Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2881/19 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2881/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2881/19, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 023989 19 Rev od 15. maja 2019. godine, Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 023989 18 Pž 2 od 13. novembra 2018.

godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 023989 15 Ps 2 od 20. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, podnio je 12. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Ps 023989 19 Rev od 15. maja 2019. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 Ps 023989 18 Pž 2 od 13. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 023989 15 Ps 2 od 20. februara 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda od 15. maja 2019. godine, djelimično je usvojen apelantov prigovor od 4. maja 2011.godine i stavljeno van snage rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 96 o lp 023989 10 lp od 25. aprila 2011.godine kojim je dozvoljena prinudna naplata iznosa od 1.834,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom i za taj iznos naložena obustava izvršnog postupka, dok je navedeno rješenje ostalo na snazi u dijelu kojem je dozvoljena prinudna naplata iznosa od 64.227,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, obavezan je apelant da tužitelju (JP „Komunalno Brčko“ d.o.o.) isplati dug za utrošenu električnu energiju za periode i u iznosima kako je to navedeno u izreci prvostepene presude sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da ugovor o zakupu poslovnog prostora kojeg su zaključili apelant, kao vlasnik i zakupodavac, i apelantova Carinska služba, kao zakupac, 22. novembra 2002. godine na period od 10 godina, ne sadrži obvezu zakupca da plaća trošak za potrošenu električnu energiju. Također, Apelacioni sud je naveo da je apelant ugovorom o davanju nekretnina na korištenje od 4. jula 2013. godine dao bez naknade Upravi za indirektno oporezivanje BiH (pravni sljednik apelantove Carinske službe, u daljnjem tekstu: UIO BiH) na korištenje navedenu nekretninu i obvezao se snositi troškove za utrošenu električnu energiju, vodu i za odvoz smeća. Apelacioni sud je ukazao da ni Carinska služba ni UIO BiH nisu snosili trošak za potrošenu električnu energiju za cijelo vrijeme korištenja navedenog poslovnog prostora. Apelacioni sud je ukazao da član 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisuje obvezu zakupca da plaća zakupninu, dok član 21. istog zakona propisuje obvezu zakupca da plaća troškove korištenja zajedničkih uređaja i vršenje zajedničkih usluga u zgradi. Naime, Apelacioni sud je naveo da to znači da je u dispoziciji ugovarača da svojom voljom odrede ko će snositi troškove potrošene električne energije, a da ugovor o zakupu ne mijenja svoje značajke. Apelacioni sud je naveo da se na odnose koji su uređeni Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i koji sadrže odredbe o obavezama zakupca, primjenjuju njegove odredbe, pa se apelant neosnovano poziva na član 570. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima kada je u pitanju obveza zakupca poslovnog prostora. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, pravilnom primjenom Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, našli da je utemeljen tužiteljev tužbeni zahtjev. Također, Apelacioni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je u nedostatku ugovornih odredbi do zaključenja ugovora od 4. jula 2013. godine obveznik plaćanja utrošene električne energije apelant, kao vlasnik, zbog čega je na osnovu člana

357. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH odbio apelantovu reviziju. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2881/19 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio