Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6680/18 (I. J.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6680/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-6680/18, rješavajući apelaciju Izudina Jusufovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Jusufovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta broj 96 0 P 081982 18 Gž od 4. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta broj 96 0 P 081982 14 P od 27. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izudin Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 16. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 081982 18 Gž od 4. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 081982 14 P od 27. septembra 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda od 27. septembra 2017. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovorom o poklonu od 15. maja 1981. godine, zaključenim između V. J., kao poklonodavca, te prvotužene (H. K.) i B. V., kao poklonoprimaca, povrijeđen nužni nasljedni dio apelanta, te da mu po osnovu nužnog dijela pripada dio od 1/8 na zaostavštini – imovini umrlog V. J., pobliže opisanoj u izreci presude, a što su tužene (H. K. i Z. L.) dužne priznati i trpjeti, te dozvoliti apelantu da se upiše kao suvlasnik na navedenim nekretninama na osnovu predmetne presude, sa navedenim idealnim dijelovima u zemljišno-knjižnim evidencijama. Nadalje, u nemogućnosti upisa u zemljišno-knjižne evidencije, da mu tužene isplate određene novčane iznose na ime 1/8 novčane protuvrijednosti za predmetne nekretnine, kako je to pobliže navedeno u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki traženi novčani iznos, počev od dana podnošenja tužbe pa sve do konačne isplate, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka (stav I izreke). Osim toga, presudom Osnovnog suda od 27. septembra 2017. godine apelant je obavezan da prvotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav II izreke).

3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da iz rješenja o nasljeđivanju od 2. septembra 2014. godine proizlazi da je ostavitelj V. J. umro 18. marta 1995. godine, dok iz ugovora o poklonu od 15. maja 1981. godine proizlazi da je predmetni ugovor između V. J., kao poklonodavca, te H. K. i. B. V., kao poklonoprimaca, zaključen 28. aprila 1981. godine u Brčkom. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju došlo do zastarjelosti prava na vraćanje poklona u smislu odredbe člana 44. Zakona o nasljeđivanju, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, kao i činjenicu da se povrat dara može zahtijevati u roku od tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana pravosnažnosti rješenja o proglašenju ostavitelja umrlim. Pri tome, Osnovni sud je naveo i to da je rok propisan odredbom člana 44. Zakona o nasljeđivanju objektivan, a što znači da počinje teći i ističe bez obzira na okolnost kada je nužni nasljednik, koji traži vraćanje dara, saznao za postojanje ugovora o darovanju i povredu nužnog djela. U konačnici, Osnovni sud je naveo da je kao u izreci odlučio imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju došlo do zastarjelosti prava na traženje smanjenja i vraćanje poklona, te činjenicu da osnovanost alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva zavisi od osnovanosti samog zahtjeva za smanjenje i vraćanje poklona, dok je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbi člana 119. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

4. Presudom Apelacionog suda od 4. septembra 2018. godine apelantova žalba je odbijena i presuda Osnovnog suda od 27. septembra 2017. godine je potvrđena u stavu I izreke. Osim toga, određeno je da presuda Osnovnog suda od 27. septembra 2017. godine u stavu II izreke ostaje neizmijenjena.

5. U obrazloženju drugostepene presude Apelacioni sud je naveo da je rok iz odredbe člana 44. Zakona o nasljeđivanju, u kome se može tražiti vraćanje poklona zbog povrede nužnog nasljednog djela, objektivan rok i da se početak njegovog toka i njegov istek ne vezuje za subjektivne elemente na strani nužnih nasljednika, odnosno za saznanje nužnog nasljednika za postojanje ugovora o poklonu, zbog čega je bez značaja apelantov žalbeni navod da je tek nakon prijema rješenja o nasljeđivanju od 2. septembra 2014. godine saznao za povredu njegovog nužnog nasljednog dijela. Nadalje, kod činjenice da je ostavitelj V. J. preminuo 18. marta 1995. godine, a da je tužbu u predmetnoj pravnoj svari apelant podnio 24. septembra 2014. godine, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno našao osnovanim prigovor zastare kojim su se tužene usprotivile apelantovom tužbenom zahtjevu, a imajući u vidu trogodišnji rok propisan odredbom člana 44. Zakona o nasljeđivanju. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da s obzirom na navedeno ne može biti riječi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U odnosu na ostale apelantove žalbene navode, Apelacioni sud je istakao da su predmetni navodi irelevantni i da nisu bili predmet razmatranja, budući da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na traženje smanjenja (vraćanja) poklona zbog povrede nužnog dijela. S obzirom da na to da apelant nije pobijao žalbom odluku prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka, Apelacioni sud je istakao da je određeno da u tom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

Apelacioni navodi

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, prije svega odredbu člana 44. Zakona o nasljeđivanju, a što je posljedica povrede odredaba parničnog postupka, te ističe da je pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, budući da apelant nije znao za postojanje ugovora, niti ga je ostavinski sud uputio na parnicu, već da je nakon prijema ostavinskog rješenja shvatio da je povrijeđen njegov nužni nasljedni dio. Pored toga, apelant ističe da apelacijom ukazuje na propuste prvostepenog i drugostepenog sudskog postupka, kao i na povrede njegovog temeljnog prava na nasljeđivanje. Relevantni propisi

7. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list Socijalističke republike Bosne i Hercegovine“ br. 7/80 i 15/80, koji se primjenjuje na osnovu Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine objavljenog u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 9/00). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Nužni i raspoloživi dio Član 29. stav 1.

Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine koji ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio.

Ko može tražiti smanjenje raspolaganja testamentom i vraćanje poklona Član 43.

Smanjenje raspolaganja testamentom i vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici.

Zastarjelost prava na traženje smanjenja testamentalnog raspolaganja i vraćanje poklona Član 44.

Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostaviočeve odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravosnažno.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na traženje smanjenja i vraćanja poklona zbog povrede nužnog dijela. Osim toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje i u pogledu osnovanosti alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva, kada je zaključeno da osnovanost predmetnog zahtjeva zavisi od osnovanosti samog zahtjeva za smanjenje i vraćanje poklona. Dakle, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a koju je kao pravilnu prihvatio i drugostepeni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević