Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3212/18 (M. P.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član porodičnog domaćinstva
- Propisano zakonom
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3212/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3212/18, rješavajući apelaciju Momčila Prstojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Momčila Prstojevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 V 039448 17 Rev od 1. februara 2018.
godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 V 039488 16 Gž od 23. novembra 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 V 039488 15 V od 18. aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Momčilo Prstojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Užica, Republika Srbija, kojeg zastupa Branko Karadeglić, advokat iz Čapljine, podnio je 4. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 V 039448 17 Rev od 1. februara 2018. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 V 039488 16 Gž od 23. novembra 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 V 039488 15 V od 18. aprila 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zakonskog zastupnika Grada Trebinja - Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove (koje je imalo procesnu poziciju protivnika predlagača u postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), zatraženo je 6. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Osnovni sud i protivnik predlagača su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 25. decembra 2019. godine, dok Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 V 039488 15 V od 18. aprila 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu preciziranog stana – garsonijere, površine 30 m², u Trebinju (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelant 24. avgusta 2015. godine podnio tom sudu prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu, odnosno zakupu predmetnog stana, a da je na ročištu održanom 11. aprila 2016. godine uredio prijedlog tražeći da sud donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je ocjenom dokaza sprovedenih u postupku utvrđeno da je rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), precizirani broj od 28. jula 2009. godine, predmetni stan dat na korišćenje Kosi Prstojević (u daljnjem tekstu: K.P.), kao majci poginulog borca, radi trajnog stambenog zbrinjavanja, te da je u tom rješenju navedeno da će ona sa Ministarstvom zaključiti ugovor o zakupu stana. Dalje, utvrđeno je da je apelant njen sin i da je K.P. umrla 17. juna 2014. godine i da je sve do svoje smrti koristila predmetni stan. Zatim, uvidom u notarski sačinjenu punomoć, precizirani broj od 9. juna 2014. godine, utvrđeno je da je K.P. opunomoćila apelanta da može u njeno ime, „kao nosioca stanarskog prava“ preduzimati sve pravne radnje u postupku zakupa i otkupa stana. Takođe, konstatovano je da iz pomenute punomoći, između stalog, proizilazi da K.P. nije dala saglasnost apelantu za otkup stana, već samo da može u njeno ime i za njen račun preduzeti radnje vezane za postupak otkupa stana. Dalje, proizilazi da je utvrđeno da se K.P. obraćala nadležnom organu radi zaključenja ugovora o zakupu/otkupu predmetnog stana, ali kako je ubrzo po podnošenju zahtjeva umrla, taj postupak nije okončan. Takođe, proizilazi da je uvidom u apelantovu izjavu od 15. jula 2013. godine utvrđeno da je jedini član porodičnog domaćinstva u predmetnom stanu bila njegova majka K.P.
7. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju sporno da li je apelant član porodičnog domaćinstva K.P. i da li mu je K.P. dala saglasnost za otkup predmetnog stana. U vezi sa tim, ukazao je da je odredbom člana 10 stav 3 Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) propisano da stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava. Konstatovao je da iz izjave o zajedničkom domaćinstvu, odnosno kućne liste od 15. jula 2013. godine jasno proizilazi da je jedini član porodičnog domaćinstva bila K.P, a takvu izjavu je dao i apelant, koji je i sam naveo da stanuje na adresi Kninska broj 13, a ne u Knez Mihajlovoj ulici, gdje se nalazi predmetni stan. Takođe, ukazao je da iz precizirane dokumentacije proizilazi da apelant od 2007. godine živi na drugoj adresi (Kninska broj 13), a ne na adresi predmetnog stana, odnosno da je u tom stanu živio još i prije donošenja rješenja o dodjeli predmetnog stana na korišćenje K.P. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da se apelant ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva K.P. Takođe, konstatovao je da u konkretnom slučaju nije dokazano da postoji drugi uslov iz člana 10 stav 3 Zakona o privatizaciji, odnosno da postoji saglasnost nosioca stanarskog prava da stan može otkupiti član porodičnog domaćinstva. Ovo zato što, kako je Osnovni sud naveo, iz punomoći sačinjene kod notara proizilazi da je K.P. opunomoćila apelanta za preduzimanje svih, odnosno pojedinačno navedenih pravnih radnji u vezi sa otkupom predmetnog stana, ali bez izričite saglasnosti za njegov otkup. Smatrajući da nije ispunjen niti jedan od uslova propisan citiranim članom Zakona o privatizaciji, odlučeno je kao u izreci rješenja.
8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 V 039488 16 Gž od 23. novembra 2016. godine i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
9. Okružni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da je odluka prvostepenog suda pravilna. Naime, Okružni sud je ukazao da je Osnovni sud pravilnom ocjenom dokaza utvrdio pravno relevantnu činjenicu da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva korisnika predmetnog stana K.P. Shodno tome, po mišljenju Okružnog suda, nije došlo do pogrešne primjene odredbe člana 5 stav 2 Zakona o privatizaciji. Prema tome, Okružni sud je konstatovao da apelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva korisnika predmetnog stana da bi stekao pravo u smislu odredaba člana 38 stav 1 Zakona o privatizaciji da zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana. Okružni sud je, dalje, konstatovao da je apelant u žalbi ukazao da se prvostepeni sud „preuranjeno pozvao“ na odredbu člana 10 stav 3 Zakona o privatizaciji, jer je zanemario apelantovo pravo kao zakonskog nasljednika nosioca stanarskog prava s obzirom na to da je, po apelantovom mišljenju, pravo na otkup stana nasljedivo u smislu odredbe člana 2 stav 2 Zakona o nasljeđivanju. Međutim, Okružni sud je zaključio da je ovaj žalbeni navod neosnovan. U vezi sa tim, obrazložio je da se stanarsko pravo ne nasljeđuje, niti da je apelantova majka bila nosilac stanarskog prava u smislu pravno relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, već da je bila korisnik stana. Pri tome je naveo da je „istina, prema odredbi člana 9 stav 4 Zakona o privatizaciji […], stan nabavljen za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida, te se ne smatra stanom za zbrinjavanje socijalnih kategorija, pa da se ne bi mogao otkupiti u smislu stava 3 istog člana“. Međutim, ukazao je da u navedenoj punomoći, niti u nekom drugom aktu nije postojala saglasnost K.P., „pa sve i da je bila nosilac stanarskog prava“, da stan može otkupiti član njenog porodičnog domaćinstva, sve da je on i postojao. Pri tome Okružni sud je ukazao da nije od uticaja na pravilnost prvostepene odluke žalbeni navod da je u pomenutoj punomoći navedeno da punomoć vrijedi i u slučaju smrti vlastodavca. Naime, ukazao je da je navedenom punomoći apelant bio ovlašćen samo da u ime vlastodavca K.P. može preduzimati sve pravne radnje u postupku zakupa i otkupa stana.
10. Apelant je podnio reviziju protiv presude Okružnog suda, koja je odbijena Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 V 039448 17 Rev od 1. februara 2018. godine.
11. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je konstatovano da je u predmetnoj pravnoj stvari odlučeno o apelantovom prijedlogu da sud donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o zakupu/otkupu predmetnog stana. Imajući u vidu da je apelant u reviziji postavio pravno pitanje primjene materijalnopravnih odredaba koje se odnose na otkup stanova prema Zakonu o privatizaciji, te Zakonu o nasljeđivanju i Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatrajući da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, Vrhovni sud je ocijenio te navode opravdanim i dozvolio reviziju primjenom odredaba člana 237 stav 3 ZPP.
12. Vrhovni sud je, međutim, ocijenio da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Naime, konstatovao je da je K.P. predmetni stan dodijeljen rješenjem na osnovu konkursa za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida shodno Uredbi o stambenom zbrinjavanju porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida odbrambeno-otadžbinskog rata (u daljnjem tekstu: Uredba). Dalje, ukazao je da je to rješenje, shodno članu 44 stav 1 Uredbe, bilo osnov za useljenje u stan i zaključenje ugovora o zakupu stana, saglasno zakonu kojim se uređuje davanje u zakup stanova u državnoj svojini, kako je to propisano članom 4 stav 1 Uredbe. Zatim, ukazao je da je članom 50 st. 1 i 2 Uredbe propisano da će se u slučaju smrti lica kojem je dodijeljena stambena jedinica, postupiti saglasno zakonskim odredbama o zakupu državnih stanova, a ako nema članova porodičnog domaćinstva koji polažu pravo na korišćenje stambene jedinice, daće se otkaz ugovora o zakupu. Takođe, ukazao je da, prema članu 8 Uredbe, „članovima porodičnog domaćinstva smatraju se… djeca …koja zajedno sa licem kojem je stan dodijeljen trajno žive i stanuju…“. Pored toga, ukazao je da se, shodno članu 57 Uredbe, na stambene jedinice za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida primjenjuju propisi o privatizaciji državnih stanova. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da lice kome je stan dodijeljen, prema navedenoj uredbi, ne postaje nosilac stanarskog prava, već ima pravo na korišćenje stana i zaključenje ugovora o zakupu stana, koji se zaključuje shodno odredbama člana 39 Zakona o privatizaciji, kao i pravo na otkup tog stana shodno odredbi člana 16 stav 2 tog zakona. Takođe, zaključio je da to pravo pripada i članovima njegovog porodičnog domaćinstva pod uslovom da su trajno živjeli i stanovali u stanu sa licem kojem je stan dodijeljen na korišćenje. S obzirom na to da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je apelantova majka živjela sama, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant, koji nije bio član porodičnog domaćinstva K.P, nema aktivnu legitimaciju za zaključenje ugovora o zakupu, niti otkupu stana. Vrhovni sud je obrazložio da apelantu to pravo ne bi pripadalo čak i da je K.P. imala zaključen ugovor o zakupu stana u smislu člana 46 stav 1 Zakona o privatizaciji, jer bi se smatralo da je ugovor o zakupu prestao njenom smrću, shodno članu 42 stav 1 tačka g) istog zakona. Pored toga, konstatovao je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantova majka nije imala status nosioca stanarskog prava u smislu pravno relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, već da je bila korisnik stana sa valjanim pravnim osnovom za korišćenje i zaključenje ugovora o zakupu, te otkupu stana.
13. U pogledu pozivanja na član 5 stav 2 Zakona o privatizaciji, Vrhovni sud je konstatovao da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju lica navedena u stavu 2 navedene zakonske odredbe, ali samo ona koja zajedno sa njim trajno žive i stanuju u stanu. Ukazao je da je, s tim u vezi, i odredba člana 10 Zakona o privatizaciji koja govori o pravu na otkup stana nosioca stanarskog prava i pravo na otkup stana bračnog druga i članova porodičnog domaćinstva uslovljava saglasnošću nosioca stanarskog prava. Takođe, Vrhovni sud je obrazložio da apelant pogrešno smatra da je, shodno odredbi člana 2 stav 2 Zakona o nasljeđivanju, pravo na zakup/otkup stana nasljedivo. U vezi sa tim, ukazao je da je predmet nasljeđivanja ostavina pod kojom se podrazumijevaju stvari i prava umrlog koja prelaze na njegove nasljednike, a da pravo na zakup/otkup stana, kao i stanarsko pravo ne spada u navedena prava, jer se radi o ličnom pravu koje nije podobno za nasljeđivanje, pa apelant koji nije imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva nije imao nikakvo legitimno očekivanje u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) da će otkupiti taj stan.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući ove navode apelant, u suštini, ukazuje da je u konkretnom slučaju proizvoljnom primjenom relevantnih propisa proizvoljno utvrđeno da nije član porodičnog domaćinstva umrle K.P. i da nema pravo na otkup predmetnog stana. Naime, iako i u apelaciji ne spori da ne stanuje na adresi predmetnog stana, apelant smatra da je član porodičnog domaćinstva svoje majke K.P. u smislu odredbe člana 5 stav 2 tačka b) Zakona o privatizaciji. Dalje, smatra da je pravo na otkup stana nasljedivo u smislu odredaba člana 2 stav 2 Zakona o nasljeđivanju. Ukazuje da je osporenim odlukama pogrešnom primjenom odredaba Zakona o privatizaciji zaključeno da K.P. nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, već korisnik stana. Takođe, navodi da je zanemarivanje njegovog prava na otkup kao zakonskog nasljednika iza nosioca stanarskog prava dovelo do toga da je redovni sud, preuranjeno se pozivajući na odredbe člana 10 stav 3 Zakona o privatizaciji, zaključio da ona nije ovlastila apelanta na otkup stana i da je to u suprotnosti sa odredbama punomoći u kojima stoji da isto vrijedi i nakon smrti vlastodavca.
b) Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke tog suda.
16. Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, a protivnik predlagača smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu ukazuje u apelaciji.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o privatizaciji državnih stanova (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 118/11, 67/13, 60/15 i 45/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o privatizaciji državnih stanova (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 118/11, 67/13 i 60/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
(1) Nosiocem stanarskog prava smatra se lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87, 36/89, 14/84 - Prečišćeni tekst i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99).
(2) Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se:
a) bračni drug,
b) djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad),
v) bračni drugovi djece,
g) roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac),
d) braća i sestre,
đ) unučad bez roditelja,
e) lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju i
ž) lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
(3) Zakupcem stana u državnoj svojini u smislu ovog zakona smatra se fizičko lice koje je pravo na zakup stana steklo prema odredbama ovog zakona.
II - OTKUP STANOVA
Član 9.
(1) Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.
[…] (3) Stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana ne može se otkupiti.
(4) Stan nabavljen za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida ne smatra se stanom za zbrinjavanje socijalnih kategorija građana.
[…]
1. Pravo na otkup stana Član 10. stav 3.
(3) Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva, uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.
Član 16.
[…] (2) Stanove nabavljene za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca, ratnih vojnih invalida i boraca daje u otkup Vlada, na prijedlog resornog ministarstva ili opštine, odnosno grada na koje Vlada prenese pravo raspolaganja i korišćenja.
Član 38.
Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2018. godine ili u roku od godinu dana računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 39.
(1) Ugovor o zakupu stana zaključuje se u pisanoj formi i sadrži:
[…] (2) Ako se ne zaključi ugovor o zakupu stana, lica iz člana 38. ovog zakona mogu podnijeti prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana.
[…] Član 42.
(1) Ugovor o zakupu prestaje:
[…]
g) smrću zakupca, ako nema članova porodičnog domaćinstva.
[…] Član 46.
(1) U slučaju smrti zakupca ili njegovog iseljenja iz stana, zakup se nastavlja sa njegovim bračnim drugom, a ako ovoga nema, sa članovima njegovog porodičnog domaćinstva koji će između sebe sporazumno odrediti ko će od njih zaključiti ugovor o zakupu stana sa zakupodavcem.
[…] (4) Ako zakupodavac odbije da zaključi ugovor o zakupu stana, zainteresovano lice može podnijeti prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana.
Član 71.
(1) Po odredbama ovog zakona može se otkupiti stan na kojem je stečeno stanarsko pravo do 30. aprila 1991. godine.
(2) Lice koje je stanarsko pravo steklo nakon 1. aprila 1992. godine može otkupiti stan koji koristi ako je stanarsko pravo stečeno u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine i Zakonom o stambenim odnosima.
18. Uredba o stambenom zbrinjavanju porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 43/07, 73/08, 18/11 i 5/17 – OUS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o stambenom zbrinjavanju porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 43/07, 73/08 i 18/11) koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koja u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
(1) Stambena jedinica daje se u zakup, saglasno zakonu i drugim propisima kojima se uređuje davanje u zakup stanova u državnoj svojini.
(2) Sa licem iz člana 11. ove uredbe ugovor o zakupu sklapa se na period od pet godina, sa obaveznom klauzulom da se ugovor smatra raskinutim ako se lice vrati u ranije mjesto stanovanja ili zamijeni ili otuđi nekretnine o kojima je riječ.
Član 8.
(1) Članovima porodičnog domaćinstva lica koje podnosi zahtjev za stambeno zbrinjavanje smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji, roditelji bračnog druga, braća i sestre, unučad, kao i lica koja je podnosilac zahtjeva dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna da njega izdržavaju, a koja zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa njim žive u ekonomskoj zajednici duže od deset godina ili duže od pet godina ako su se uselila na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju podnosioca zahtjeva.
(2) Sa roditeljima su izjednačeni usvojilac, očuh i maćeha.
Član 13.
(1) Prema broju članova porodičnog domaćinstva, licu koje se stambeno zbrinjava pripada:
a) samcu............................................................ garsonijera,
b) do tri člana........................................ jednosoban stan,
v) četiri i više članova......................... dvosoban stan.
(2) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana samcu - ratnom vojnom invalidu prve kategorije pripada jednosoban stan.
(3) U broj članova porodičnog domaćinstva, u smislu stava (1) ovog člana, uračunava se i podnosilac zahtjeva.
Član 44.
(1) Rješenje o dodjeli stambene jedinice je osnov za useljenje u stan i zaključenje ugovora o zakupu..
(2) Ukoliko lice odbije da potpiše ugovor o zakupu stambene jedinice koja mu je dodijeljena, ili ne useli u roku od 60 dana od dana potpisivanja ugovora, rješenje o dodjeli stambene jedinice poništava se, a lice se izostavlja sa rang-liste.
Član 50.
(1) U slučaju smrti lica kome je dodijeljena stambena jedinica postupiće se saglasno zakonskim odredbama o zakupu državnih stanova.
(2) Ako u slučaju iz stava (1) ovog člana nema članova porodičnog domaćinstva koji polažu pravo na korišćenje stambene jedinice, daće se otkaz ugovora o zakupu.
Član 57.
Na stambene jedinice i na novčana sredstva u državnoj svojini, nabavljene/ uložene za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida primijeniće se propisi o privatizaciji državnih stanova i sredstava.
19. Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/09, 55/09 - ispravka, 91/16 i 82/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09 i 55/09 – ispravka i 91/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Predmet nasljeđivanja (1)Nasljeđuje se zaostavština ostavioca.
(2)Zaostavštinu čine sva nasljeđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala do trenutka smrti.
(3)Zaostavštinu ne čine predmeti domaćinstva manje vrijednosti (pokućstvo, namještaj, posteljina i slično) koji služe svakodnevnim potrebama ostaviočevih potomaka, njegovog supružnika i roditelja, ako su sa ostaviocem živjeli u istom domaćinstvu, već oni postaju zajednička svojina ovih lica.
(4)Zaostavštinu ne čine dobra za koja su ostaviočevu imovinu uvećali njegovi potomci koji su sa njim živjeli u zajednici i svojim trudom, zaradom ili inače mu pomagali u privređivanju, već ta dobra pripadaju potomku, srazmjerno dijelu za koji je uvećao ostaviočevu imovinu.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 95 0 V 039448 17 Rev od 1. februara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. aprila 2018. godine a apelacija je podnesena 4. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelantov prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu predmetnog stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda br. AP 2541/08 od 20. aprila 2011. godine i AP 720/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog toga što je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i što su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi kada je zaključeno da apelant nije član porodičnog domaćinstva umrle K.P. i da nema pravo na zaključenje ugovora o zakupu i otkupu predmetnog stana.
29. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
31. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati da iz dostavljene dokumentacije proizilazi, što je i nesporno utvrđeno osporenim odlukama, da je K.P. dodijeljen predmetni stan radi stambenog zbrinjavanja kao članu porodice poginulog borca (apelantovog brata) u skladu sa Uredbom, te da je K.P. živjela u tom stanu sve do svoje smrti. Takođe, Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku nije bilo sporno, što i apelant potvrđuje i svojim apelacionim navodima, da apelant nikada nije živio sa svojom majkom K.P. u predmetnom stanu, već na sasvim drugoj adresi. U takvoj situaciji a u vezi sa ostvarivanjem prava iz Uredbe i Zakona o privatizaciji, postavilo se kao sporno pitanje u postupku pred redovnim sudovima, na koje apelant ukazuje i u postupku pred Ustavnim sudom, pitanje da li apelant, i pored toga, a u skladu sa relevantnim propisima, ipak, ima status člana porodičnog domaćinstva umrle K.P. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je članom 8 stav 1 Uredbe propisano ko se smatra članovima porodičnog domaćinstva lica koje podnosi zahtjev za stambeno zbrinjavanje, a to su, između ostalih, i „djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), […] a koja zajedno sa njim trajno žive i stanuju“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantovoj majci radi stambenog zbrinjavanja dodijeljen predmetni stan - garsonijera od 30 m². Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati da je odredbom člana 13 Uredbe propisano da, prema broju članova porodičnog domaćinstva, licu koje se stambeno zbrinjava pripada - samcu garsonijera, a da se u broj članova porodičnog domaćinstva uračunava i podnosilac zahtjeva. Dakle, iz navedenog proizilazi da je predmetni stan dodijeljen K.P. kao samcu, odnosno da apelant još prilikom dodjele predmetnog stana radi stambenog zbrinjavanja nije bio tretiran kao član porodičnog domaćinstva K.P., a ni apelant svojim apelacionim navodima ne ukazuje na suprotan zaključak, niti dovodi u pitanje utvrđenje redovnih sudova da je stanovao na drugoj adresi. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredbe člana 8 Uredbe, te dovodeći u vezu navedene odredbe sa odredbama Zakona o privatizaciji na koje se pozvao Vrhovni sud, kao odredbama tog zakona na koje se pozvao apelant, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da apelant, u smislu odredaba Uredbe, nije član porodičnog domaćinstva umrle K.P. zbog čega nije aktivno legitimisan za podnošenje predmetnog zahtjeva. Takođe, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama razmotreni i apelantovi navodi da je pravo na otkup stana nasljedivo i da navodi da ga je K.P. opunomoćila da otkupi predmetni stan i u slučaju njene smrti, koje apelant, u suštini, ponavlja i u apelaciji, te da su dati dovoljno jasni razlozi zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnoj pravnoj stvari.
32. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji, Zakona o nasljeđivanju i Uredbe na kojim su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
33. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se, po njegovom mišljenju, sastoji kršenje tog prava, odnosno da su navodi o kršenju tog prava, u suštini, isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke kada je zaključio da su neosnovani. Imajući to u vidu, kao i zaključak Vrhovnog suda da apelant u datim okolnostima, s obzirom na to da nije imao status člana porodičnog domaćinstva svoje majke K.P., nije imao nikakvo legitimno očekivanje da će otkupiti predmetni stan, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju u odlukama kojima je odbijen apelantov prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu predmetnog stana Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku da apelant, u smislu odredaba Uredbe, nije član porodičnog domaćinstva umrle K.P. i da njegovom prijedlogu u smislu relevantnih odredaba Uredbe i Zakona o privatizaciji ne može biti udovoljeno.
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević