Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/18 (N.M.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dostava
- Disciplinska mjera
- Otkaz
- Radni spor
- Disciplinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2142/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2142/18, rješavajući apelaciju N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 173699 15 Rsž od 18. decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 173699 13 Rs od 10. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 10. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 173699 16 Rev od 31. januara 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 173699 15 Rsž od 18. decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 173699 13 Rs od 10. aprila 2015. godine. Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 726/16 od 15. septembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelacija koju je apelant podnio 12. februara 2016. godine zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu u kojem je Okružni sud donio Presudu broj 71 0 Rs 173699 15 Rsž od 18. decembra 2015. godine, a koji se u tom trenutku vodio pred Vrhovnim sudom radi odlučivanja po izjavljenoj reviziji. Takođe, navedenom odlukom odbačena je kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda (osporena predmetnom apelacijom) jer je podnesena prije nego što je Vrhovni sud donio odluku o izjavljenoj reviziji protiv osporene presude Okružnog suda. S obzirom na to da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena apelantova revizija, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Postupak okončan osporenim odlukama
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 173699 13 Rs od 10. aprila 2015. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakoniti akti tužene Republike Srpske, Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) i to: Rješenje o raspoređivanju na radno mjesto od 24. jula 2012. godine, Rješenje od 30. jula 2012. godine, Rješenje o disciplinskoj mjeri od 24. oktobra 2012. godine i Rješenje Odbora državne uprave za žalbe od 18. septembra 2014. godine i da se naloži tuženoj da mu isplati tri plate za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom, otpremninu u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom i poreze i doprinose za određeni vremenski period. Prvostepenom presudom, odbijen je apelantov zahtjev da se utvrdi da je tužena nezakonitim aktima o prestanku radnog odnosa učinila apelantu nematerijalnu štetu u iznosu od 10.000,00 KM, koja šteta se ogleda u povredi apelantove ličnosti, ugleda, časti i dostojanstva i prava na rad (stav 1. izreke). Stavom 2. izreke prvostepene presude obavezan je apelant da nadoknadi tuženoj troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelant 13. septembra 2000. godine zasnovao radni odnos u Republičkoj direkciji za obnovu i izgradnju (u daljnjem tekstu: Republička direkcija). Takođe je naveo da je apelant, nakon stupanja na snagu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Republičkoj direkciji (u daljnjem tekstu: Pravilnik), rješenjem od 24. jula 2012. godine, raspoređen na radno mjesto i poslove „višeg stručnog saradnika za poslove građenja i nadzora za građevinsko-zanatske radove“ sa 1. avgustom 2012. godine. Dalje je naveo da je Rješenjem Republičke direkcije od 5. juna 2012. godine apelantu određeno pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2012. godinu u periodu od 2. jula do 3. avgusta 2012. godine i istovremeno određena obaveza da se javi na rad 6. avgusta 2012. godine. Takođe je naveo da je uvidom u akt od 30. jula 2012. godine utvrđeno da se sadržina akta odnosi na informaciju dostavljenu na apelantov zahtjev o pravu na korištenje godišnjeg odmora za 2012. godinu, s tim da je apelant poučen da je obavezan da se po isteku godišnjeg odmora javi na rad. Osnovni sud je naveo da je uvidom u evidenciju o prisutnosti radnika na poslu utvrđeno da je apelant neopravdano bio odsutan sa rada počev od 6. avgusta 2012. godine pa nadalje. Kako je postojala osnovana sumnja da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti, nakon pokretanja disciplinskog postupka, održana je disciplinska rasprava 22. oktobra 2012. godine, a nakon provođenja postupka apelant je rješenjem Republičke direkcije od 24. oktobra 2012. godine oglašen odgovornim i izrečena mu je disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Osnovni sud je ukazao da je donesena odluka o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti zakonita, jer iz navedenog nesporno proizilazi da apelant po isteku godišnjeg odmora za 2012. godinu, ni do dana održavanja disciplinske rasprave nije došao na posao, niti je opravdao svoj izostanak, čime je počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 68. stav 2. tačka z) Zakona o državnim službenicima i člana 3. stav 1. tačka z) Uredbe o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti u Republičkim organima uprave Republike Srpske.
5. Takođe je naveo da je nesporna činjenica da je apelant u vrijeme donošenja odluke o raspoređivanju na radno mjesto od 24. jula 2012. godine koristio godišnji odmor i nije bio prisutan na radnom mjestu, te da mu pismena nisu mogla biti uručena lično, već putem pošte. Osnovni sud je ukazao da je na osnovu zahtjeva za prijavu-odjavu prebivališta od 3. maja 2005. godine utvrđeno da apelant ima prijavljeno prebivalište na adresi u ulici Romanijska 1F, Banja Luka. Dalje je naveo da je uvidom u Zaključak Republičke direkcije od 5. novembra 2012. godine, sa povratnicom i izvještajem o uručenju putem oglasne table, utvrđeno da je tom odlukom za privremenog zastupnika za prijem pismena postavljena M. M. (apelantova supruga). Osnovni sud je naveo da je na osnovu rješenja Odbora državne uprave za žalbe od 18. septembra 2014. godine utvrđeno da je apelant podnio žalbe protiv pravosnažnih, a u ovom postupku pobijanih akata (od 24. jula 2012. godine; od 30. jula 2012. godine i od 24. oktobra 2012. godine). Iz obrazloženja navedenog rješenja proizilazi da su žalbe podnesene po proteku roka od 15 dana iz člana 48. stav 3. i člana 97. stav 6. Zakona o državnim službenicima i člana 42. stav 1. Uredbe o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti u republičkim organima uprave Republike Srpske. Osnovni sud je naveo da prema opštim propisima obligacionog prava, radnik ima pravo na naknadu štete, kako iz osnova materijalne, tako i iz osnova pričinjene nematerijalne štete. S tim u vezi je ukazao da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete odbijen iz razloga što je utvrđeno da su donesene odluke zakonite. Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima donio u skladu sa odredbama člana 386. stav 2. ZPP kojom je propisano da stranka koja u cjelini izgubi parnicu, dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove, dok su troškovi postupka odmjereni u granicama postavljenog zahtjeva u skladu sa visinom koju propisuje Tarifni broj 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
6. Odlučujući povodom apelantove žalbe i po službenoj dužnosti, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 173699 15 Rsž od 18. decembra 2015. godine kojom je ukinuta presuda Osnovnog suda u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za poništenje Rješenja Republičke direkcije o raspoređivanju apelanta na radno mjesto viši stručni saradnik za poslove građenja i nadzora za građevinsko-zanatske radove od 24. jula 2012. godine, Rješenja od 30. jula 2012. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev naslovljen kao obavještenje i podnesen na protkol tuženog 30. jula 2012. godine, te Rješenja od 24. oktobra 2012. godine kojim je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa sa 6. avgustom 2012. godine, te u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu tri neisplaćene plate, otpremnine zbog prestanka radnog odnosa, poreza i doprinosa i tužba se u tom dijelu odbacuje kao nedozvoljena. Drugostepenom presudom, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za poništenje Rješenja Odbora državne uprave za žalbe od 18. septembra 2014. godine, te u zahtjevu da se utvrdi da je tužena nezakonitim aktima o prestanku radnog odnosa učinila apelantu nematerijalnu štetu zbog povrede ličnosti, ugleda, časti, dostojanstva i prava na radu u određenom iznosu koji bi bila dužna isplatiti apelantu, te u dijelu kojim je apelant obavezan da nadoknadi tuženoj troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi ukazao da je njegov punomoćnik u daljem toku postupka advokat Mihajlo Šipovac, te da se daljnje dostavljanje pošiljki u ovom predmetu vrši na adresu punomoćnika, iz razloga što će apelant u narednom periodu boraviti u inostranstvu. Okružni sud je naveo da apelant traži zaštitu prava po osnovu raspoređivanja na radno mjesto višeg stručnog saradnika za poslove građenja i nadzora za građevinsko zanatske radove, zatim njegovog zahtjeva – obavještenja od 30. jula 2012. godine da mu se u periodu od tri mjeseca poslije godišnjeg odmora za 2012. godinu omogući da konkretizuje namjere za prestanak državne službe, tj. dobijanje radne dozvole za odlazak i rad u inostranstvo u kojem periodu bi trebalo utvrditi status neraspoređenog službenika, kao i zaštitu prava po osnovu izrečene disciplinske mjere prestanka radnog odnosa. Okružni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant 27. jula 2012. godine lično preuzeo (prijem potvrdio svojim potpisom) rješenje o korištenju godišnjeg odmora sa obavezom javljanja na rad 6. avgusta 2012. godine, zbog čega nije mogao ni omaškom smatrati da ima status neraspoređenog službenika i da nije dužan dolaziti na posao. Dalje je ukazao da je apelantu pokušana dostava rješenja Republičke direkcije od 24. jula 2012. godine na adresu sa prijavljenim prebivalištem (adresu koju je apelant označio kao svoju u parničnom postupku), preporučenom pošiljkom koja je predata Poštama Srpske 2. avgusta 2012. godine, a da apelant ni članovi njegove porodice nisu zatečeni u stanu, te da je ostavljeno obavještenje o prispjeću preporučene pošiljke, koja u ostavljenom roku nije zatražena - preuzeta u pošti, pa se dostavljanje smatra uredno izvršenim 7. avgusta 2012. godine. Takođe je naveo da je apelantu pokušano dostavljanje rješenja Republičke direkcije od 30. jula 2012. godine predajom preporučene pošiljke Poštama Srpske 31. jula 2012. godine, a da apelant ni članovi njegovog domaćinstva nisu zatečeni na adresi Romanijska 1F, Banjaluka, a apelant po ostavljenoj obavijesti pošiljku nije tražio u ostavljenom roku, pa se dostavljanje smatra uredno izvršenim 8. avgusta 2012. godine. Zatim je ukazao da su pobijana rješenja od 24. jula 2012. godine i 30. jula 2012. godine, pribijena na vrata apelantove kancelarije u službenim prostorijama tužene 30. jula 2012. godine. S obzirom da apelant nije dokazao da je imao status neraspoređenog službenika, jer o tome nije doneseno odgovarajuće rješenje kojim bi takav status bio utvrđen, apelant je bio dužan da stupi na rad 6. avgusta 2012. godine, pa su mu navedena rješenja učinjena dostupnim i pribijanjem na vrata kancelarije u kojoj je trebao da obavlja rad. Takođe je naveo da je apelantu pokušana dostava rješenja o disciplinskoj mjeri od 24. oktobra 2012. godine preporučenom pošiljkom predatom Poštama Srpske 30. oktobra 2012. godine, da je ovlašteni radnik pošte pokušao uručenje 31. oktobra 2012. godine na navedenoj adresi, te da je tom prilikom konstatovano da se apelant nalazi u inostranstvu, te je pošiljka vraćena pošiljaocu. Nadalje je naveo da je dostava istog rješenja pokušana 6. novembra 2012. godine apelantovoj supruzi putem službenika tužene, odnosno putem Pošta Srpske 8, 9. i 10. novembra 2012. godine, te da je ostavljeno obavještenje o prispjeću pošiljke koju apelantova supruga nije preuzela u ostavljenom roku do 19. novembra 2012. godine kada je pošiljka vraćena tuženoj. Okružni sud je naveo da je rješenje o utvrđenoj disciplinskoj odgovornosti sa mjerom prestanka radnog odnosa istaknuto na oglasnoj tabli Republičke direkcije 6. novembra 2012. godine pa se smatra uredno dostavljenim protekom roka od osam dana, tj. 14. novembra 2012. godine. Okružni sud je ukazao da su za navedeno pročitane isprave u vidu kopije poštanskih omotnica, te kopije povratnica sa izvještajem o uručenju pošiljke. S obzirom na naprijed navedeno, Okružni sud je ukazao da je dostavljanje osporenih akata izvršeno u skladu sa odredbama člana 96. stav 2. Zakona o državnoj službi i odredbama čl. 69. do 84. Zakona o opštem upravnom postupku.
8. Dalje je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je zakonito rješenje Odbora državne uprave za žalbe od 18. septembra 2014. godine kojim je odbačena kao neblagovremena apelantova žalba od 13. avgusta 2014. godine i dopuna žalbe od 18. avgusta 2014. godine protiv osporenih akata, iz razloga što su žalba i dopuna žalbe podneseni po proteku rokova propisanih odredbama člana 97. stav 7. i člana 110. Zakona o državnoj službi. Zatim je naveo da je prvostepenom presudom pravilno odbijen zahtjev da se poništi Odluka odbora državne uprave za žalbe kojom je kao neblagovremena odbačena apelantova žalba podnesena protiv osporenih akata tužene i ti akti su postali pravosnažni zbog čega se njihova pravilnost i zakonitost ne može preispitivati u sudskom postupku. Okružni sud je naveo da je tužba blagovremeno podnesena (preinačena podneskom od 30. septembra 2014. godine) isticanjem zahtjeva da se poništi Odluka odbora državne uprave za žalbe od 18. septembra 2014. godine, te je u tom dijelu prvostepeni sud pravilno ocijenio i prihvatio tužbu kao blagovremenu, imajući u vidu datum kada je ova odluka donesena i datum preinačenja tužbe nije protekao zakonski rok za podizanje tužbe od 30 dana. Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda ukinuta u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu da se ponište akti od 24. jula 2012. godine, 30. jula 2012. godine i 24. oktobra 2012. godine i tužba u tom dijelu odbačena kao nedozvoljena na osnovu člana 227. stav 2. u vezi sa članom 209. stav 2. tačka 13. ZPP s obzirom da apelant osporene akte nije blagovremeno pobijao. Okružni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka zasnovana na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP, a visina troškova odmjerena uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
9. Apelant je 3. februara 2016. godine izjavio reviziju protiv drugostepene presude, koja je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 173699 16 Rev od 31. januara 2018. godine odbačena kao nedozvoljena.
10. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je reviziju sačinio lično apelant, a prema podacima u spisu on nije diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom, već je po struci diplomirani inženjer građevinarstva. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da revizija nije dopuštena prema članu 301b. Zakona o parničnom postupku koji propisuje da stranku u revizionom postupku mora zastupati advokat, a da ona sama može izjaviti ovaj pravni lijek samo ako ima položen pravosudni ispit, te je u skladu sa odredbama člana 247. st. 1. i 2. ZPP reviziju odbacio kao nedozvoljenu.
11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je naveo da su u postupku donesene presude bez tačno utvrđenog činjeničnog stanja i na osnovu dokaza koji nisu uređeni ni odgovarajući. Dalje je naveo da evidencija o prisustvu na poslu nije vođena od strane ovlaštenog lica niti je ovjerena pečatom i nije dostavljen valjan dokaz koji potvrđuje da je lice koje je vodilo evidenciju imalo ovlaštenje da je vodi. Takođe je naveo da je u postupku pred Osnovnim sudom došlo do kršenja pravila postupka u kojem nije adekvatno utvrđeno činjenično stanje, a koje je Okružni sud samo dijelom otklonio i poništio prvostepenu presudu u odnosu na akte od 24. jula 2012. godine, 30. jula 2012. godine i 24. oktobra 2012. godine, gdje nije decidno i tačno „ocijenjeno“ dostavljanje tih akata, na što je ukazivao tokom postupka. Apelant je naveo da je Okružni sud praktično konstatovao da je do 18. septembra 2014. godine Osnovni sud nepotrebno vodio postupak, što je očigledno neekonomično i nezakonito vođenje postupka, čime su prouzrokovani veliki troškovi postupka bez ikakve potrebe, na što je prigovorio, a što nije uvaženo u postupku po žalbi. Zatim je ukazao da je „u postupku pred Osnovnim sudom navedeno da će ga u daljnjem postupku zastupati Mihajlo R. Šipovac, tako što će mu Okružni sud dostaviti presudu, a on će dostaviti punomoć ukoliko je potrebna, a Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud nisu tražili da se taj eventualni propust otkloni ukoliko punomoć nije odgovarajuća ili nije dostavljena“. Apelant smatra da je oštećen neadekvatnim radom sudova, što predstavlja podrivanje njegovog socijalnog statusa i integriteta ličnosti, kao i diskriminaciju u pogledu prava na pravično suđenje, prava na rad i obrazovanja. Takođe je naveo da ukoliko je Okružni sud ocjenjivao dopuštenost spora po pitanju akta od 18. septembra 2014. godine, onda je morao uzeti u obzir da je tužena bila dužna dostaviti dokaz da je Odbor državne uprave za žalbe svoju odluku dostavio apelantu, što nije urađeno. Osim toga, apelant je ukazao da odbacivanje njegove revizije od strane Vrhovnog suda predstavlja diskriminaciju u samom zakonu u odnosu na obrazovanje, jer mu nije shodno zakonu dozvoljeno da može podnijeti reviziju, te smatra da su njegova prava uzurpirana i da je član 301b. ZPP diskriminirajući. Apelant je naveo da je postupak pokrenuo tužbom od 13. jula 2013. godine, a da je rješenje Vrhovnog suda dobio 13. marta 2018. godine, što ukazuje na dugotrajno vođenje postupka koji je hitan.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presude Okružnog suda, proizilazi da je drugostepeni sud, prilikom odlučenja imao u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da je jasno ukazao na osnovu kojih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja je došao do zaključka da apelantovu tužbu treba odbaciti kao nedozvoljenu, odnosno odbiti kao neosnovanu. Ustavni sud, nasuprot apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju ne uočava proizvoljnost prilikom ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na apelantove navode da je diskriminisan u zakonu u odnosu na obrazovanje u postupku pred Vrhovnim sudom jer mu shodno zakonu nije dozvoljeno da izjavi reviziju tom sudu, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja revizione odluke proizilazi da je Vrhovni sud utvrdio da je reviziju protiv drugostepene presude izjavio lično apelant, a da je prema raspoloživim podacima utvrđeno da on nije diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom, iz kog razloga shodno odredbama člana 301b. ZPP revizija nije dopuštena. Ustavni sud ukazuje da je, odlučujući o ovom pitanju sa aspekta primjene prava donio odluku u kojoj je zaključio da nema arbitrarnosti u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, br. AP-382/17 od 10. maja 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu činjenicu da u konkretnom slučaju nije ispunjena zakonska pretpostavka u smislu člana 301b. ZPP, da bi Vrhovni sud mogao razmatrati apelantovu reviziju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u tom pogledu paušalni.
16. U odnosu na apelantov navod o kršenju prava na „suđenje u razumnom roku“ Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-726/16 od 15. septembra 2016. godine odbijena apelantova apelacija u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem su bile donesene presude Osnovnog suda i Okružnog suda, a koji se u trenutku donošenja navedene odluke Ustavnog suda, vodio pred Vrhovnim sudom po izjavljenoj reviziji. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da prilikom razmatranja dužine trajanja postupka nije razmatrana dužina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, s obzirom na procesnu odluku tog suda i činjenicu da revizija nije bila djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP-4449/16 od 31. januara 2018. godine, tačka 48., dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
17. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević