Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3986/19 (R.G.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3986/19

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3986/19, rješavajući apelaciju R. G. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R.G. podnesena protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 024603 19 Kž 5 od 14. augusta 2019. godine i 11 0 K 024603 19 kv 7 od 8. augusta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. R. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Marinko Brkić advokat iz Banja Luke, podnio je 21. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 024603 19 Kž 5 od 14. augusta 2019. godine i 11 0 K 024603 19 kv 7 od 8. augusta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovor na apelaciju 6. i 9. decembra 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. U postupku koji se vodi protiv apelanta i još dva osumnjičena, zbog krivičnog djela teško ubistvo iz člana 125. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), Vrhovni sud je odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora donio rješenje broj 11 0 K 024603 19 Kv 7 od 8. augusta 2019. godine kojim je apelantu pritvor produžen za još tri mjeseca, tako da prema navedenom rješenju može trajati najduže do 10. novembra 2019. godine (do 15,15 sati). Navedeno rješenje, Vrhovni sud je utemeljio na odredbi člana 200. stav 3. u vezi sa odredbom člana 197. stav 1. tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno sljedeće: da je Tužilaštvo predložilo produženje pritvora apelantu iz razloga propisanih odredbom člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP povodom kojeg je održano ročište 7. augusta 2019. godine; da je osnovana sumnja protiv apelanta da je počinio krivično djelo iz člana 125. stav 2. KZ RS utvrđena rješenjem sudije za prethodni postupak od 13. maja 2019. godine o određivanju pritvora; da je stepen osnovane sumnje utvrđen brojnim materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka koji su prikupljeni u dotadašnjem toku istrage; da je cijenjen apelantov iskaz od 12. maja 2019. godine u kojem je iznio detaljan sadržaj u vezi poslova kojima se bavio za obezbjeđenje Slaviše Krunića koji je ubijen 22. aprila 2019. godine (u daljnjem tekstu: oštećeni) i njegove porodice te sadržaj kontakata koje je imao sa Željkom Kovačevićem koji je također smrtno stradao; da je sadržaj apelantovog iskaza s aspekta informacija o oštećenom doveden u kontekst brojnih prikupljenih materijalnih dokaza, posebno rezultatima vještačenja na Biološkom fakultetu u Beogradu o tragovima izuzetim s vatrenog oružja koje je pronađeno u blizini kuće oštećenog te da svi prikupljeni dokazi daju pouzdan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje za određivanje i produženje pritvora apelantu zbog krivičnog djela teško ubistvo koje mu je stavljeno na teret i za koje se provodi istraga.

7. Pored osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora, Vrhovni sud je ocijenio da u nepromijenjenom obliku i obimu i dalje postoje posebni pritvorski razlozi. S tim u vezi je navedeno da poseban pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka b) ZKP Tužilaštvo zasniva na koluzionoj opasnosti kao naročitoj okolnosti da bi apelant boravkom na slobodi ometao istragu uticajem na svjedoke koje je neophodno saslušati u nastavku istrage. Imajući u vidu da je cilj istrage prikupljanje dokaza i da je apelant u svom iskazu negirao poznanstvo sa ostalim osumnjičenim E.B. i B.Đ. koji se terete da su kao saučesnici izvršili predmetno krivično djelo, to se po ocjeni Vrhovnog suda neophodnim pokazuje daljnja primjena mjere pritvora iz navedenog razloga.

8. U vezi posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP za koji je Vrhovni sud ocijenio da i dalje postoji, konkretno da postoje vanredne okolnosti usljed kojih bi apelantov boravak na slobodi predstavljao stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda te da je stoga neophodno produžiti pritvor apelantu je istaknuto sljedeće: da je krivično djelo počinjeno u naseljenom mjestu, na javnom putu pri čemu su izvršioci sačekali oštećene koji su bili u vozilu i pucali iz automatskog oružja; da su oštećenog lišili života u blizini njegove vikend kuće kojom prilikom je ubijen i član njegovog ličnog obezbjeđenja; da je vozač oštećenog teško ranjen; da je krivično djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedicu zbog čega je i medijski praćen od strane svih medija (pisanih i elektronskih) te da je o događaju obaviještena šira javnost. Imajući u vidu navedeno te cijeneći vrijeme relevantno u odnosu na produženje pritvora i protek vremena od izvršenja djela, Vrhovni sud je zaključio da je dalja primjena mjere pritvora neophodna iz pritvorskog razloga propisanog u odredbi člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Vrhovni sud je pri tom imao u vidu sve okolnosti u vezi s načinom izvršenja krivičnog djela i težinom posljedice koje, kako je zaključeno, ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca koje u ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti usljed kojih bi apelantovo puštanje na slobodu, u konkretnoj fazi postupka, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

9. Osim navedenog, Vrhovni sud je imao u vidu složenost postupka istrage s aspekta pribavljenog dokaznog materijala i onog kojeg tek treba pribaviti (snimci video nadzora s različitih objekata, dodatno vještačenje bioloških tragova, vještačenje oduzetih mobilnih telefona) zbog čega je ocijenjeno da sve navedene okolnosti predstavljaju naročito važne razloge u smislu člana 200. stav 3. ZKP, uz postojanje naprijed utvrđenih iz člana 197. stav 1. tač. b) i g). ZKP. U tom pravcu je napomenuto da produženje pritvora preko tri mjeseca u fazi istrage u smislu člana 200. stav 3. ZKP pored postojanja nekog od razloga za pritvor je uslovljeno i težinom krivičnog djela za koje se istraga sprovodi i to posmatrano kroz zaprijećenu kaznu (za koje se može izreći kazna zatvora deset godina) i postojanjem naročito važnih razloga koji opravdavaju produženje pritvora preko tri mjeseca. U konkretnom slučaju je po ocjeni Vrhovnog suda ostvaren zakonski uslov za produženje pritvora u smislu citirane zakonske odredbe koji se ogleda u težini djela (zaprijećenoj kazni) a naročito važni razlozi kao jedan od kumulativno propisanih uslova za produžnje pritvora u fazi istrage se manifestuju u složenosti postupka istrage s aspekta dokaznog materijala koji je nužno pribaviti u daljnjem toku istrage. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da trajanje pritvora u fazi istrage mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, ali da je u konkretnom slučaju neosnovan prijedlog odbrane da se apelantu umjesto pritvora odrede mjere zabrane jer je zbog složenosti istrage i razloga koji su prethodno navedeni neophodno produžiti pritvor za još tri mjeseca u kom periodu će se, kako je ocijenio Vrhovni sud, dovršiti istraga.

10. Drugostepeno vijeće Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je rješenjem broj 11 0 K 024603 19 Kž 5 od 14. augusta 2019. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja o produženju pritvora. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbom ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

11. Nakon razmatranja žalbe, drugostepeno vijeće je zaključilo da žalba nije osnovana u segmentu bitne povrede postupka jer saslušanje apelanta pred ovlaštenim službenim licima sadrži apelantov potpis, a odbrana će prigovor o navodnoj iznudi iskaza i s tim u vezi nezakonitosti ovog dokaza imati mogućnost iznijeti u daljnjem toku postupka. Nadalje je po ocjeni drugostepenog vijeća, na osnovu dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora, prvostepeno vijeće izvelo pravilan zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret u naredbi o sprovođnju i proširenju istrage. Također su suprotno žalbenim prigovorima u prvostepenom rješenju navedeni jasni i valjani argumenti u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga koji se tiču uticaja na svjedoke i saučesnike, koje je drugostepeno vijeće u cijelosti prihvatilo kao svoje. Sve okolnosti navedene u pobijanom rješenju po ocjeni drugostepenog vijeća ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršioca i predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, u slučaju puštanja apelanta na slobodu u konkretnoj fazi postupka, za rezultat imale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Stoga je ocijenjeno da je neosnovan prijedlog žalbe da se apelantu umjesto pritvora odrede mjere zabrane.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacijom je suštinski ukazano na nezakonitost u pribavljanju dokaza, prije svega iskaza kog je apelant dao pred ovlaštenim službenim osobama, za koji tvrdi da je iznuđen. Smatra da su osporena rješenja o produženju pritvora zasnovana na selektivnoj a ne ukupnoj ocjeni dokaza, prije svega na njegovom iskazu za koji smatra da je nezakonit dokaz jer je dat pod pritiskom i iznudom. U tom pravcu također ukazuje da je tokom trajanja istrage tvrdio da ne poznaje ostale osumnjičene i da Tužilaštvo tu činjenicu nije utvrdilo, pa u konkretnim okolnostima po apelantovom mišljenju ne postoji niti jedan od razloga za produženje pritvora. Smatra da je Vrhovni sud izveo potpuno pogrešan zaključak da bi, puštanjem na slobodu, mogao uticati na svjedoke i da bi istragu mogao dovesti u realnu opasnost i da za takav zaključak nedostaje adekvatno obrazloženje. Apelant je također ukazao i na pogrešan zaključak iz osporenih rješenja o postojanju vanrednih okolnosti zbog kojih bi njegovim puštanjem na slobodu moglo doći do narušavanja javnog reda, smatrajući da te okolnosti uopšte nisu konkretizirane, pa je predloženo da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su oba sudska vijeća donijela pravilne i zakonite odluke u postupku koji se vodi protiv apelanta i ostalih osumnjičenih.

14. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer ne sadrži dokaze niti argumente koji bi učinili mogućim ili vjerovatnim da se radi o povredi prava na koja je apelacijom ukazano. Svi prigovori iz apelacije su razmotreni tokom trajanja postupka o kojima su odlučila oba vijeća Vrhovnog suda te su o njihovoj neosnovanosti u pobijanom rješenju dati jasni i dovoljni razlozi iz kojih je vidljivo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno postojanje osnovane sumnje i postojanje posebnih pritvorskih osnova. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

15. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 64/17 i 104/18 - O.U.S.) u relevantnom dijelu glasi:

Teško ubistvo Član 125. stav 2.

Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:

(…) 2) ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete, mržnje ili iz drugih naročito niskih pobuda; (…)

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Trajanje pritvora u istrazi Član 200. stav (3) (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju apelant je osporio rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 024603 19 Kž 5 od 14. augusta 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 20. augusta 2019. godine a da je apelacija podnesena 21. oktobra 2019. godine (ponedjeljak), proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

22. Apelant smatra da je mjera o produženju pritvora nezakonita jer po njegovom mišljenju u konkretnoj situaciji ne postoje ni opći a ni posebni razlozi za pritvor. U tom smislu ukazuje da je konačno rješenje Vrhovnog suda arbitrarno i neobrazloženo, naročito u ključnim žalbenim navodima koji se tiču „naročito važnih razloga za produženje pritvora“.

Osnovana sumnja

23. Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b),

v) i g).

24. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Vrhovnog suda (prvostepeno i drugostepeno) detaljno ispitali okolnosti konkretnog slučaja imajući pri tom u vidu dokaze prikupljene u fazi donošenja naredbe o provođenju istrage kao i one koji su prikupljeni u fazi proširenja istrage te detaljno obrazložen prijedlog za produženje pritvora u vezi s postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo teško ubistvo. U tom pravcu, prvostepeno vijeće je cijeneći opravdanost produženja pritvora uputilo na dokaze i njihov sadržaj koji je iscrpno naveden u rješenju o određivanju pritvora, između ostalog i apelantov iskaz od 12. maja 2019. godine. Svi dokazi su dovedeni u međusobni kontekst i u vezu s rezultatima vještačenja (o tragovima izuzetim s vatrenog oružja) koji u ukupnosti daju pouzdan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje za produženje pritvora apelantu zbog krivičnog djela teško ubistvo.

26. Imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na temelju dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja i ponovljeni u rješenju kojim je odlučeno o apelantovoj žalbi, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.

27. Osim toga, vezano za apelantove navode o nezakonitosti dokaza na kojim je utemeljena osnovana sumnja, Ustavni sud ukazuje da da prema praksi Evropskog suda (vezanoj za član 5. stav

4. Evropske konvencije) „ne postoji ništa što ukazuje na to da su domaći sudovi dužni izvršiti potpunu ocjenu zakonitosti dokaza iznesenih protiv optuženika u kontekstu odluka o istražnom zatvoru/pritvoru. […] to se pitanje prvenstveno mora ispitati u kontekstu kaznenog postupka o osnovanosti optužbi […]. Štoviše, takva bi ocjena postupak mogla učiniti nedjelotvornim iz perspektive zahtjeva za brzim donošenjem odluke temeljem članka 5. stavka 4. Konvencije“ (vidi Evropski sud, Grobenski protiv Republike Hrvatske, odluka od 12. septembra 2017. godine, stav 38). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta da ne postoji osnovana sumnja da je počinio predmetno krivično djelo Posebni pritvorski razlozi

28. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju i dalje postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti kao naročite okolnosti da bi apelant boravkom na slobodi ometao istragu uticajem na svjedoke koje je neophodno saslušati u nastavku istrage i preostale osumnjičene E.B. i B.Đ. koji se terete da su kao saučesnici izvršili predmetno krivično djelo, pa je po ocjeni Vrhovnog suda neophodna daljnja primjena mjere pritvora iz razloga propisanog u odredbi člana 197. stav 1. tačka

b) ZKP.

29. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud obrazložio, navodeći jasne razloge, stav prema kojem u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant, boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike (ostale osumnjičene), a u takvom zaključku, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

30. U pogledu drugog posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, dakle postojanju vanrednih okolnosti koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda, Ustavni sud podsjeća da se prema zakonskoj odredbi navedeni osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta, Ustavni sud ukazuje da prema stavu Evropskog suda određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To međutim važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega podsjeća da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Vrhovnog suda, u postupku odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora i u postupku o žalbi, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP imali u vidu: da je krivično djelo počinjeno u naseljenom mjestu, na javnom putu pri čemu su izvršioci sačekali oštećene koji su bili u vozilu i pucali iz automatskog oružja; da je oštećeni lišen života u blizini svoje vikend kuće kojom prilikom je ubijen i član njegovog ličnog obezbjeđenja; da je vozač oštećenog teško ranjen; da je krivično djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedicu zbog čega je i medijski praćen od strane svih medija (pisanih i elektronskih) te da je o događaju obaviještena šira javnost. Imajući u vidu relevantni period u odnosu na produženje pritvora i protek vremena od izvršenja djela, Vrhovni sud je zaključio da sve okolnosti u vezi s načinom izvršenja krivičnog djela i težinom posljedice ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca koje u ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti usljed kojih bi apelantovo puštanje na slobodu, u konkretnoj fazi postupka, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

32. Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56. dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi usljed naprijed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.

33. U vezu s naprijed navedenim razlozima za produženje pritvora apelantu Vrhovni sud je doveo trajanje pritvora u fazi istrage produživši ga za još tri mjeseca prema odredbi člana 200. stav

3. ZKP pri čemu je kao ključno imao u vidu složenost istrage s aspekta dokaznog materijala koji je pribavljen i koji se tek treba pribaviti, težine i posljedica krivičnog djela te zaprijećene kazne, koje u sveukupnosti predstavljaju okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora za još tri mjeseca.

34. Imajući u vidu navedena obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su oba vijeća Vrhovnog suda, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje kao općeg razloga za mjeru pritvora i posebnih pritvorskih razloga i okolnosti u vezi sa izvršenjem krivičnog djela, dali valjane razloge i obrazloženja u pogledu neophodnosti produženja pritvora. Stoga, ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c). i stav 3. Evropske konvencije.

35. U vezi apelacionih tvrdnji da je drugostepeno vijeće propustilo ispitati sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obvezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog članka biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], broj 31195/96, stavak 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španjolske, 1999-I, 31 EHRR589 GC).

36. Ustavni sud zapaža da su u prilično opširnom i detaljnom obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja Vrhovnog suda pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, da su oni ispitani u vezi sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, pri čemu je drugostepeno vijeće dalo vlastite razloge i obrazloženja zbog kojih takve stavove prihvaća, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, u odnosu na postojanje pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o produženju pritvora apelantu zasnovali na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo opisano u naredbi o provođenju istrage i postojanju posebnih pritvorskih razloga i okolnosti iz odredbe člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP, u vezi s čim su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3986/19 (R.G.) | Sudska praksa | Aktio