Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2393/19 (F. P.)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2393/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2393/19, rješavajući apelaciju Fikreta Porića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fikret Porić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 031460 17 Gž od 12. marta 2019. godine, Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 031460 16 P od 31. marta 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 031460 16 P od 6.

aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Porić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 3. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 031460 17 Gž od 12. marta 2019. godine, Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 031460 16 P od 31. marta 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 031460 16 P od 6. aprila 2017. godine (kojim je ispravljena presuda Općinskog suda od 31. marta 2017. godine tako da je izmijenjena površina druge parcele i dodana još jedna, treća parcela, sve bliže navedeno u dispozitivu navedenog rješenja).

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant/protivtužitelj da tužitelju/protivtuženom (Š.P.) preda u posjed i slobodno raspolaganje dio parcela (bliže označenih u izreci prvostepene presude i izreci prvostepenog rješenja), te da sa dijela označenih parcela poruši izgrađene objekte i zemljište vrati u prijašnje stanje. Nadalje, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant dosjelošću i građenjem stekao pravo vlasništva na zemljištu ispod objekata i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu izgrađenih objekata, a koje se sastoji od dijela nekretnina (bliže označenih u izreci prvostepene presude i izreci prvostepenog rješenja), te da se na osnovu pravosnažne presude izvrši upis prava posjeda u katastarskim knjigama u korist apelanta sa 1/1 dijela, kao i uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama sa 1/1 dijela nakon što se steknu uslovi za uknjižbu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj nekretnine (bliže označene u izreci prvostepene presude) stekao nasljeđivanjem iza oca (ostavinska rasprava provedena 1983.godine) i da se nakon diobe s apelantom (kao bratom) upisao u katastru kao njihov posjednik sa dijelom 1/1, ali da se nije u zemljišnoj knjizi uknjižio s pravom vlasništva jer su u naznačenoj katastarskoj općini uništene zemljišne knjige. Kantonalni sud je dalje naveo da su tužitelj i apelant 1988. godine izvršili diobu nekretnina kada su utvrdili među i upisali u katastru kao posjednici parcela koje graniče, a nakon koje diobe je apelant sagradio tri objekta kojima je zauzeo dio parcela tužitelja (površine i naziva označenih u izreci prvostepene presude) koje je tužitelj dobio tom diobom i da je znao da gradi objekte na zemljištu tužitelja s obzirom na utvrđenu među koja je bila uspostavljena navedenom diobom, koja ne odstupa od stanja na terenu, a na šta je tužitelj upozoravao apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (član 62. stav 2. Zakona o stvarnim pravima) i kada je na osnovu člana 58. st. 1., 2., 3. i 4. istog zakona odbio apelantov protivtužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj dokazao da je apelant bio nesavjestan graditelj kada je prekoračio među građenjem i izgradnjom objekata dijelom zauzeo parcelu tužitelja, te da je nesavjestan posjednik dijela parcele tužitelja, dok apelant nije dokazao da je bio savjestan graditelj odnosno da nije znao niti mogao znati da gradi na međi i zemljištu tužitelja koje mu je pripalo diobom, zbog čega je osnovom člana 226. Zakona o parničnom postupku odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, zabraneu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, čl. 2. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2393/19 (F. P.) | Sudska praksa | Aktio