Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4943/19 (E. K.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4943/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4943/19, rješavajući apelaciju Ernada Kadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ernad Kadić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 K 012137 18 Kž 5 od 10. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ernad Kadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 25. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 012137 18 Kž 5 od 10. septembra 2019. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja krivične sankcije protiv apelanta, do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 012137 17 K od 27. februara 2018. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Ubistvo na mah iz člana 167. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH), pa je, uz primjenu navedene odredbe, kao i odredbi čl. 42. i 49. KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, u koju mu se, na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH, ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 22. januara 2017. do 27. februara 2018. godine, te je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u određenom iznosu, dok su oštećeni F.D. i S.D. upućeni da imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici. Tačkom II navedene presude apelant je, na osnovu člana 299. tačka c) ZKP FBiH, oslobođen od optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo Laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. KZ FBiH.

3. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je žalba Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona - Područno tužiteljstvo Sanski Most kao neosnovana, a žalba apelanta djelomično uvažena, pa je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 K 012137 17 K od 27. februara 2018. godine preinačena u odluci o kazni, tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci za krivično djelo Ubistvo na mah iz člana 167. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je tom presudom i oglašen krivim.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja prvostepene presude nije došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka time što je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da provede dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke - hirurgu na okolnosti utvrđivanja težine povreda koje je kritične prilike zadobio oštećeni (D.D.), kao i da li se uobičajenom i normalnom ljekarskom intervencijom mogla spriječiti njegova smrt. Naime, Vrhovni sud je kao pravilan prihvatio zaključak prvostepenog suda koji je odbio predloženi dokaz kao nepotreban, jer su u toku postupka izvedeni dokazi u pravcu utvrđivanja da je apelant nožem-čakijom nanio oštećenom povrede opisane u izreci presude, da je nakon ranjavanja oštećenom ukazana liječnička pomoć u Općoj bolnici Sanski Most, a zatim i u Kliničkom centru Banja Luka, te da je smrt oštećenog nastupila usljed iskrvarenja iz povrijeđenog venskog suda na vratu, tako da je dovoljno razjašnjeno pitanje uzročne veze između radnje apelanta i smrtne posljedice. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iz pomenutih dokaza proizilazi da nikakav novi uzrok nije prekinuo uzročnu vezu između radnje apelanta i posljedice, što uostalom apelant ni ne spori, ocijenivši tako nepotrebnim provođenje predloženog dokaza i na okolnosti utvrđivanja eventualnog interpoliranja radnje treće osobe u lanac uzročno-posljedične veze u konkretnom slučaju.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je sud onemogućio odbrani da izvede dokaze koji mu idu u korist i da saslušava vještake na okolnosti kojima bi se utvrdile odlučne činjenice koje idu u korist apelanta, a koji se tiču utvrđivanja težine povreda koje je kritične prilike zadobio stradali, kao i da li se uobičajenom i normalnom ljekarskom intervencijom mogla spriječiti smrt stradalog.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu prava na odbranu (jer je odbijen njegov prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku medicinske struke), Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4943/19 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio