Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2360/19 ("BRDO PROMET" DOO BANJA LUKA)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2360/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2360/19, rješavajući apelaciju "BRDO PROMET" DOO BANJA LUKA , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "BRDO PROMET" DOO BANJA LUKA protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 108991 18 Rev od 7. marta 2019.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 108991 17 Pž od 13. februara 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 108991 14 Ps od 24.

novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ""BRDO PROMET" DOO BANJA LUKA (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. maja 2019. godine godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 108991 18 Rev od 7. marta 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 108991 17 Pž od 13. februara 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 108991 14 Ps od 24. novembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je obavezan da tužiocu („Meridian“ a.d. Banjaluka) na ime duga isplati iznos od 545.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 4. decembra 2013. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je 8. novembra 2007. godine između „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: davalac kredita) i apelanta kao korisnika kredita zaključen ugovor o dugoročnom kreditu. Zatim, da su 30. oktobra 2009. godine tužilac i apelant zaključili pismeni sporazum o načinu i uslovima davanja jemstva tužioca u svrhu zaključenja Aneksa navedenog ugovora po kojem će tužilac dati jemstvo putem mjenica do iznosa od 1.090.000,00 KM. Nadalje, da je utvrđeno da su davalac kredita i apelant 6. novembra 2009. godine zaključili Aneks XI Ugovora kojim su radi obezbjeđenja kredita ugovorili da će tužilac izdati 10 sopstvenih mjenica sa klauzulom „bez protesta“, s tim da za obaveze apelanta, kao korisnika kredita, odgovara do iznosa od 1.090.000,00 KM i pripadajućih kamata obračunatih za taj iznos. Takođe, da su davalac kredita, apelant i tužilac 25. septembra 2013. godine zaključili pismeni protokol o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi s aktiviranjem mjenica tužioca kao mjeničnog dužnika kojim su se saglasili da će tužilac platiti iznos od 545.000,00 KM na transakcijski račun davaoca kredita na ime dijela povrata duga apelanta, koji iznos je tužilac i platio na račun davaoca kredita, a u korist apelanta. U poslovnim knjigama tužioca ova uplata je rasknjižena kao potraživanje od apelanta i kao otplata glavnice apelanta.

4. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, po ocjeni Vrhovnog suda, tužilac je sadržajem Aneksa XI i davanjem mjenica „garantovao banci kao mjenični jemac“ u smislu člana 977. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Isplatom utuženog iznosa na tužioca je prešlo pravo banke kao povjerioca da od apelanta zahtijeva ispunjenje u onom iznosu u kojem je tužilac izvršio obavezu, te tužiočevo pravo na zakonsku subrogaciju proizlazi iz njegovog položaja mjeničnog jemca, pa su bez osnova žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radilo o pristupanju dugu iz člana 451. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, kako je naveo Vrhovni sud, da bi se radilo o ugovoru o pristupanju dugu, volja stranaka koje učestvuju u njegovom zaključenju mora biti jasno i nedvosmisleno iskazana kao takva. U konkretnom slučaju, volja tužioca bila je da jemči dodatno obezbjeđenje Ugovoru kojega je apelant zaključio da davaocem kredita, kako ne bi došlo do raskida predmetnog ugovora, a ne da pristupi dugu. Vrhovni sud je dalje naveo da je članom 300. ZOO regulisana tzv. zakonska personalna subrogacija kada obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u kojem slučaju u trenutku ispunjenja obaveze povjeriočeva tražbina po samom zakonu prelazi na treće lice. Budući da je tužilac u konkretnom slučaju bio jemac po spornom kreditu, uplatom utuženog iznosa došlo je do zakonske subrogacije, pa je na tužioca prešla povjeriočeva tražbina sa svim sporednim pravima.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO. Apelant navodi da se u konkretnom predmetu (suprotno stanovištu Vrhovnog suda) nije radilo o jemstvu iz člana 997. ZOO, nego o ugovornom odnosu koji je imao karakter ugovora o pristupanju dugu iz člana 451. ZOO.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2360/19 ("BRDO PROMET" DOO BANJA LUKA) | Sudska praksa | Aktio