Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1064/19 (D. D.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1064/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-1064/19, rješavajući apelaciju Dragana Davidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Davidovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 050479 18 Rsž od 18. decembra 2018. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Davidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Nebojša Rudan advokat iz Trebinja, podnio je 8. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 050479 18 Rsž od 18. decembra 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Rs 050479 17 Rs od 24. maja 2018. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba u kojoj traži da se utvrdi da je prvotuženi M.M. (ranije odgovorno lice u funkciji direktora drugotužene MH „Elektroprivrede Republike Srpske“) raznim oblicima činjenja i nečinjenja vršio sistematsko zlostavljanje, ponižavanje, uznemiravanje i diskriminaciju apelanta usljed čega je dolazilo do višekratnih i kontinuiranih povreda apelantova prava na čast, ugled, dostojanstvo, lični i profesionalni integritet i dignitet, što su sve posljedice mobinga kojeg je prvotuženi vršio nad apelantom, a takođe da su usljed mobinga nastupile i štetne posljedice u vidu psihosomatskih i socijalnih patnji, te da se obavežu tuženi da solidarno isplate apelantu određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova nastalih vršenjem mobinga od strane prvotuženog, za vremenski period od 18. marta 2014. godine do 25. marta 2017. godine (stav I izreke). Za preostali vremenski period od 25. marta 2017. godine do 14. avgusta 2017. godine, odbijen je kao neosnovan navedeni tužbeni zahtjev apelanta (stav II izreke), te je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke).

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio presudu broj 95 0 Rs 050479 18 Rsž od 18. decembra 2018. godine kojom je preinačio prvostepenu presudu u odnosu na st. I i II izreke, te je u cjelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, dok je u odnosu na stav III izreke prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravni okvir za zaštitu od mobinga postavljen u Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 59/09 i 66/16), kao i da je nepreciznost definicije radnje mobinga i njegovih posljedica u Zakonu o zabrani diskriminacije otklonjena relevantnim odredbama Zakona o radu. Imajući u vidu definiciju mobinga, kako je isti definisan navedenim Zakonom o radu, Okružni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je odluka o smjeni apelanta donesena u skladu sa organizacionim promjenama na nivou preduzeća praćenim izmjenom sistematizacije radnih mjesta, pri čemu je promjenom radnog mjesta u istom periodu bilo obuhvaćeno više rukovodnih radnika. Imajući navedeno u vidu, Okružni sud je zaključio da apelant nije tretiran drugačije u odnosu na druge rukovodne radnike tuženog.

4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

Relevantni propisi

5. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 59/09 i 66/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

(Nadležnost, rokovi i izvršenje) (1) Ako ovim zakonom nije drugačije propisano, a u skladu sa zakonima o sudovima oba entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za sporove po tužbi iz člana 12. ovog zakona nadležan je u prvom i drugom stepenu, osim suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem području tužilac ima prebivalište ili boravište, te sud u mjestu u kojem se dogodila šteta ili je počinjena radnja diskriminacije. (2) U postupcima propisanim u članu 12. ovog zakona uvijek je dozvoljena revizija.

(4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona je tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže pet godina od dana učinjenja povrede. U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Rokovi se ne računaju u slučajevima sistemske diskriminacije. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu s odredbama člana 13. st. (2) i (4) Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 59/09 i 66/16), izjavi reviziju protiv drugostepene odluke. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević