Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3561/18 (O. M., N. B. i H. I.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3561/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3561/18, rješavajući apelaciju Osmana Mujkanovića i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Osmana Mujkanovića, Nedžada Bukvarevića i Hajrudina Imamovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016552 13 Rsž od 24.

studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 016552 12 Rs od 10. rujna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Osman Mujkanović, Nedžad Bukvarević i Hajrudin Imamović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kalesije, koje zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijeli su 30. lipnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016552 17 Rev od 3. travnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016552 13 Rsž od 24. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 Rs 016552 12 Rs od 10. rujna 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata (broj AP 184/17) podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016552 13 Rsž od 24. studenog 2016. godine zbog toga što je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak povodom njihove revizije.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. prosinca 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. prosinca 2019. do 16. prosinca 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti su 17. prosinca 2012. godine podnijeli predmetnu tužbu, koju je Općinski sud 19. prosinca 2012. godine poslao tuženom na odgovor.

7. Općinski sud je održao pripremno ročište 1. travnja 2013. godine i zakazao ročište za glavnu raspravu za 3. lipanj 2013. godine.

8. Nakon što je ročište zakazano za 3. lipanj 2013. godine odgođeno na prijedlog apelanata, Općinski sud je 27. kolovoza 2013. godine održao ročište za glavnu raspravu.

9. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 016552 12 Rs od 10. rujna 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obvezan tuženi da apelantima na ime manje obračunate i isplaćene naknade plaća, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane tjednog odmora (subota i nedjelja) i za rad u dane državnih i vjerskih blagdana, koji su po zakonu neradni dani, za period od 1. prosinca 2009. do 30. studenog 2012. godine isplati iznose od 2.808,78 KM, 2.905,22 KM i 3.117,57 KM, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata počevši od prvog dana po završetku mjeseca za koji se potraživanje odnosi, pa do 30 dana u narednom mjesecu, te je obvezan tuženi da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelanti uposlenici Ministarstva unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona-Policijska uprava Kalesija na neodređeno vrijeme na poslovima policijskih službenika. Zatim, navedeno je da apelanti predmetno potraživanje temelje na odredbama Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) i Pravilniku o plaćama Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama). Općinski sud je ukazao da su Zakonom o policijskim službenicima propisane policijske ovlasti i radnopravni status policijskih službenika Tuzlanskog kantona, te da je odredbom članka 97. tog zakona propisano da se Zakon o radu Federacije BiH, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obveze iz radnog odnosa primjenjuju i na policijske službenike i kadete, ukoliko drukčije nije određeno. Zatim, navedeno je da je Zakonom o policijskim službenicima propisano pravo na dodatak za posebne uvjete rada, koji je trajno vezan za radno mjesto i koji ne može biti izmijenjen ukoliko ne nastupe nove posebne radne okolnosti, te da dodatak za posebne uvjete rada iznosi do 30 % osnovne plaće (članak 47), te da se plaća policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećava za 40 % ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22 i 7 sati, a 30 % ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu od 7 do 22 sata (članak 90). Nadalje je ukazao da je odredbama članka 99. Zakona o policijskim službenicima propisano da je policijski službenik dužan raditi u posebnim uvjetima u slučaju kad su takvi uvjeti neophodni za izvršenje zadatka policijskog tijela, a posebnim uvjetima se smatraju rad po izvanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljem, blagdanima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama, te da za ove poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima. Općinski sud je nadalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da se, sukladno odredbi članka 85. Zakona o policijskim službenicima, plaća za policijske službenike obračunava prema osnovici za plaću koju određuje Vlada Kantona, da su policijski službenici kategorisani u 10 koeficijenata činova, tako što se svakom činu pripisuje koeficijent u pojedinom platnom razredu, a plaća se određuje na način da se osnovna plaća pomnoži sa koeficijentom čina i uvećava se za 0,5 % za svaku punu godinu staža. Zatim, naveo je da je Pravilnikom o plaćama trajno određen dodatak za posebne uvjete rada u iznosu do 30 % od osnovne plaće (članak 5), te da policijskom službeniku pripada 40 % za noćni rad, 50% za prekovremeni rad i 50 % za rad u državne blagdane od brutosatnice (članak 9). S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je vještak našao da tuženi nije apelantima obračunao, ni isplatio sate prekovremenog rada i noćnog rada za sporni period u utuženim iznosima. Slijedom navedenog je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata, u dijelu potraživanja razlike plaće po osnovi prekovremenog rada i noćnog rada, utemeljen obzirom na to da se temelji na Zakonu o policijskim službenicima i Pravilniku o plaćama. Pri tome je naglasio da je visina naknada propisana i odredbom članka 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) ispod kojih se, sukladno odredbi članka 2. OKU ne mogu utvrditi manja prava. Nadalje je naveo da je neutemeljeno pozivanje tuženog na Odluku Vlade Tuzlanskog kantona od 21. kolovoza 2002. godine kojom je ovlaštenim službenicima MUP-a dan dodatak na osnovnu plaću od 30 %, te da na temelju toga nemaju pravo na naknadu za rad dulji od punog radnog vremena, rad noću i rad na dane tjednog odmora. S tim u svezi je istaknuo da pravo na dodatak na plaću od 30 %, koje je zagarantirano i Zakonom o policijskim službenicima i OKU, ne isključuje pravo na dodatke na posebne uvjete rada kao što su noćni rad, prekovremeni rad, rad u vrijeme državnih i vjerskih blagdana itd.

11. Kantonalni sud je predmetni spis zaprimio na postupanje po prizivima stranaka 7. studenog 2013. godine.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016552 13 Rsž od 24. studenog 2016. godine odbijen je priziv apelanata, dok je priziv tuženog uvažen i prvostupanjska presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

13. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je radnopravni status policijskih službenika propisan Zakonom o policijskim službenicima, te da su stupanjem na snagu tog zakona, sukladno odredbi članka 137, prestale važiti odredbe zakona i drugih propisa kojima se uređuju pitanja koja su njime propisana. Zatim, ukazao je da je Zakonom o policijskim službenicima propisano da policijski službenik ima pravo biti nagrađen za dužnosti i obavljanje poslova kako je određeno tim zakonom i odgovarajućim propisima, te pravo na plaću i naknade sukladno tom zakonu i odgovarajućim propisima (članak 39. toč. c) i d)), te da se Zakon o radu Federacije BiH, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obveze iz radnih odnosa primjenjuju na policijske službenike ukoliko nije drugačije određeno tim zakonom (članak 97). Kantonalni sud je nadalje ukazao da je policijski službenik, sukladno odredbi članka 99. Zakona o policijskim službenicima, obvezan raditi u posebnim uvjetima u slučaju kada su takvi uvjeti neophodni za izvršavanje zadataka policijskog tijela, te da se posebnim uvjetima smatraju: rad po izvanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, blagdanima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama. Također, ukazao je da za navedene poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima, a na prijedlog policijskog komesara, ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada. Za navedene posebne uvjete rada, istaknuo je Kantonalni sud, policijskim službenicima, temeljem odredbe članka 87. Zakona o policijskim službenicima, pripada dodatak koji iznosi do 30% od osnovne plaće. U svezi sa navedenim je istaknuo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je apelantima u utuženom periodu obračunata i isplaćena plaća kao proizvod osnovice koju je utvrdila Vlada Tuzlanskog kantona sa koeficijentom njihovog radnog mjesta s tim što je pripadajući koeficijent apelanata za obračun osnovne plaće uvećan za 30% po osnovi posebnih uvjeta rada. Kantonalni sud je naveo da je uvećanje plaće apelanata za 30% rezultat specifičnih poslova službenika policije, a koje se ogleda i u potrebi vršenja preraspodjele poslova, te da se, stoga, to uvećanje ticalo i rada u smjenama, rada subotom, nedjeljom, blagdanima i rada noću, odnosno da se uvećanje plaće apelanata od 30% odnosilo na sve provedene sate rada u mjesecu, dakle i na sate redovnog rada danju, kao i na sate redovnog rada noću. Slijedom navedenog je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu potraživane naknade na ime noćnog rada, rada u dane tjednog odmora (subota i nedjelja) i rada na dane blagdana neutemeljen. Kantonalni sud je, nadalje, naveo da je prekovremeni rad reguliran odredbama čl. 90. i 100. Zakona o policijskim službenicima i da postoji kada je potrebno obaviti žuran posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, a za koji je obvezno izdavanje naredbe i naloga policijskim službenicima za prekovremeni rad koji može trajati do četiri sata dnevno, a ne više od dvadeset sati tjedno, dok se plaćanje prekovremenog rada vrši tako da se osnovna plaća policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećava za 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22 i 7 sati ili za 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 7 i 22 sata. S tim u svezi je istaknuo da apelanti nisu dokazali utemeljenost tog dijela tužbenog zahtjeva, u smislu odredbe članka 123. u svezi sa člankom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno da im je za navedene sate prekovremenog rada, navedene u tabelarnom pregledu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, bila izdana naredba ili nalozi njihovih pretpostavljenih, a radi obavljanja žurnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, u smislu odredbe članka 98. Zakona o policijskim službenicima.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016552 17 Rev od 3. travnja 2018. godine odbačena je revizija apelanata.

15. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 237. stavak

2. ZPP, koji se u konkretnom postupku primjenjuje na temelju članka 106. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. S tim u svezi je ukazao da su apelanti u predmetnom postupku formalni suparničari, u smislu odredbe članka 362. stavak 1. točka 2. ZPP, pa se u materijalnopravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od više tužitelja. Istaknuo je da se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, te kako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ni za jednog od apelanata ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom članka 237. stavak 2. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da revizija po toj zakonskoj osnovi nije dopuštena. Pri tome je naglasio da u konkretnom predmetu nema osnove za iznimno odlučivanje po izjavljenoj reviziji u smislu članka 237. stavak 3. ZPP, jer ono ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje i do kršenja zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelanti navode da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao i da je ocjena dokaza bila proizvoljna, te da je Kantonalni sud pogrešno tumačio odredbe Zakona o policijskim službenicima i zanemario postojanje Pravilnika o plaćama. Nadalje, navode da su postupanjem Kantonalnog suda povrijeđene i odredbe Zakona o radu i općeg i granskog kolektivnog ugovora, te da se, prema Zakonu o policijskim službenicima i OKU, pravo na povećanu osnovnu plaću i tražene naknade međusobno ne isključuju. Apelanti smatraju da su zauzetim stajalištem Kantonalnog suda, koje je suprotno stajalištu Vrhovnog suda iz Presude broj 68 0 Rs 012752 13 Rev od 17. listopada 2013. godine, diskriminirani u odnosu na kolege iz drugih kantona kojima je priznato pravo na naknade za prekovremeni i noćni rad, te da im se isplaćuju naknade za takve sate rada. Navode i da je Ustavni sud u Odluci broj AP 158/14 od 17. veljače 2016. godine ocijenio da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u navedenoj odluci, te da je isto stajalište zauzeo i u drugim odlukama (br. AP 1024/14, AP 1121/14). Navode da je Vrhovni sud bio dužan dopustiti njihovu reviziju, te preinačiti presudu Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem, te da suprotno postupanje predstavlja povredu zabrane diskriminacije na njihovu štetu. Apelanti nadalje navode da im je uskraćeno pravo na pristup sudu jer redoviti sudovi nisu u cijelosti odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu, odnosno nisu odlučili o eventualnom tužbenom zahtjevu. U pogledu duljine trajanja postupka, apelanti navode da su do donošenja osporene odluke Kantonalnog suda protekle skoro četiri godine, te da je duljina trajanja predmetnog postupka posljedica neažurnosti, prije svega, Kantonalnog suda, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZPP u svezi sa rokovima za preduzimanje pojedinih procesnih radnji. Apelanti su predložili da Ustavni sud naloži Vladi Tuzlanskog kantona da im isplati iznose od po 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te da im nadoknadi troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 900,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da nije povrijedio prava apelanata na koja se u apelaciji ukazuje. Naveo je da je predmetni spis dostavljen na odlučivanje tom sudu 7. studenog 2013. godine, te da je bio evidentiran u Planu rješavanja predmeta za postupajućeg suca za IV. kvartal 2016. godine, kada je i donesena osporena odluka tog suda, koja je opunomoćeniku apelanata dostavljena 2. prosinca 2016. godine.

18. Općinski sud je naveo kronologiju postupanja tog suda navedenu u činjeničnom dijelu ove odluke i da je odluku donio nakon nešto više od devet mjeseci, te istaknuo da se u konkretnom slučaju ne radi o žurnom postupku obzirom na to da se radi o novčanim potraživanjima. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu.

19. Tuženi je naveo da su u obrazloženju osporene odluke dani detaljni, jasni i precizni razlozi za odlučenje i da primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu nije bila proizvoljna, te da nije povrijeđeno ni pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nepravodobnu, odnosno da je odbije kao neutemeljenu. V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 55. stavak 4.

Tužitelj može u jednoj tužbi istaći dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije utemeljen.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 221.

Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

21. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 54/05 i 62/08) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Članak 2.

Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.

Kolektivni ugovor je obvezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.

Samostalni sindikati za područja djelatnosti iz stavka 2. ovog članka zaključuju kolektivne ugovore sukladno ovom kolektivnom ugovoru i njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

Članak 12.

Uposlenik ima pravo na povećanu plaću za:

• prekovremeni rad najmanje 30% od brutosatnice;

• noćni rad najmanje 30% od brutosatnice;

• rad na dan tjednog odmora najmanje 20% od brutosatnice;

• rad u dane blagdana koji su po zakonu neradni najmanje 50% od brutosatnice.

Dodaci se međusobno ne isključuju.

22. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine TK” br. 6/06 i 11/07) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 39. stav 1. tačke c) i d) Prava policijskih službenika Policijski službenik ima pravo:

c) da bude nagrađen za dužnosti i obavljanje poslova kako je određeno ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

d) na platu i nadoknade u skladu sa ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

Član 87.

Dodatak za posebne uslove rada (1) Zavisno od rizika, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uslova na određenim radnim mjestima, ministar na prijedlog policijskog komesara odlučuje o trajnom određenom dodatku za posebne uslove rada na takvim radnim mjestima.

(2) Dodatak za posebne uslove rada je trajno vezan za radna mjesta iz stava 1.

ovog člana, te ne može biti izmijenjen ukoliko ne nastupe nove posebne radne okolnosti.

(3) Dodatak za posebne uslove rada iznosi do 30% od osnovne plate.

(4) Uz dodatak iz stava 3. ovog člana, u posebnim okolnostima i na prijedlog policijskog komesara, ministar će odrediti veći trajni dodatak za pojedina radna mjesta. Taj dodatak iznosi 10% od osnovne plate.

Član 90.

Plaćanje prekovremenog rada Osnovna plata policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećaće se za:

a) 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22,00 časa i 07,00 časova,

b) 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07,00 časova i 22,00 časa.

Član 99.

Rad u posebnim uslovima (1) Policijski službenik je obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršenje zadataka policijskog organa.

(2) Posebnim uslovima se smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.

(3) Drugi načini rada u posebnim uslovima mogu biti određeni ako to zahtijeva bezbjedonosna situacija ili ako je to jedini način da se izvrše određeni zadaci koji ne mogu biti odgođeni ili se moraju završiti u određenom roku.

(4) Policijski komesar, pismenim aktom, detaljnije određuje razloge iz kojih se drugi način rada u posebnim uslovima iz stava 3. ovog člana može odrediti, a može ovlastiti i druge policijske službenike koji rade na rukovodećim radnim mjestima da to odrede.

(5) Za poslove iz st. 2. i 3. ovog člana policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim časovima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada.

Član 100.

Ograničenja prekovremenog rada (1) U slučaju da je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, izdaće se naredba policijskim službenicima za prekovremeni rad.

(2) Prekovremeni rad iz stava 1. ovog člana može trajati do četiri časa dnevno i ne više od 20 časova sedmično.

VI.Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine odbačena kao preuranjena apelacija (broj AP 184/17) koju su apelanti podnijeli protiv osporene presude Kantonalnog od 24. studenog 2016. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak provodom njihove revizije. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016552 17 Rev od 3. travnja 2018. godine odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stajališta, presuda Kantonalnog suda od 24. studenog 2016. godine. Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 24. studenog 2016. godine, a apelacija u predmetu broj AP 184/17 podnesena 16. siječnja 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje i kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu novčanog potraživanja, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

31. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su redoviti sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno vršili ocjenu dokaza i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

32. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u obrazloženju osporene odluke, dao detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da apelanti nisu pružili dokaze za utemeljenost potraživanja naknade plaće po osnovi prekovremenog rada. Osim toga, istaknuo je da apelantima ne pripadaju ni potraživane naknade za noćni rad, rad u dane tjednog odmora i rad na dane blagdana, budući da je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanata bio isključivo temeljen na odredbama Zakona o policijskim službenicima, kao dodatku za posebne uvjete rada, za koje su apelanti već ostvarili naknadu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2065/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. svibnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „Kantonalni i Općinski sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na temelju kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje sa aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se imaju primijeniti na utužena razdoblja, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad (budući da apelanti u ovom dijelu nisu dokazali utemeljenost svog potraživanja u smislu članka 126. u svezi sa člankom 123. ZPP), kao ni naknada za noćni rad koja im je bila dosuđena prvostupanjskom presudom (budući da je tijekom postupka, na temelju nalaza vještaka koji apelanti nisu pobijali, dokazano da im je tuženi isplatio dodatak od 30% od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada kojima se, u smislu članka

99. Zakona o policijskim službenicima, smatra i rad noću), a apelanti, osim nezadovoljstva takvim stajalištem suda, ne nude druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje.“ Stajalište o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda u pogledu toga da su proizvoljno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu Ustavni sud je potvrdio, također, naknadno i u odlukama o dopustivosti br. AP 2608/17 i AP 3649/17, obje od 6. lipnja 2018. godine, te odlukama o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. svibnja 2019. godine i AP 2095/18 od 30. listopada 2019. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne vidi razloga da u ovoj odluci zauzme drugačije stajalište.

33. U odnosu na navode apelanata da nije odlučeno o njihovom eventualnom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud primjećuje da apelanti u podnesku od 1. srpnja 2013. godine, na koji se pozivaju u apelaciji, nisu ni zahtijevali, sukladno članku 55. stavak 4. ZPP, da sud, ukoliko bude smatrao da nije utemeljen„primarni“ tužbeni zahtjev, onda odluči o „eventualnom“ tužbenom zahtjevu, nego su istaknuli da, sukladno odredbi članka 53. stavak 3. ZPP, sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, pa ako nađe da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe OKU, a ne odredbe Zakona o policijskim službenicima, da ih primijeni i dosudi im naknadu sukladno varijanti II. iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Neovisno o navedenom, Ustavni sud primjećuje, ne ulazeći u razmatranje radi li se u konkretnom slučaju o eventualnom tužbenom zahtjevu, da je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev apelanata (osim u dijelu koji se odnosio na period od kada teku zakonske zatezne kamate na dosuđene mjesečne iznose), a da je Kantonalni sud, odlučujući samo u okviru prizivnih navoda, sukladno odredbi članka 221. ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovitih sudova u konkretnoj situaciji (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 651/18 od 10. rujna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ).

34. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.

c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

35. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 17. prosinca 2012. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 24. studenog 2016. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg su apelanti koristili, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi oko tri godine i 11 mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, sukladno odredbi članka 420. ZPP, žurne naravi. Imajući u vidu postojanje više stranaka u procesnoj poziciji tužitelja, kao i da je u predmetnom postupku proveden dokaz vještačenjem vještaka ekonomske struke, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu.

38. Analizirajući ponašanje apelanata i redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da su apelanti, podnošenjem prijedloga za odgađanje ročišta za glavnu raspravu (zakazanog za 3. lipanj 2013. godine), doprinijeli duljini trajanja predmetnog postupka obzirom na to da je naknadno ročište održano 27. kolovoza 2013. godine, odnosno tri mjeseca nakon što je prvobitno zakazano. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao manje od osam i pol mjeseci, dok je postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko tri godine. Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora ocijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka, a koje apelanti u konkretnom slučaju navode, ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmetnu donošenja odluke u razumnom roku. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi u predmetnom postupku, u razdoblju od oko tri godine i 11 mjeseci, donijeli dvije meritorne sudske odluke na dvije sudske instance. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da je na duljinu trajanja predmetnog postupka utjecalo i ponašanje apelanata, te da nema elemenata koji ukazuju da su redoviti sudovi namjerno odugovlačili postupak na njihovu štetu, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

40. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovali na istim navodima koje su istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. Zabrana diskriminacije

41. U pogledu navoda apelanata o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da smatraju da su diskriminirani u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava, u suštini, vezuju za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, ukazujući na Presudu Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012752 13 Rev. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao iste apelacijske navode u predmetu broj AP 5306/17 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. svibnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da su ti apelacijski navodi neutemeljeni. Naime, u navedenoj odluci je Ustavni sud istaknuo da „Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redoviti sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji“. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. Zabrana zlouporabe prava

42. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud jasno obrazložio da apelantima, sukladno relevantnim odredbama ZPP i Zakona o policijskim službenicima, ne pripada naknada za prekovremeni, noćni, rad u dane tjednog odmora, kao ni za rad u dane državnih i vjerskih blagdana, odnosno u dane koji su prema zakonu neradni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku, kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da je predmetni postupak, na čiju duljinu je utjecalo i ponašanje apelanata, ukupno trajao tri godine i 11 mjeseci, u kom periodu su donesene dvije meritorne odluke na dvije sudske instance, a iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da su redoviti sudovi namjerno odugovlačili postupak na štetu apelanata.

44. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelanti nisu ponudili nikakve argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.

45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3561/18 (O. M., N. B. i H. I.) | Sudska praksa | Aktio