Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2754/18 (M. K. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2754/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2754/18, rješavajući apelaciju Mire Krišto Smajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Krišto Smajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 151500 17 Rev od 25. januara 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 151500 16 Gž od 14. decembra 2016.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 151500 12 P od 20. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mira Krišto Smajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pule, Republika Hrvatska, koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luka, podnijela je 11. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 151500 17 Rev od 25. januara 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 151500 16 Gž od 14. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 151500 12 P od 20. marta 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Marije Burgić (u daljnjem tekstu: prvotužena), Vanje Radmanović (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Mladena Radmanovića (u daljnjem tekstu: trećetuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 2. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 10. decembra 2019. godine, Osnovni sud 13. decembra 2019. godine, Okružni sud i tuženi 16. decembra 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 151500 12 P od 20. marta 2016. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi solidarno na ime duga isplate ukupan iznos od 26.781,00 eura, protivvrijednost u KM na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u presudi, te je apelantica obavezana da prvotuženoj i drugotuženoj isplati na ime naknade za troškove postupka iznos od 9.032,50 KM. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da su apelantica i Zoran Radmanović (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) zaključili sporazum o potraživanju od 26. aprila 2012. godine, te da je čl. 1. i 2. tog ugovora određeno da će prednik tuženih kao dužnik do 30. maja 2012. godine na ime novčanih sredstava u ukupnom iznosu od 26.781,00 eura, koja je primio od apelantice, pribaviti i dati apelantici kao povjeriteljici valjane potvrde odgovarajućih institucija o kupovini dionica firme „Zavod za izgradnju“ a.d. Banja Luka, te ukoliko apelantici ne dostavi potvrde do 30. jula 2012. godine, navedeni iznos od 26.781,00 eura vratiti apelantici. Utvrđeno je da je predmetni sporazum ovjeren kod notara pod brojem OPU-preciziranim u presudi, ali da prednik tuženih nije kupio navedene dionice, niti je sporni novčani iznos vratio apelatnici, kao i da je u međuvremenu prednik tuženih umro, nakon čega je kod Osnovnog suda pod brojem 710 0 187347 14 O vođen ostavinski postupak u kojem su se prvotužena i drugotužena odrekle svog nasljednog dijela, a trećetuženi je prihvatio nasljeđe.

6. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem od 17. juna 2015. godine prekinut ostavinski postupak i trećetuženi je upućen na parnicu protiv ostalih nasljednika s obzirom na to da je tvrdio da je prednik tuženih – ostavilac posjedovao automobil. Nadalje je, prema podacima koji su dostavljeni od Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banja Luka, utvrđeno da prednik tuženih nije posjedovao nepokretnosti. Nadalje je utvrđeno da je prvotužena bila u braku s prednikom tuženih do 2002. godine, kada je napustila bračnu zajednicu i nastavila da živi kao podstanar do 2006. godine kada je kupila stan u Gundulićevoj ulici, gdje i danas živi sa djecom, dok je prednik tuženih živio sa svojim roditeljima u roditeljskoj kući. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženu neosnovan shodno odredbi člana 163. Zakona o nasljeđivanju čijim je stavom 2. propisano da nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za ostaviočeve dugove. Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na trećetuženog pozivajući se na odredbe čl. 7. i

123. ZPP-a cijeneći da apelantica nije dokazala vrijednost naslijeđene imovine, kao ni visinu obaveze trećetuženog kao nasljednika prednika tuženih po osnovu čega bi mogla naplatiti svoje potraživanje.

7. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 151500 16 Gž od 14. decembra 2016. godine (protiv koje je odbijena, odnosno odbačena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 151500 17 Rev od 25. januara 2018. godine) žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je apelantica obavezana da tuženim naknadi troškove u iznosu od 7.660,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 9.032,50 KM, dok je u preostalom dijelu apelanticina žalba odbijena, a prvostepena presuda u dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđena. Presudom je apelanticina žalba u dijelu u kojem je podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 P 151500 12 P od 15. jula 2015. godine odbačena kao nedopuštena, a odbijen je i apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da iz stanja prvostepenog spisa nesporno proizlazi da je prvostepeni sud 15. jula 2015. godine donio rješenje kojim je usvojio prijedlog prvotužene i drugotužene za povrat u pređašnje stanje, te ukinuo rješenje istog suda od 23. marta 2015. godine i postupak vratio u fazu prije propuštanja. Za donošenje takve odluke, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju navedenog rješenja dao valjane razloge, koje prihvata i taj sud (odsutnost zastupnika tuženih s glavnog ročišta jer je u isto vrijeme morao po službenoj dužnosti zastupati optuženog u jednom od krivičnih predmeta). Međutim, kako je obrazloženo, prvostepeni sud je u pouci o pravnom lijeku naveo da je protiv tog rješenja dozvoljena žalba u roku od 30 dana od dana prijema tog rješenja. Međutim, kako je obrazložio Okružni sud, protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog za povrat u pređašnje stanje nije dozvoljena žalba jer se strankama ne može dati više prava nego što je dao zakon. Dakle, u konkretnom slučaju, prema mišljenju Okružnog suda, apelanticina žalba podnesena protiv navedenog rješenja od 15. jula 2015. godine nije dozvoljena, pa kako je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 213. stav 1. ZPP-a, propustio da rješenjem odbaci žalbu, primjenom odredbe člana 224. stav 1. tačka 1. ZPP-a, Okružni sud je apelanticinu žalbu izjavljenu protiv navedenog rješenja odbacio kao nedozvoljenu. Prema obrazloženju presude, apelantica žalbom neosnovano ukazuje da je prvostepeni sud na osnovu identičnih činjenica i dokaza donio dvije različite odluke, i to 23. marta 2015. i 15. jula 2015. godine jer se ne radi o istim odlukama, s obzirom na to da je 23. marta 2015. godine doneseno rješenje kojim je odbijen prijedlog za odgodu ročišta, a rješenjem od 15. jula 2015. godine dozvoljen povrat u pređašnje stanje.

8. Prema obrazloženju Okružnog suda, članom 180. stav 1. ZPP-a propisano je da, ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu priznanja). Dakle, presuda na osnovu priznanja donosi se na osnovu jednostrane parnične radnje tuženog, kojom on daje izjavu o priznanju tužbenog zahtjeva. Takvo priznanje, kako je obrazloženo, ne može biti vezano ni uz kakav uslov ili rok, može biti dato u pismenom podnesku tuženog ili usmeno na pripremnom ročištu, odnosno glavnoj raspravi do njenog zaključenja, a za donošenje takve presude ne traži se pristanak tužioca. U procesnopravnom smislu, prema obrazloženju Okružnog suda, treba razlikovati priznanje tužbenog zahtjeva od priznanja činjenica. Priznanje tužbenog zahtjeva ima za posljedicu da se bez raspravljanja donese presuda kojom se tužbeni zahtjev usvaja, dok priznanje činjenica pred sudom ima za posljedicu da te činjenice ne treba dokazivati, a na osnovu takve izjave ne može se donijeti presuda na osnovu priznanja. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio taj sud, jasno je da je prednik tuženih u odgovoru na tužbu naveo da nema prigovora u smislu dugovanja prema apelantici i da mu sud omogući da rok vraćanja ne bude prije marta 2013. godine jer je tek počeo raditi i nema druge mogućnosti da prije izmiri svoje obaveze.

9. Dakle, prema obrazloženju tog suda, iz navedenog jasno proizlazi da prednik tuženih nije priznao tužbeni zahtjev, već samo činjenicu da apelantici duguje novac, tako da je, prema mišljenju tog suda, pravilno postupio prvostepeni sud kada na osnovu takve izjave nije donio presudu na osnovu priznanja, na šta žalba neosnovano ukazuje, niti je kod takvog stanja stvari prvostepeni sud bio u obavezi da u obrazloženju ove presude navodi razloge zbog kojih nije donio presudu na osnovu priznanja, kako se to žalbom neosnovano ukazuje. Ovo stoga jer bi redovni sud to bio u obavezi samo u slučaju da je prednik tuženih priznao tužbeni zahtjev, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Okružni sud je, nadalje, istakao da je članom 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi, a stavom 2. da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi, s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili kasnije otpao. U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, nije sporno da je apelantica predniku tuženih dala iznos od 26.781,00 eura kako bi za apelanticin račun kupio akcije u vrijednosti novca koji mu je apelantica isplatila u periodu od 3. decembra 2010. godine do 5. maja 2011. godine i da su zaključili sporazum o potraživanju 26. aprila 2012. godine. Prema navedenom sporazumu, prednik tuženih se obavezao da će najkasnije do 30. maja 2012. godine za novčana sredstva koja je primio od apelantice pribaviti i dati apelantici valjane potvrde odgovarajuće institucije o kupnji dionica firme „Zavod za izgradnju“ a.d. Banja Luka na apelanticino ime za ukupan iznos primljenog novca, a da se u suprotnom obavezuje da do 30. jula 2012. godine vrati apelantici cjelokupan iznos od 26.781,00 eura, uvećan za zakonske kamate. Također, nije sporno da prednik tuženih novac nije vratio i da je preminuo 17. maja 2013. godine.

10. U vezi s tim je navedeno da je članom 163. stav 1. Zakona o nasljeđivanju propisano da nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a stavom 3. da, kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviočeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira na to da li je izvršena dioba nasljedstva. Smisao nasljeđivanja je u tome da nasljednik, kako je obrazložio Okružni sud, preuzimajući prava umrlog, preuzima i njegove obaveze imovinske prirode. Na taj način održava se kontinuitet u pravnim odnosima koji je karakterističan za nasljeđivanje. Preuzimajući prava ostavioca, nasljednik istovremeno preuzima na sebe i njegove obaveze i postaje onim koji će te obaveze ispuniti. Ostaviočevi dugovi, prema obrazloženju Okružnog suda, jesu teret koji su teretili lično ostavioca, a taj teret preuzima na sebe nasljednik po sili zakona. Nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove samo sa onolikom vrijednošću koju je u času ostaviočeve smrti imala ona imovina koja mu je pripala u nasljedni dio, s kojom se uvećala njegova (nasljednikova) imovina. Po sistemu koji je usvojen u Zakonu o nasljeđivanju, prema obrazloženju Okružnog suda, nasljednici odgovaraju odmah, već od časa smrti ostavioca, a vjerovnici nisu dužni čekati s naplatom dok se ostavina raspravi, već imaju pravo bez čekanja zahtijevati isplatu, namirenje svojih potraživanja od svakog onoga koji se ponaša kao nasljednik. Opseg odgovornosti nasljednika, prema obrazloženju presude, prosuđuje se prema vrijednosti naslijeđene imovine, tj. vrijednosti s kojom je njegova imovina uvećana. Vrijednost naslijeđene imovine utvrđuje se prema vrijednosti koju je imala u času prelaza u vlasništvo nasljednika, dakle u momentu ostaviočeve smrti. Procjena ostavinske imovine vrši se po prometnoj vrijednosti stvari koje spadaju u ostavinu, a kasnije promjene nastale u vrijednosti predmeta ostavine nemaju uticaj na veličinu i opseg nasljednikove odgovornosti jer nasljednik odgovara vjerovnicima ostavioca samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine koju je imala u času ostaviočeve smrti.

11. Imajući u vidu da su se nasljednice prvotužena i drugotužena odrekle svog nasljednog dijela, odluka prvostepenog suda kojom je tužbeni zahtjev u odnosu na ove tužene odbijen, prema mišljenju Okružnog suda, pravilna je i zakonita jer kod činjenice da su se ove nasljednice odrekle nasljednog dijela, one u smislu odredbe člana 163. stav 2. Zakona o nasljeđivanju ne mogu odgovarati za ostaviočeve dugove. Nadalje, Okružni sud je obrazložio da se vrijednost naslijeđene imovine utvrđuje prema vrijednosti koju je imala u času prelaza u vlasništvo nasljednika, dakle u momentu ostaviočeve smrti, a procjena se vrši po prometnoj vrijednosti stvari koje spadaju u ostavinu, a kasnije promjene nastale u vrijednosti predmeta ostavine nemaju uticaj na veličinu i opseg nasljednikove odgovornosti. U vezi s tim, Okružni sud je obrazložio da apelantica tokom prvostepenog postupka nije izvela niti jedan dokaz pomoću kojeg bi dokazala visinu vrijednosti naslijeđene imovine. Nije sporno da se nasljednik trećetuženi prihvatio nasljednog dijela iza prednika tuženik i da je u toku postupka utvrđeno da zaostavštinu iza prednika tuženih čini pištolj revolver Zastava 357 Magnum, te da prednik tuženih nije imao nepokretnosti. Kako apelantica nije dokazala visinu vrijednosti naslijeđene imovine preko navedene vrijednosti, a što je bila dužna u smislu člana 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP-a, prvostepeni sud je, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na trećetuženog cijeneći da je vrijednost revolvera Zastava 357 Magnum evidentno manja u odnosu na visinu potraživanja.

12. Okružni sud je, nadalje, obrazložio da je članom 279. Porodičnog zakona propisano da za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna supružnika, odgovaraju bračni supružnici solidarno, kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom. Apelantica u žalbi ukazuje na to, kako je naveo Okružni sud, da stan koji prvotužena posjeduje predstavlja bračnu stečevinu prvotužene i prednika tuženih, te da je predniku tuženih, u vezi s tim, pripadalo 1/2 dijela na predmetnom stanu i da je slijedom toga prvotužena srazmjerno tom dijelu dužna odgovarati za ostaviočeve dugove. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, apelanticini žalbeni navodi nisu osnovani jer apelantica nije predložila niti izvela bilo kakve dokaze pomoću kojih bi dokazala te tvrdnje, već ih je samo paušalno istakla, a isto tako, prema mišljenju tog suda, nije dokazala da je novac koji je prednik tuženih uzeo od nje služio za podmirenje tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice.

13. Okružni sud je obrazložio i da je osnovan apelanticin žalbeni navod da odluka o troškovima postupka nije pravilna, te je taj sud primjenom odredbe člana 397. stav 2. a u vezi sa članom 235. stav 1. tačka 3. ZPP-a, djelimično uvažio apelanticinu žalbu u tom dijelu i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanticu da prvotuženoj i drugotuženoj na ime troškova postupka, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 9.032,50 KM, plati iznos od 7.660,00 KM jer su tuženim bili dosuđeni troškovi i za ročišta koja nisu održana, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena, a prvostepena presuda potvrđena. Imajući u vidu da apelanticina žalba nije uvažena osim u dijelu odluke o troškovima postupka, zbog čega se nije promijenio njen uspjeh u parnici, primjenom odredbe člana 397. stav 1. ZPP-a odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud i Vrhovni sud su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da joj je onemogućen pristup sudu jer joj nije dopušteno da podnese žalbu protiv rješenja kojim je usvojen prijedlog za povrat u pređašnje stanje s obzirom na to da je u situaciji kakva je konkretna, u kojoj je usvojeni prijedlog neblagovremen i nedopušten jer je isti sud u roku od dva mjeseca donio različita rješenja o istoj stvari, žalba zakonom dozvoljena. Također, navodi da je mimo svake zakonske odredbe na nju kao tužioca prebačen teret dokazivanja vrijednosti i visine nasljedstva, umjesto da su na to bili obavezani tuženi. Navodi da i danas nije moguće dokazati vrijednost nasljeđa jer se ne zna šta čini ostavinsku masu. Apelantica smatra i da je nesporno za dugove prednika tuženih trebala odgovarati prvotužena kao njegova supruga jer je prednik tuženih novac koji je dobio od apelantice koristio za podmirenje potreba bračne i porodične zajednice. Apelantica smatra i da je nesporno dokazala i da je prednik tuženih priznao njen tužbeni zahtjev i da je trebala biti donesena presuda na osnovu priznanja, a ne odbijen njen tužbeni zahtjev jer je vidljivo da je prednik tuženih izjavio da priznaje dugovanje prema apelantici. Navodi i da redovni sudovi nisu sa istom pažnjom i mjerom cijenili dokaze koje je apelantica provela i predložila i da su dali prednost dokazima tuženih, što je suprotno odredbama bilo kojeg zakona, zbog čega je i, prema apelanticinim navodima, odluka o troškovima postupka nezakonita i nepravična. Navodi i da iz navedenog proizlazi da osporene presude nemaju razloge, odnosno obrazloženja o odlučnim činjenicama na kojima se te presude zasnivaju. b)Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva jer su osporene presude donesene na osnovu primjene relevantnih zakonskih odredbi.

16. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva jer je postupak u konkretnom slučaju proveden na osnovu zakona i dato je jasno obrazloženje presude.

17. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana.

18. Tuženi su naveli sadržaje osporenih presuda, te istakli da je apelacija neosnovana, a osporene presude zasnovane na zakonu.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Presuda na osnovu priznanja Član 180.

Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu priznanja).

Sud neće donijeti presudu na osnovu priznanja i kad su ispunjeni potrebni uslovi, ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.). Donošenje presude na osnovu priznanja odložiće se ako je potrebno da se o okolnostima iz stava 2. ovog člana prethodno pribave obavještenja.

Priznanje tužbenog zahtjeva, na ročištu ili u pismenom podnesku, tuženi može i bez pristanka tužioca opozvati do donošenja presude.

Član 333.

Protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje nije dozvoljena žalba, osim ako je usvojen neblagovremen i nedozvoljen prijedlog.

Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje žalba je dozvoljena.

20. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS“ br. 1/09, 55/09 – ispravka, 91/16 i 82/19) relevantne odredbe glase:

Član 163.

Odgovornost nasljednika za dugove ostaviočeve (1) Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

(2) Nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za dugove ostaviočeve.

(3) Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva.

(4) Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drugačije određeno.

21. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka Ustavnog suda) relevantne odredbe glase:

Član 279.

Za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna supružnika, odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 151500 17 Rev od 25. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. marta, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

29. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču osnovanosti apelanticinog zahtjeva za naknadu novčanog iznosa od tuženih kao nasljednika prednika tuženih, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjivi.

30. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelanticinim navodima, osporene presude sadrže jasna i argumentirana obrazloženja u kojima je jasno navedeno zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki nisu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelanticinim navodima, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je u konkretnom slučaju prema apelantici postupano drugačije u odnosu na tužene, niti da je na bilo koji način apelantici uskraćen pristup sudu u istoj mjeri kao i tuženim, već da je apelantica u istoj mjeri kao i tuženi učestvovala u predmetnom postupku, predlagala i provodila dokaze, a što je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud, također suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima redovnih sudova u vezi s odbacivanjem apelanticine žalbe podnesene protiv rješenja o povratu u pređašnje stanje. Ovo stoga jer je iz činjenica predmeta vidljivo da u se u konkretnom slučaju ne radi o neblagovremenom i nedozvoljenom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, već da je takav prijedlog prihvaćen, u kojem slučaju žalba nije dopuštena.

33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelanticinim navodima, prvotužena nije mogla odgovarati za dugove prednika tuženih s obzirom na to da se prvotužena odrekla nasljedstva iza prednika tuženih, te i iz razloga, kako su to i obrazložili redovni sudovi, što u toku postupka apelantica ničim nije dokazala da je prednik tuženih sporni novčani iznos koji je dobio od apelantice koristio za podmirenje potreba i troškova kako bračne tako i porodične zajednice. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu i da je u postupku utvrđeno da je bračna zajednica između prvotužene i prednika tuženih trajala do 2002. godine, a da je sporni iznos prednik tuženih primio od apelantice 2012. godine, dakle kada je bračna zajednica prestala postojati. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali argumentirana obrazloženja, koja su interpretirana u prethodnim tačkama ove odluke i koja Ustavni sud neće ponavljati, u vezi sa neosnovanošću apelanticine tvrdnje da je prednik tuženih priznao njen tužbeni zahtjev, tvrdnje da je teret dokazivanja postojanja ostavinske mase iz koje bi se apelantica mogla naplatiti prebačen na apelanticu umjesto na tužene i da su troškovi postupka nepravilno dosuđeni, pri čemu su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o nasljeđivanju, a što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Kako apelantica svojim navodima ničim nije dovela u pitanje zaključke i obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. Pri tom, Ustavni sud podsjeća na već citirane odredbe člana 333. ZPP-a kojim je propisano kada je žalba protiv rješenja o usvajanju prijedloga za povrat u pređašnje stanje dozvoljena, a koju odredbu su redovni sudovi primijenili u konkretnom slučaju, a da pri tom apelantica nije dokazala da se radi o neblagovremenom ili nedopuštenom prijedlogu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi naknade iznos koji je dala predniku tuženih jer su se prvotužena i drugotužena odrekle njegovog nasljedstva pa ne mogu ni odgovarati za njegove dugove, a nasljedstvo kojeg se prihvatio trećetuženi nije dovoljno za podmirenje navedenog potraživanja, zatim kada prednik tuženih nije priznao apelanticin tužbeni zahtjev, već samo činjenicu da joj duguje određeni novčani iznos, kada nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu sa istom mjerom cijenili apelanticine dokaze i dokaze tuženih ili da apelantica nije imala adekvatan pristup sudu i kada su redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i argumentirane razloge koji su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, a koje apelantica ničim nije dovela u pitanje.

37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2754/18 (M. K. S.) | Sudska praksa | Aktio