Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-874/19 (Općina Stari Grad Sarajevo)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Uknjižba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-874/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-874/19, rješavajući apelaciju Općine Stari Grad Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stava (3) tačka m) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Stari Grad Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 231931 17 Rev od 18. decembra 2018.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 231931 12 P od 14. oktobra 2013. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za upis prava vlasništva), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Stari Grad Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 231931 14 Gž 2 od 20. februara 2017. godine (u odnosu na stav II izreke presude) i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 231931 12 P od 14. oktobra 2013. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva), zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa zakonski zastupnik Pravobranilaštvo Općine Stari Grad, podnijela je 26. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: 65 0 P 231931 17 Rev od 18. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 231931 14 Gž 2 od 20. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 231931 12 P od 14. oktobra 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 14. oktobra 2013. godine utvrđeno je da je tužitelj (K. M.) stekao pravo vlasništva na nekretnini – kući površine 131m2, na kojoj apelantica ima upisano pravo raspolaganja i posjeda sa dijelom 1/1, na osnovu kupovine jednog petosobnog stana, zajedno sa pripadajućim dijelom zajedničkih dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini kao i pripadajući dio zemljišta ispod zgrade. Dalje je presudom apelantica dužna da mu po tom osnovu izda tabularnu ispravu za upis i uknjižbu nad navedenom nekretninom, u protivnom će ova presuda zamijeniti tu ispravu, te je apelantica dužna trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude umjesto apelantice upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sarajevu, na kući površine od 131 m2 upisanoj u zemljišnim knjigama i kao posjednik u katastru Službe za katastar Općine Stari Grad Sarajevo, pobliže označeno dispozitivom presude.

3. Presudom Kantonalnog suda od 20. februara 2017. godine, stavom I izreke je djelimično uvažena žalba apelantice, te su prvostepena presuda i rješenje o ispravci preinačeni na način da se tužitelj odbija sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je traženo da apelantica tužitelju izda tabularnu ispravu za upis i uknjižbu nad predmetnom nekretninom, u protivnom će presuda zamijeniti tu ispravu, da je apelantica dužna trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude umjesto apelantice upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sarajevu i kao posjednik u katastru Službe za katastar Općine Stari Grad Sarajevo, na nekretnini pobliže opisanoj u dispozitivu prvostepene presude. Stavom II izreke presude u preostalom dijelu žalba apelantice je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

4. Presudom Vrhovnog suda od 18. decembra 2018. godine (vrijednost spora 17.527,00 KM) revizija tužitelja je usvojena, a presuda Kantonalnog suda preinačena u pobijanom dijelu tako što je odbijena žalba apelantice i presuda Općinskog suda potvrđena. Vrhovni sud je istakao da, prema odredbi člana 27. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo vlasništva na stanu kupac stiče upisom u zemljišne knjige, a prema stavu 3. istog člana da ako nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu pravo vlasništva na stan stiče se polaganjem ugovora u zemljišno knjižnom uredu suda na čijem se području stan nalazi i upisom u knjige položenih ugovora koju osniva sud.Vrhovni sud je naveo da odredba stava 3. ovog člana ima u vidu faktičko stanje u BiH da se stanovi koji su bili predmet prodaje po tom zakonu uglavnom nalaze u stambenim zgradama gdje nije provedeno etažiranje i da ne postoji knjiga etažne svojine, pa je nemoguć upis prava vlasništva na takvim stanovima u zemljišnim knjigama. Odredbom člana 3. stav 1. istog zakona propisano je da se stan otkupljuje sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koji služe zgradi kao cjelini zajedno sa zemljištem ispod zgrade. Vrhovni sud je ukazao da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da tužitelj ima valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnoj zgradi prema odredbi člana 38. Zakona o vlasničko pravnim odnosima F BiH jer nakon kupovine stana sa zajedničkim prostorijama i uređajima koji pripadaju zgradi i stanu kao cjelini i zemljištu ispod zgrade jedini ima potpuna vlasnička prava na predmetnoj zgradi. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, protivno stavu drugostepenog suda da nema zakonskog osnova u pogledu naloga za izdavanje tabularne isprave (jer je potrebno predhodno izvršiti cijepanje parcele kako bi se izvršila promjena oblika i površine parcele i evidentirala promjena na predmetnoj parceli u ZK uredu kao pretpostavka za upis nekretnine prema članu 7. Zakona o zemljišnim knjigama), po ocjeni tog suda, nisu okolnosti od uticaja na osnovanost zahtjeva za izdavanje tabularne isprave od strane apelantice za upis prava vlasništva na predmetnoj zgradi kao vlasništvo tužitelja. Naime, da su te okolnosti relevantne u postupku izvršenja predmetne presude, odnosno u postupku zemljišno-knjižnog upisa, a tužitelj mora imati saglasnost upisanog vlasnika predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama čije se pravo prenosi, mijenja ili briše prema članu 41. Zakona o zemljišnim knjigama F BiH. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, pa su slijedom toga neosnovano dozvolili tužiocu da stekne pravo vlasništva i ishodi tabularnu ispravu za upis i uknjižbu u zemljišnim knjigama na nekretnini pobliže opisanoj u dispozitivu prvostepene presude.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj: AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda i osporenu presudu Općinskog suda (u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za upis prava vlasništva), Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

11. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 231931 14 Gž 2 od 20. februara 2017. godine u odnosu na stav II izreke, kojom je žalba apelantice na prvostepenu presudu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini, pobliže opisanoj u dispozitivu te presude, na osnovu kupovine jednog petosobnog stana, zajedno sa pripadajućim dijelom zajedničkih dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini kao i pripadajući dio zemljišta ispod zgrade.

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine, AP-106/04 od 18. januara 2005. godine i AP-2056/18 od 17. jula 2018. godine).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelantica podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda od 20. februara 2017. godine, a da prethodno nije iskoristila mogućnost da, u skladu sa odredbama člana 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), u propisanom roku izjavi reviziju Vrhovnom sudu protiv navedene presude Kantonalnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-874/19 (Općina Stari Grad Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio