Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1003/18 (F. S.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Uredba o izmjeni i dopuni uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-1003/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1003/18, rješavajući apelaciju Fahrudina Sarajkića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. siječnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Fahrudina Sarajkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016774 14 Rsž od 14. veljače 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fahrudin Sarajkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 16. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016774 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine, te protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016774 14 Rsž od 14. veljače 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 713/17 od 10. svibnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1102/17 koju je apelant podnio 27. ožujka 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016774 14 Rsž od 14. veljače 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8. a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 23. srpnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Kantonalnog pravobraniteljstva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobraniteljstvo) odgovor na apelaciju zatražen je 2. listopada 2019. godine.
4. Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 21. kolovoza 2019. godine, Kantonalni sud 23. kolovoza 2019. godine, a Kantonalno pravobraniteljstvo 4. listopada 2019. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 11. siječnja 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog (Tuzlanski kanton) radi isplate jubilarne nagrade.
7. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 016774 13 Rs od 21. listopada 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obvezan apelantu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplatiti određeni novčani iznos detaljno naveden u izreci.
8. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je da među parničnim strankama nije sporno da je apelant zaposlen kod tuženog od 15. studenog 1992. godine, te da je 15. studenog 2012. godine navršio 20 godina neprekidnog radnog staža u državnim organima.
9. Nadalje je navedeno da je člankom 94. stavak (1) točka i) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona propisano da namještenik, odnosno policijski službenik ima pravo na jubilarnu nagradu. Ovom odredbom utvrđeno je pravo namještenika na jubilarnu nagradu i predmetna naknada se ne predviđa kao mogućnost, već kao obveza koju osigurava organ uprave. Navedeno je da je Vlada Federacije člankom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće propisala da državni službenik i namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu s Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH. U svezi s tim, navedeno je da je člankom 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima, i to za određen broj navršenih godina, kako je to taksativno navedeno u citiranoj odredbi Kolektivnog ugovora. Visina ostvarenog prava na jubilarnu nagradu utvrđuje se primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora, a kojim je predviđeno da će se službeniku jubilarna nagrada za neprekidan rad u organu uprave isplatiti u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće. Kao osnovica uzima se prosječna mjesečna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.
10. U svezi s tim, navedeno je da je apelant kao uposlenik kod tuženog za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža stekao pravo na isplatu jubilarne nagrade u visini od 1,25 prosječne plaće ostvarene u FBiH u prethodna tri mjeseca, a sud je utvrdio prosječnu plaću za siječanj, veljaču i ožujak 2012. godine imajući u vidu „Službene novine FBiH“, sve detaljno navedeno na stranici 2. presude. Navedeno je da se apelant tijekom postupka neutemeljeno poziva na primjenu odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) kojim nije regulirana isplata jubilarne nagrade jer apelant svoje pravo na isplatu jubilarne nagrade crpi iz odredbi članka 94. stavak (1) točka i) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, a zbog postojeće pravne praznine u pogledu visine ove naknade ona se utvrđuje primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora. Navedeno je da okolnost da tuženi nije bio u materijalnoj mogućnosti isplatiti jubilarnu nagradu u utuženom razdoblju ne može biti na apelantovu štetu kada je apelant ispunio uvjete za isplatu predmetne naknade. Navedeno je da je zakonodavac pravo na isplatu jubilarne nagrade propisao kao obvezu, a ne kao mogućnost, i ta obveza je propisana zakonom kao aktom više pravne snage u odnosu na kolektivni ugovor, zbog čega je utemeljeno apelantovo potraživanje za isplatu pripadajuće jubilarne nagrade. Dalje je navedeno da propust tuženog da planira sredstva za jubilarnu nagradu ne može ići na štetu korisnika proračuna, niti na štetu primjene zakonskih propisa jer je obveza tuženog bila da sa sindikatom kao predstavnikom službenika i namještenika organa uprave sudske vlasti u FBiH i Vladom FBiH zaključi kolektivni ugovor, kojim bi se ugovorila i visina jubilarne nagrade. Upravo zbog propusta tuženog da to učini omogućena je primjena članka
28. Kolektivnog ugovora jer propust tuženog da donese odluku kojom će biti određena visina jubilarne nagrade ne može utjecati na postojanje njegove zakonske obveze da apelantu isplati predmetno novčano potraživanje.
11. Protiv navedene prvostupanjske presude tuženi je podnio žalbu. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016774 14 Rsž od 14. veljače 2017. godine žalba tuženog je uvažena, te prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
12. U obrazloženju pobijane presude Kantonalnog suda je navedeno da i pored toga što je apelant dokazao da u smislu navedenih zakonskih i podzakonskih propisa ima status policijskog službenika, ni tada tuženi, a suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, u smislu članka 28. Kolektivnog ugovora, ne bi bio u obvezi isplatiti apelantu predmetno potraživanje zbog sljedećih razloga: OKU-om nije propisano pravo na jubilarnu nagradu, a Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH u članku 69. stavak (1) točke 2), 3) i 5) propisano je da danom stupanja na snagu tog Zakona (Zakon stupio na snagu 30. srpnja 2010. godine u skladu sa člankom 70.) prestaje primjena odredbi Zakona o državnoj službi u FBiH koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH koje se odnose na plaće i naknade namještenika i odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće koje se odnose na naknade, ako su drugačije uređene ovim zakonom. Dalje je navedeno da ni Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, niti drugim podzakonskim aktom nije propisan način utvrđivanja ove naknade, te bi se zbog postojeće pravne praznine u pogledu visine ove naknade njezina visina imala utvrditi primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora.
13. Navedeno je da je stavkom prvim članka 28. Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, dok je stavkom 2. iste zakonske odredbe propisano da je osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Kako iz podataka spisa proizlazi da je tuženi kao apelantov poslodavac u 2012. godini poslovao s gubitkom, a apelant te činjenice nije pobijao, a što proizlazi i iz podataka o izvršenju proračuna Tuzlanskog kantona za 2011. godinu, kao i iz Odluke o usvajanju godišnjeg obračuna za 2012. godinu, to ni shodno odredbi članka 28. Kolektivnog ugovora tuženi ne bi bio u obvezi apelantu isplatiti predmetnu novčanu nagradu za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža.
14. U svezi s tim, navedeno je da materijalne mogućnosti tuženog u 2011. i u 2012. godini nisu dopuštale isplatu jubilarne nagrade jer je u tim godinama imao deficit u proračunu, te tuženi nije dužan apelantu isplatiti potraživanje jubilarne nagrade.
15. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju. Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016774 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.
16. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi imovinski cenzus od 10.000,00 KM, propisan odredbama članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku FBiH, niti je odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u smislu odredbi članka 237. stavak 3. ZPP. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija nedopuštena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je u pobijanom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.
18. Apelant je naveo da je Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane odluke povrijedio odredbe procesnog zakona i pogrešno primijenio materijalno pravo. Navodi da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da tuženi u skladu sa člankom 28. Kolektivnog ugovora nije bio obvezan isplatiti mu jubilarnu nagradu jer je, između ostalog, apelantu pravo na jubilarnu nagradu zagarantirano samim Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, pri čemu navedeno pravo nije uvjetovano poslovanjem tuženog, niti deficitom u proračunu. Apelant je ukazao da je Kantonalni sud u odnosu na isplatu jubilarne nagrade donosio različite odluke, da je „bez ikakvog razumnog opravdanja“ odustao od svog ranije zauzetog stava da tužiteljima pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade, što je jasno navedeno u Presudi Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine koju je Kantonalni sud donio u svezi s istim činjeničnim i pravnim pitanjem, zbog čega je u odnosu na apelanta došlo do povrede načela zabrane diskriminacije.
19. Nadalje, apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je uskraćen za novčanu naknadu na ime jubilarne nagrade uz odgovarajuću zateznu kamatu.
20. Apelant, također, smatra da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za izuzetno odlučivanje prema odredbi članka 237. stavak (3) ZPP, imajući u vidu da je Kantonalni sud, postupajući u predmetima s istom činjeničnom i pravnom situacijom, donosio različite odluke o načinu primjene članka 28. Kolektivnog ugovora. S obzirom na različito postupanje Kantonalnog suda, Vrhovni sud je morao ne samo dopustiti nego i usvojiti izjavljenu reviziju.
21. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelant je naveo tijek predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te je zatražio i naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
22. Općinski sud je ukratko naveo tijek predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te je naveo da je predmetna apelacija neutemeljena.
23. Kantonalni sud je naveo tijek predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao ni ostala prava na koja se poziva u apelaciji. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. Zakonski zastupnik tuženog je istaknuo da se odluka Kantonalnog suda temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da su navodi iz apelacije u cijelosti neutemeljeni jer tijekom postupka nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva, a odluke su donijete u razumnom roku. Također, zakonski zastupnik tuženog je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
26. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federaciji BiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28.
Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, sukladno njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:
• 5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće
• 10 godina 1 prosječne mjesečne plaće
• 15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće
• 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće
• 25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće
• 30 godina 2 prosječne mjesečne plaće
• 35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.
Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna mjesečna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.
27. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 6/06, 11/07 i 16/11) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 94. stav (1) tačka i) Druge vrste naknada (1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:
i) jubilarne nagrade.
28. Uredba o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 14/06, 4/07, 6/07, 2/08, 4/08, 11/09, 4/12 i 5/18). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Naknadu plaće, druge vrste naknada i materijalna prava koja nemaju karakter plaće, policijski službenici ostvaruju u skladu sa Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave (“Službene novine Tuzlanskog kantona”, br.
15/03, 4/04,8/04, 1/05, 11/05 i 13/05), zakonom i kolektivnim ugovorom.
29. Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 15/03, 4/04, 8/04, 1/05, 11/05 i 13/05). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Službeniku i namješteniku pripada:
10. Druge naknade koje nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim zakonom i kolektivnim ugovorom.
30. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 45/10, 111/12 i 20/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/10) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 69. stavak 1. točke 2), 3) i 5) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:
[...] 2) odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 2/06 i 8/06) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, [...] 5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 713/17 od 10. svibnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1102/17 koju je apelant podnio 27. ožujka 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016774 14 Rsž od 14. veljače 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena revizijska odluka.
34. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016774 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016774 14 Rsž od 14. veljače 2017. godine, kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu. Ustavni sud će apelacijske navode ispitati u odnosu na navedenu presudu Kantonalnog suda. Naime, Ustavni sud će, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1102/17 . S obzirom na to da je apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016774 14 Rsž od 14. veljače 2017. godine apelant podnio 27. ožujka 2017. godine, apelacija je podnesena u roku od 60 dana kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je povrijeđen članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije, te članak 17. Europske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
38. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].
U odnosu na pobijanu presudu
39. U pogledu apelacijskih navoda o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu jubilarne nagrade za 20 godina neprekidnog radnog staža u državnim organima. Pred redovnim sudovima od odlučujućeg značaja postavilo se pitanje ima li apelant pravo na isplatu jubilarne nagrade u skladu sa člankom 28. Kolektivnog ugovora. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju pobijane odluke naveo jasne razloge za svoju ocjenu da u konkretnom slučaju u smislu članka 28. Kolektivnog ugovora tuženi nije u obvezi isplatiti apelantu predmetno potraživanje. Kantonalni sud je detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da nije pravilna prvostupanjska presuda, da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje jubilarne nagrade, pa se ne može zaključiti da je postupanje Kantonalnog suda u bilo kojem segmentu bilo proizvoljno, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi bila proizvoljna. Naime, uvažavajući žalbu tuženog, Kantonalni sud nije povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je za svoju odluku dao jasno obrazloženje pozivajući se na relevantne odredbe zakonskih i podzakonskih akata (Kolektivni ugovor, OKU, Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u FBiH, Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4888/17 od 22. svibnja 2019. godine, te Odluku o dopustivosti broj AP 952/18 od 10. rujna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi povodom identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, s obzirom na to da to potpada pod isključivu ingerenciju redovnih sudova.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u svezi s navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka
42. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
43. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pred Općinskim sudom pokrenuo tužbom od 11. siječnja 2013. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 14. veljače 2017. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je četiri godine i jedan mjesec.
44. Analizirajući duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radi o isplati naknade na ime jubilarne nagrade za navršenih dvadeset godina neprekidnog radnog staža. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu ne radi o složenom postupku.
45. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao devet mjeseci (tužba je podnesena 11. siječnja 2013. godine, a prvostupanjska presuda je donijeta 21. listopada 2013. godine), a da je drugostupanjska presuda donesena nakon tri godine i četiri mjeseca. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto dulje, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog razdoblja redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b)Pravo na imovinu
47. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u svezi s proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
c)Zabrana diskriminacije
48. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
49. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da apelant, u biti, tvrdi da je Kantonalni sud donio različite odluke postupajući u predmetima sa bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različite odluke o primjeni članka 28. Kolektivnog ugovora, ukazujući na presude Kantonalnog suda. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno s obzirom na to da to potpada pod isključivu ingerenciju redovnih sudova. Budući da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
d)Zabrana zlouporabe prava
50. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u obrazloženju pobijane odluke nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Kantonalni sud za svoju odluku dao argumentirane i jasne razloge. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i jedan mjesec, u okviru kojeg razdoblja su donijete dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.
52. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.
53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
54. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević