Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4737/19 (D. Č.)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4737/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. siječnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4737/19, rješavajući apelaciju Dragana Čuljka, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Čuljak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 002674 17 Uvp od 5. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002674 16 U od 3. veljače 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Herceg odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 5. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 002674 17 Uvp od 5. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002674 16 U od 3. veljače 2017. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje prvostupanjske presude, kojom je odbijena tužba za poništenje osporenog rješenja tuženog (Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar) od 30. studenog 2015. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog organa od 12. kolovoza 2015. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu.

3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da pravo na mirovinu po Zakonu o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju) mogu ostvariti samo osobe koje to pravo nisu ostvarile po drugim propisima u Federalnom Zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje (čl. 9. st. 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju). Iznimno od odredbe st. 1. čl. 9. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju, osobe koje su vršile dužnost zapovjednika ranga bataljuna ili višeg ranga, načelnika stožera i zamjenika zapovjednika u jedinicama ranga brigade istog ili višeg ranga i ako su navedene dužnosti obavljale najmanje 12 mjeseci mogu koristiti prava po Zakonu o prijevremeno i povoljnijem umirovljenju ako je to za njih povoljnije (čl. 9. st 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju). Dalje je naveo da se apelant pozvao na izjave P.M. i I.P., kao dokaz da je apelant, u periodu od 1. rujna 1991. godine do 14. rujna 1992. godine, obnašao zapovjednu dužnost „načelnika prometne službe, ujedno zapovjednika prometne bojne HOS-a, formacijski čin pukovnika“. Međutim, naveo je da se prema odredbama Odluke o davanju suglasnosti za poništenje akata Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata i davanje u suglasnosti na pregled naziva komandi, jedinica i sastava Armije BiH, HVO-a i HOS-a, s formacijskim dužnostima i formacijskim činovima u jedinicama ranga bataljuna i više (u daljnjem tekstu: Odluka), obnašanje zapovjedne dužnosti može računati samo u vremenu od 8. travnja 1992. godine do 23. prosinca 1995. godine, pa je apelant, u smislu citiranih propisa, zapovjednu dužnosti obavljao nepunih šest (6) mjeseci. Također, prvostupanjski sud je naveo da se obnašanje zapovjedne dužnosti može računati u vremenu od 18. rujna 1991 do 1. ožujka 1993 godine, ali samo za zapovjednike i zamjenike općinskog stožera obrane u sastavu HOS-a, a takvu zapovjednu dužnost apelant nije obnašao.

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepanjski organ odbio apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, nakon što je dvama dopisima, pozvao apelanta da, u skladu sa odredbom iz člana 15. stav 5. i 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju, dostavi uvjerenje o vršenju zapovjedne dužnosti, što apelant nije učinio (apelant je dostavio uvjerenje Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Ljubuški, o pripadnosti određenim formacijama u određenom razdoblju, uz ovjerene izjave P.M. i I.P.). Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom uvjerenja Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Ljubuški i izjava P.M. i I.P., pravilno zaključio da je, u skladu sa Odlukom, apelant zapovjednu dužnost obavljao nepunih šest mjeseci. Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, proizvoljno primijenili Odluku, kao podzakonski akt, imajući u vidu da je čl. 9. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju propisano potrebno vršenje propisanih dužnosti u trajanju od 12 mjeseci (pri čemu ističe da je nesporno da je vršio zapovjednu dužnost od 1. rujna 1991. godine do 16. rujna 1992. godine). Nadalje, apelant je istakao da redovni sudovi za primjenu Odluke, ne daju nikakve konkretne razloge, te se ne pozivaju se ni na neki konkretan član iz Odluke, što je nejasno i s aspekta prava na obrazloženu odluku. Također, apelant je istakao da Zakonom o prijevremenom povoljnijem umirovljenju nije uopće propisano da će se neko od pitanja iz zakona urediti podzakonskim aktom, niti odredbe zakona upućuju na donošenje niti primjenu Odluke, pa je nejasno kako, zašto i temeljem čega sudovi primjenjuju tu Odluku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4737/19 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio