteno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94).
40. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima), u slučaju postojanja sumnji o pravno relevantnim (odlučnim) činjenicama koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPBiH je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51).
41. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je prekršeno načelo in dubio pro reo, jer je Sud BiH obrazlagao i ocijenio samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tome ignorišući i ne ocjenjujući dokaze koje je on predlagao. Ova apelantova tvrdnja, u suštini, potkrijepljena je navodima o kredibilitetu svjedoka ST1 i ST2, čije iskaze je Sud BiH, po apelantovom mišljenju, pogrešno ocijenio i kojima nije mogao pokloniti vjeru. S tim u vezi, Ustavni sud, pored već navedenih principa, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo BiH, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima svjedoka ST1 i ST2 (kako onih koji su dati u fazi istrage, tako i onih koji su dati na pretresima pred Sudom BiH i Apelacionim vijećem) i prigovorima u vezi sa vjedostojnošću njihovih iskaza i kredibilitetom svjedoka ST1, čemu je poklonjena i posebna pažnja u osporenim odlukama koje je donijelo Apelaciono vijeće s obzirom na to da su navedeni svjedoci bili očevici inkriminisanih događaja koji su apelantu stavljeni na teret. Redovni sudovi su iskaze ovih svjedoka detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH i Apelacionog vijeća da je apelant u svojstvu saizvršioca bio učesnik spornih događaja za koje je proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud, u vezi sa apelantovim navodima o kredibilitetu svjedoka ST1, odnosno autentičnošću njegovog svjedočenja, i svjedoka ST2, zapaža da su u ovom postupku identični navodi bili predmet razmatranja kako pretresnog vijeća, tako i Apelacionog vijeća, te da su ta vijeća iznijela razloge zašto su svi navodi u tom smislu neosnovani, te zašto je iskazima navedenih svjedoka poklonjena vjera. Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dato detaljno obrazloženje u vezi sa vrijednošću iskaza ovih svjedoka u kojim je, u konačnici, zaključeno da su redovni sudovi prilikom davanja njihovih iskaza (kao i ostalih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku) ocijenili njihovo držanje i ponašanje, ispitana je konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, upoređene su činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrdili drugi svjedoci, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu, zbog čega su isključene svaka proizvoljnost i arbitrarnost u finalnoj odluci. Iz navedenog, po ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to on navodi, zasnovano isključivo na iskazima navedenih svjedoka (ST1 i ST2), već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza, tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovom braniocu bila data mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH i Apelaciono vijeće su utvrdili odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da su Sud BiH i Apelaciono vijeće, nakon savjesne ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, imali i najmanju sumnju o postojanju, odnosno nepostojanju neke od činjenica koje tvore obilježja krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi odlučio presudom na način koji je povoljniji za apelanta. Posljedično tome, u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
43. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizovao i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima, ujedno, nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao elementom pravičnog suđenja koji se podrazumijeva po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud je imao u vidu da je apelantu, odnosno njegovom braniocu, u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, kao i da ispituje svjedoke Tužilaštva i opovrgava njihove navode iz iskaza date kako u istrazi, tako i na glavnom pretresu, zbog čega Ustavni sud smatra da apelant nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo BiH i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
44. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant osporava postojanje opštih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koje je prvobitno bio oslobođen presudom Suda BiH od 7. marta 2017. godine, a potom osuđen nakon ponovno održanog pretresa presudom Apelacionog vijeća od 17. oktobra 2018. godine, a što se prvenstveno, prema navodima apelanta (koje je isticao kako u postupku pred redovnim sudovima, tako i navodima apelacije), ogleda u nepostojanju svijesti na njegovoj strani za izvršenje predmetnog krivičnog djela uz argumentaciju da nije znao, niti mogao znati da se u koloni, na koju je izvršen pješadijski napad u kojem je i on učestvovao, nalaze civili. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Apelacionog vijeća proizlazi da je taj sud na detaljan način elaborirao sve elemente bića predmetnog krivičnog djela, uključujući posebno i status kolone na koju je izvršen napad. U tom smislu je Apelaciono vijeće na jasan način, nakon analize provedenih dokaza, ukazalo na argumente kojima se rukovodilo kod zaključka da je predmetna kolona imala civilni status, zbog čega je u tom svojstvu uživala zaštitu po pravilima međunarodnog prava. Pri tome, po ocjeni Ustavnog suda, nema ni proizvoljnosti u zaključku Apelacionog vijeća u pogledu utvrđenja stanja svijesti koju su apelant i ostali optuženi imali u kritičnom vremenu, odnosno da su predmetno krivično djelo izvršili sa eventualnim umišljajem, a ne, kako to apelant tvrdi, u stvarnoj zabludi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće svoj zaključak o postojanju tog krivičnog djela, u kontekstu apelantovih radnji, izvelo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uslijed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi u vezi sa pravnom kvalifikacijom predmetnog krivičnog djela i prigovorima oblika svijesti potrebnog za izvršenje predmetnog krivičnog djela.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d.) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi, sagledavajući postupak u cjelini, za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo BiH da iznosi i predlaže dokaze, kao i da osporava iskaze svjedoka ST1 i ST2, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 22. tog zakona, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret (ratni zločin protiv civilnog stanovništva - ubistvo oštećenog i oružani napad na civile - kolonu vozila), pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević