Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1090/18 („GRAĐA“ AD BANJA LUKA U STEČAJU)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zamjena nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1090/18
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1090/18, rješavajući apelaciju „Građa“ a.d. Banja Luka u stečaju, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Građa“ a.d. Banja Luka u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 092015 16 Rev od 22. novembra 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 092015 15 Pž od 17. marta 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 092015 11 Ps od 12. marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Građa“ a.d. Banja Luka u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Milenko Sanković, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 092015 16 Rev od 22. novembra 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 092015 15 Pž od 17. marta 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 092015 11 Ps od 12. marta 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda, „Mermera“ a.d. Čelinac (u daljnjem tekstu: prvotuženi), „Metala“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), „Ang“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Milice Popović (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) ili svi zajedno tuženi, zatraženo je 4. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 18. decembra 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je podnio tužbu Okružnom privrednom sudu protiv tuženih sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je apelant sopstvenik i posjednik nepokretnosti, preciznije označenih u stavu 1 tačka 1 izreke prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), koje je stekao po osnovu Ugovora o zamjeni nepokretnosti od 18. jula 1977. godine, aneksa tog ugovora od 19. jula 1977. godine, Ugovora o prenosu prava od 26. novembra 2004. godine i Programa privatizacije ODP „Građa“ Banja Luka, da se utvrdi da su ništavi rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske - Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIPP) od 19. novembra 2008. godine i zaključak tog rješenja od 10. decembra 2008. godine, da se utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti broj OPU-506/09 od 22. maja 2009. godine i Aneks tog ugovora broj 325/10 od 2. juna 2010. godine, zaključeni između prvotuženog i trećetuženog, da se utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti broj OPU- 510/09 od 23. maja 2009. godine, zaključen između prvotuženog i četvrtotuženog, da se naloži RUGIPP da izvrši brisanje prava svojine upisanog u korist tuženih na predmetnim nepokretnostima i da se izvrši upis prava svojine u apelantovu korist sa 1/1 dijela, da se naloži RUGIPP da izvrši brisanje posjeda upisanog u korist tuženih i da izvrši upis posjeda na predmetnim nepokretnostima u apelantovu korist sa 1/1 dijela.
6. Predmet odlučivanja je i protivtužbeni zahtjev trećetuženog-protivtužioca kojim je zahtijevao da se apelantu naloži da mu preda u posjed dio predmetnih nepokretnosti, bliže označenih u izreci prvostepene presude.
7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 092015 11 Ps od 12. marta 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 092015 15 Pž od 17. marta 2016. godine i protiv koje je Vrhovni sud izjavljenu apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu Presudom broj 57 0 Ps 092015 16 Rev od 22. novembra 2017. godine, u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (stav 1 tač. od I do V izreke prvostepene presude), te je apelant obavezan da trećetuženom-protivtužiocu preda u posjed predmetne nepokretnosti (stav 2 prvostepene presude) uz naknadu troškova postupka prvotuženom, trećetuženom-protivtužiocu i četvrtotuženoj (st. 3 i 4 izreke prvostepene presude). Stavom 5 izreke odbačen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su Rješenje RUGIPP broj 11-476-372/08 od 19. novembra 2008. godine i Zaključak tog rješenja broj 11- 476-372/08 od 10. decembra 2008. godine pravno ništavi (stav 5 izreke).
8. Dopunskim rješenjem broj 57 0 Ps 092015 11 Ps od 17. aprila 2015. godine obavezan je apelant da drugotuženom na ime naknade troškova postupka isplati iznos preciziran u izreci presude.
9. U obrazloženjima osporenih presuda je navedeno da je na osnovu dokaza (uvid i čitanje materijalnih dokaza, saslušanje svjedoka, vještačenje vještaka geometra) sprovedenih tokom postupka, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno da su prednik apelanta i prednik drugotuženog zaključili ugovor o zamjeni predmetnih nepokretnosti od 18. jula 1977. godine, te aneks tog ugovora od 19. jula 1977. godine u vezi sa njegovom realizacijom. Takođe je utvrđeno da su apelant i drugotuženi 26. novembra 2004. godine zaključili ugovor o prenosu prava kojim su precizirali nepokretnosti koje su bile predmet zamjene ugovora od 18. jula 1977. godine. Na osnovu navedenih ugovora, drugotuženi je uknjižio svoje pravo korišćenja i svojine na nepokretnostima koje je dobio u zamjenu od apelanta, dok apelant nije upisao u zemljišne knjige svoje pravo korišćenja i svojine na predmetnim nepokretnostima koje je dobio od drugotuženog po osnovu ugovora o zamjeni, budući da drugotuženi u vrijeme zaključenja navedenih ugovora nije bio upisan u zemljišne knjige kao sopstvenik, niti kao nosilac prava korišćenja na predmetnim nepokretnostima, pa samim tim, prema mišljenju redovnih sudova, drugotuženi nije ni mogao na apelanta prenijeti više prava nego što ga je imao na tim nepokretnostima. Naime, navedeno je da je na osnovu analize sprovedenih dokaza nesporno utvrđeno da je u momentu zaključenja navedenih ugovora prvotuženi bio upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava korišćenja i raspolaganja na predmetnim nepokretnostima koje je stekao na osnovu rješenja Skupštine opštine Banja Luka od 15. juna 1970. godine. S obzirom na navedeno, sudovi su zaključili da apelant nije, na osnovu ugovora o zamjeni od 19. jula 1977. godine, stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima shodno odredbama člana 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), budući da navedeni ugovor nije mogao biti sproveden u zeljišnim knjigama, jer je kao nosilac prava korišćenja i svojine na predmetnim nepokretnostima već bio upisan prvotuženi. Pored toga, redovni sudovi su, pozivajući se na odredbe člana 29 ZOSPO, kojim je propisano da „pravo svojine na stvari u društvenoj svojini ne može da se stekne po osnovu održaja“, zaključili da apelant nije stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima ni po osnovu održaja, jer su predmetne nepokretnosti bile u državnoj-društvenoj svojini sve do 2010. godine, kada je prvotuženi upisan u zemljišne knjige kao njihov sopstvenik.
10. Pored toga, redovni sudovi su zaključili da nisu ispunjeni uslovi ni za sticanje svojine po osnovu privatizacije državnog kapitala u preduzećima, jer iz uvjerenja Investiciono-razvojne banke broj 10-277-2/11 od 9. septembra 2011. godine proizilazi da je apelant predao Program privatizacije državnog kapitala, koji predstavlja osnov apelantu da pred nadležnim organom uprave pokrene postupak za utvrđivanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima, shodno odredbama člana 8a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, pa proizilazi da sud u predmetnom postupku nije nadležan da utvrđuje pravo svojine na osnovu Programa privatizacije, već organi uprave, a pred kojim je već u toku postupak, kako proizilazi iz dokumentacije u spisu.
11. Imajući u vidu sve navedeno, redovni sudovi su zaključili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava svojine na predmetnim nepokretnostima koji je temeljio na ugovoru o zamjeni od 1977. godine i ugovoru o prenosu prava od 2004. godine, te da je, stoga, neosnovan apelantov zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji zaključenih 23. maja 2009. godine i 2. juna 2010. godine između prvotuženog i četvrtotuženog a čiji su predmet kupoprodaje bile upravo predmetne nepokretnosti. Naime, redovni sudovi su zaključili da je u konkretnom slučaju trećetuženi-protivtužilac dokazao pravo svojine na nepokretnostima koje je stekao po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji od 8. septembra 2010. godine i aneksa tog ugovora od 2. juna 2010. godine i koje pravo je upisano u zamljišne knjige, te je u pogledu tužbenog zahtjeva trećetuženog- protivtužioca i odlučeno kao u izreci prvostepene presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant naglašava da se kršenje njegovih prava ogleda u proizvoljnoj primjeni prava (materijalnog i procesnog), te u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da su redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza zaključili da apelant nije stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, jer je nesporno dokazano da je ugovorom o zamjeni nepokretnosti od 18. jula 1977. godine i ugovorom o prenosu prava od 26. novembra 2004. godine prednik drugotuženog ustupio apelantovom predniku predmetne nepokretnosti. S tim u vezi, apelant ukazuje da je na predmetnim nepokretnostima održajem stekao pravo svojine, jer je dokazano da su prednik apelanta, a potom apelant nesmetano koristili i bili u posjedu predmetnih nepokretnosti od momenta zaključenja navedenih ugovora. Pored toga, apelant smatra da je stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima u postupku privatizacije kapitala u državnim preduzećima, „jer je u toku upravni postupak, shodno članu 8a. Zakona o privatizaciji kapitala u državnim preduzećima, radi utvrđenja prava svojine na predmetnim nepokretnostima u apelantovu korist, a predmet se vodi u upravnom postupku pod brojem 21.1./475/34/14. Apelant navodi da su redovni sudovi ocijenili i prihvatili samo dokaze tuženih, a da njegove dokaze nisu niti ocijenili, niti prihvatili, zbog čega nije imao ravnopravan pristup sudu. Smatra da redovni sudovi nisu dali jasna obrazloženja za svoje stavove, te da su porizvoljno primijenili odredbe čl. 29 i 33 ZOSPO, jer je nesporno dokazano da su prednik apelanta i apelant bili savjesni posjednici predmetnih nepokretnosti.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su naveli da ostaju u svemu kod razloga datih u osporenim presudama, jer apelantu tokom postupka nisu bila uskraćena procesna prava da u postupku ravnopravno učestvuje i da predlaže dokaze kako bi iznesene prigovore potkrijepio relevantnom dokumentacijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tuženi su istakli da su osporene presude pravilne i zakonite, jer su sve relevantne činjenice iz spornog odnosa utvrđene potpuno i pouzdano na osnovu svih sprovedenih dokaza u postupku u kojem je apelantu, kao i drugim učesnicima postupka ravnopravno omogućeno da predlažu i izvode dokaze, da podnose redovne i vanredne lijekove, a što je apelant posredstvom punomoćnika nesporno iskoristio, te da je nakon sprovedenog postupka odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu. Stoga, smatraju da je apelantu u istoj mjeri kao i tuženim pružena mogućnost da sprovede i predlaže dokaze u svoju korist, što je i činio, te da je stoga apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 29.
Pravo vlasništva na stvari u društvenoj svojini ne može se steći po osnovu održaja. Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
16. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53.
(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.
(3) Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prenos svojine na nepokretnostima.
17. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08 i 58/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8a.
(1) Na osnovu službene evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a.d. Banja Luka, po službenoj dužnosti ili po zahtjevu zainteresovanog lica, izdaje uvjerenje kojim se označavaju nepokretnosti koje su u početnom bilansu stanja (aktivni bilans) iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije.
(2) Na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišno-knjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu zainteresovane stranke, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka će provesti postupak i nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, prema regulacionom planu, odnosno mišljenju organa jedinice lokalne samouprave nadležnog za uređenje prostora na području za koje nije donesen regulacioni plan, donijeće rješenje kojim se utvrđuje pravo vlasništva u korist podnosioca zahtjeva.
(3) Po dostavljanju pravosnažnog rješenja iz stava 2. ovog člana, od strane organa Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, zemljišno-knjižno odjeljenje nadležnog suda i odjeljenje za katastar izvršiće njegovo provođenje u javnim registrima.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 092015 16 Rev od 22. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na utvrđivanje prava svojine, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode na koji se primjenjuju standardi pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud, u vezi sa istaknutim apelantovim prigovorom, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
29. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant iznosi prigovore koji se suštinski svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. U kontekstu iznesenih prigovora Ustavni sud ponovo ukazuje da zadatak Ustavnog suda nije da supstituiše redovne sudove u segmentu primjene i tumačenja prava i utvrđenog činjeničnog stanja, te u tom pravcu upućuje na stavove iznesene u prethodnim tačkama ove odluke. Takođe, apelacioni prigovori se odnose i na apelantove tvrdnje da redovni sudovi nisu dali relevantno obrazloženje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argumenat koji su stranke navele. Štaviše, ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske br. 49684/99, presuda od 27. septembra 2001. godine, stav 32). Žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. I, obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga za odbijanje žalbe, u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostepeni sud, ne predstavlja pravo na obrazloženu odluku (vidi, Evropski sud, Gorou protiv Grčke (broj 2), br. 12686/03, presuda od 20. marta 2009. godine, st. 38-42). Dakle, odluke redovnih sudova trebale bi sadržavati razloge koji su dovoljni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, nezavisno od toga da li je riječ o činjeničnim ili pravnim - materijalnopravnim ili procesnim argumentima. Kako član 6 Evropske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudija da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne nego kvalitativne prirode: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ, u načelu, biće smatrana kompatibilnom sa članom 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, García Ruiz protiv Španije [VV], br. 30544/96, st. 26-30, ECHR 1999-I).
31. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da obrazloženja redovnih sudova ispunjavaju navedene uslove. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, ocjenjujući veliki broj sprovedenih dokaza, u smislu člana 8 ZPP, utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe ZOSPO, Zakona o stvarnim pravima, Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i ZPP, pri čemu je taj sud dao iscrpno obrazloženje i razloge za stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Vrhovni sud, ispitujući prvostepenu presudu u pogledu žalbenih, odnosno revizionih prigovora, koji su identični ovim iz apelacije, u cijelosti potvrdili stav prvostepenog suda, a stavove o neosnovanosti žalbe, odnosno revizije navedeni sudovi su detaljno obrazložili u osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da je apelant, suprotno njegovim tvrdnjama, imao pristup sudu u istoj mjeri kao tuženi, da je predlagao dokaze, koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju shodno zakonskim odredbama, te da činjenica da korišćena pravna sredstva nisu dovela do odluke u apelantovu korist ne znači da nije imao pristup sudu. Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo, niti tako što proizilazi iz stanja spisa. Redovni sudovi su u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za sticanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima dali jasna obrazloženja u smislu utvrđivanja svih činjenica potrebnih za rješavanje konkretnog pravnog spora i pri tome se pozvali na relevantne odredbe ZOSPO, Zakona o stvarnim pravima, Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i ZPP, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Dakle, polazeći od svoje nadležnosti i relevantnih stavova iznesenih u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane apelantove prigovore kojim pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje u segmentima na koje je ukazao, pa, stoga, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali prigovori
33. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenih prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi ocjenom sprovedenih dokaza, u smislu člana 8 ZPP, utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili odredbe ZOSPO, Zakona o stvarnim pravima, Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima pri čemu su detaljno obrazložili razloge za neosnovanost tužbenog zahtjeva.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević