Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-935/18 (N.S.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-935/18
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-935/18, rješavajući apelaciju N.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 K 077593 17 Kvlz od 26. decembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 077593 17 Kž od 20. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 077593 16 K od 23. juna 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipovice - Lopare, kojeg zastupa Nadežda Stevanović advokat iz Bijeljine, podnio je 18. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 K 077593 17 Kvlz od 26. decembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 077593 17 Kž od 20. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 077593 16 K od 23. juna 2017. godine. Apelant je tražio i donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud odgoditi izvršenje kazne zatvora apelantu, do donošenja odluke po apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP-935/18 od 13. marta 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Također, Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP-5309/17 od 31. januara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio, kao preuranjenu, apelaciju koju je 18. decembra 2017. godine apelant podnio protiv presude Okružnog suda broj 80 0 K 077593 17 Kž od 20. septembra 2017. godine, zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti. U međuvremenu je Vrhovni sud donio Presudu broj 80 0 K 077593 17 Kvlz od 26. decembra 2017. godine, kojom je apelantov odbio, kao neosnovan.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Svi pozvani su, u periodu od 24. oktobra do 5. novembra 2019. godine, odgovorili na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Osnovni sud – sudija za prethodni postupak je u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva, donio Rješenje broj 80 0 K 77593 16 Kpp od 22. juna 2016. godine kojim je apelantu određen pritvor u trajanju od 30 dana koji se računao od 19. juna 2016. godine iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Apelant je bio u pritvoru do 19. jula 2016. godine Postupak u kojem su donesene osporene odluke
8. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 077593 16 K od 23. juna 2017. godine, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, na način i u mjestu opisanom u izreci presude počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 19. juna do 19. jula 2016. godine. Naime, apelant je proglašen krivim što je 18. juna 2016. godine, na parking prostoru ispred ugostiteljskog objekta ,,MD“, na način detaljno opisan u izreci presude teško povrijedio Nedeljka Ćirića (u daljnjem tekstu: oštećeni) koji je tom prilikom zadobio teške tjelesne povrede detaljno opisane u izreci presude.
9. U obrazloženju presude je navedeno da su na glavnom pretresu saslušani svjedoci optužbe i to oštećeni te Cvjetko Ćirić, Dragana Milutinović, Milan Delić, Rado Kojić i Rado Sarić, da su pročitani iskazi svjedoka Dragana Milutinovića i Radeta Kojića dati u toku istražnog postupka u policijskoj stanici Lopare, koji su korišteni od strane tužioca pri njihovom ispitivanju na glavnom pretresu, provedeno je vještačenje po vještaku medicinske struke, koji je neposredno i saslušan na glavnom pretresu te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje tog vještaka, izvršen je uvid u materijalne dokaze pobrojane u presudi na strani 2. presude. Navedeno je da su apelant i njegov branilac u toku glavnog pretresa negirali počinjenje krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret ali i da nisu imali dokaznih prijedloga.
10. Osnovni sud je u presudi interpretirao iskaze oštećenog i saslušanih svjedoka te vještaka medicinske struke i naveo da je analizirajući provedene dokaze sa sigurnošću zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je predmetnom optužnicom stavljeno na teret. Osnovni sud je utvrdio da su apelant i oštećeni boravili u ugostiteljskom objektu u vlasništvu Milana Delića, da je ugostiteljski objekat prvi napustio oštećeni, a odmah za njim izašao je apelant, da se oštećeni nalazio na mjestu suvozača u vozilu Dragana Milutinovića, da je konobarica iz ugostiteljskog objekta u vozilu oštećenom saopštila da prema vozilu ide lice – apelant i da je to lice po dolasku do vozila zadalo udarce oštećenom te da je svjedok Rade Kojić kod vozila zatekao apelanta, moleći ga da prekine sa tučom i nastojeći da ga odmakne od vozila.
11. Osnovni sud je naveo da je odbrana tokom dokaznog postupka i u završnoj riječi istrajavala na tvrdnji da identitet napadača nije utvrđen i da apelant nije bio napadač na oštećenog, što po ocjeni suda, nije osnovano. Istaknuto je da iz iskaza oštećenog proizilazi da se on sjeća da je bio iznenada udaren nogom u glavu te je izgubio svijest i ne zna koliko je zadobio te nije u potpunosti siguran da mu je te udarce zadao apelant, što je i razumljivo jer ga od ranije nije poznavao a događaj se desio neočekivano i iznenada dok je gledao u drugom pravcu i nije obraćao pažnju, ali jasno se sjeća da je konobarica koja je sjedila na zadnjem sjedištu vozila, neposredno prije nego što je bio napadnut, rekla: “Evo ide [apelant]”. Također prilikom saslušanja oštećenog na glavnom pretresu, upitan da objasni ko je Neđo za kojeg navodi da mu je zadao udarce, on je pokazao na apelanta navodeći daje to isto lice koje je zapazio u navedenom lokalu prije nego što je izašao napolje i koje se grubo obratilo konobarici. Da je upravo apelant napao i nanio povrede oštećenom sud je zaključio i na osnovu iskaza ostalih svjedoka. Dakle, iskazima saslušanih svjedoka nedvosmisleno je potvrđen način izvršenja konkretnog krivičnog djela, odnosno na pouzdan način je utvrđena činjenica da je upravo apelant izvršilac ovog krivičnog djela i da postoji uzročno posljedična veza između njegovih radnji koje su sastojale u udaranju oštećenog nogama i rukama i posljedice koja je nastupila u vidu nanošenja višestrukih tjelesnih povreda oštećenom koje su prema nalazu vještaka medicinske struke kvalifikovane kao teške tjelesne povrede.
12. Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti navode odbrane koji se odnose na zakonitost uzimanja izjava od svjedoka Dragana Milutinovića i Radeta Kojića od strane službenih lica PS Lopare jer su po ocjeni suda te izjave uzete na zakonit način i u skladu sa odredbama ZKP RS. Naime, imajući u vidu sadržaj pomenutih zapisnika, kao i iskaz saslušanog policijskog službenika Radeta Sarića, proizlazi da su ti svjedoci propisno poučeni i opomenuti u vezi davanja iskaza te da im je po završenom saslušanju ponuđeno da pročitaju zapisnike i iznesu primjedbe, da su nakon toga lično potpisali zapisnike, a da prema njima nije primjena psihička ili fizička sila, niti su bili izloženi bilo kakvom pritisku. Osnovni sud je naveo da iz analize zapisnika o davanju izjave svjedoka Radeta Kojića, proizilaze detalji koji se odnose na izvršenje djela i opis samog događaja sa pojedinostima vezanim za učešće apelanta, koji su takvi da su mogli biti poznati samo njemu i nema nikakve logike da bi takve podatke u zapisnik izmislili policijski službenici, a istovremeno pri saslušanju na glavnom pretresu taj svjedok sudu nije pružio uvjerljive i opravdane razloge zbog kojih je na glavnom pretresu izmijenio svoj iskaz u odnosu na ono što je izjavio na taj zapisnik.
13. Presudom Okružnog suda broj 80 0 K 077593 17 Kž od 20. septembra 2017. godine, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i Presuda broj 80 0 K 077593 16 K od 23. juna 2017. godine je potvrđena. Okružni sud je ocijenio da je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, a u obrazloženju presude u bitnom je iznesen sadržaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, a zatim dati razlozi za zaključak o vremenu i mjestu izvršenja djela, načinu povređivanja i posljedici djela, kao i razlozi u pogledu identiteta izvršioca djela.
14. Navedeno je da se ne može uvažiti ni prigovor žalbe da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP RS, time što je pobijanu presudu zasnovao i na zapisnicima iz istrage o saslušanju svjedoka Dragana Milutinovića i Radeta Kojića koji su korišteni na glavnom pretresu koji, po stavu žalbe, predstavljaju nezakonito pribavljene dokaze na kojima se pobijana presuda nije mogla zasnovati. Istaknuto je da je ove prigovore cijenio prvostepeni sud i pravilno zaključio da oni nisu osnovani, o čemu je u obrazloženju presude dao potrebne razloge koje kao valjane i mjerodavno obrazložene prihvata ovaj sud, pa se žalba sa ponovljenim prigovorima upućuje na obrazloženje pobijane presude.
15. Ocijenjena je neosnovanom i tvrdnja da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP RS time što je na glavnom pretresu, protivno članu 276. istog zakona, bez prijedloga stranaka i branioca apelanta izveo dokaz saslušanjem svjedoka Radeta Savića, čime se, po stavu žalbe, stavio u ulogu tužioca u postupku. Takva tvrdnja nije osnovana, jer upravo odredba člana 276. stav 2. tačka d) ZKP RS daje ovlaštenje sudu da radi razjašnjenja svih spornih činjenica i pitanja i bez prijedloga stranaka ili branioca optuženog izvede određeni dokaz.
16. Ocijenjeni su neosnovanim i prigovori kojima se osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza, a slijedom toga i pravilnost činjenične osnovice pobijane presude. Analizom i ocjenom izvedenih dokaza, i to iskaza oštećenog i iskaza svjedoka Cvjetka Ćirića, Dragana Milutinovića, Milana Delića, Radeta Kojića i Radeta Savića, te kriminalističko-tehničkog izvještaka, medicinske dokumentacije o povređivanju oštećenog i nalaza i mišljenja vještaka sudskomedicinske struke dr.Zdenka Cihlarža, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti - na način kako to propisuje član 295. stav 2. ZKP RS, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da je apelant lice koje je oštećenom, na način opisan u izreci pobijane presude, nanio tešku tjelesnu povredu i na taj način učinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret.
17. Okružni sud je istakao da je oštećeni u svom iskazu u pogledu identiteta napadača iznio konfuzne, pa i protivriječne tvrdnje, jer je, i pored činjenice da je izjavio da nije vidio lice koje mu je u vozilu zadalo udarce, tokom saslušanja tvrdio da je apelant to lice. Međutim, kako je istakao Okružni sud, takve različite tvrdnje oštećenog nisu razlog da se njegov iskaz u cjelini odbije kao nevjerodostojan dokaz, kako to sugeriše žalba, jer je oštećeni u iskazu, svjedočeći o svim bitnim okolnostima inkrimisanog događaja, iznio svoja neposredna zapažanja i saznanja koja su u saglasnosti sa činjenicama koje proizilaze iz iskaza svjedoka – Radeta Kojića, Dragana Milutinovića i Milana Delića. Tako se na osnovu međusobno saglasnih iskaza oštećenog i navedenih svjedoka utvrđuje da su u ugostiteljskom objektu boravili oštećeni, zajedno sa svjedokom Draganom Milutinovićem, i apelant, zajedno sa svjedokom Radetom Kojićem, da su ugostiteljski objekat prvi napustili oštećeni i svjedok Dragan Milutinović, da je ubrzo za njima iz ugostiteljskog objekta izašao apelant te da je do fizičkog napada na oštećenog došlo ispred ugostiteljskog objekta u vozilu Dragana Milutinovića, dok se oštećeni nalazio na mjestu suvozača, a na zadnjem sjedištu konobarica iz ugostiteljskog objekta koja je krenula sa njima.
18. Osim toga, ocijenjeno je da prvostepeni sud pravilno prihvata kao vjerodostojan iskaz oštećenog da mu je konobarica, koja se nalazila na zadnjem sjedištu vozila, rekla „evo ide [apelant]“ i da ga je to lice (koje je prilazilo vozilu) upitalo da ga povezu i potom izudaralo, kao i istražni iskaz svjedoka Radeta Kojića da su iz ugostiteljskog objekta izašla dva njemu nepoznata lica (nesumnjivo oštećeni i svjedok Dragan Milutinović), a za njima radnica ugostiteljskog objekta a nakon toga i apelant, te da je nakon nekoliko trenutaka vlasnik Milan (svjedok Milan Delić) rekao da izađe, jer su se napolju pobili, nakon čega je izašao iz ugostiteljskog objekta i vidio parkirano vozilo, a kod vozila primijetio apelanta i čuo kada je glasno rekao da je on njega prvi udario, te je prišao apelantu, uhvatio ga za struk s leđa i počeo da ga gura i molio da prekine sa tučom, nastojeći da ga odmakne od vozila. Ovaj ključni dio iskaza svjedoka Radeta Kojića u potpunoj je saglasnosti sa iskazom svjedoka Dragana Milutinovića da je došao jedan momak koji je zvao čovjeka koji je udarao oštećenog i govorio mu da ga ostavi, pa se i na iskazima ovih svjedoka nepobitno utvrđuje da je apelant učesnik inkriminisanog događaja, u svojstvu napadača na oštećenog.
19. Pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne može se dovesti u pitanje ni tvrdnjom žalbe da u potvrdi o lišenju slobode nije konstatovano postojanje povreda kod apelanta, a da je vještak sudsko medicinske struke u iskazu na glavnom pretresu zaključio da bi zadavanje udaraca od kojih su nastale povrede sa sigurnošću ostavile povrede na rukama napadača. Istaknuto je da činjenica da su policijski službenici u potvrdi o lišenju slobode konstatovali da na apelantu nema povreda, sama po sebi ne predstavlja pouzdan dokaz da nije bilo povreda na ruci apelanta koje su nastale pridikom zadavanja udaraca, imajući u vidu da se ova činjenica na siguran način mogla razjasniti i utvrditi samo na osnovu medicinskog pregleda apelanta.
20. Okružni sud je ispitao pobijanu presudu i u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, u vezi prigovora navedenih u žalbi, i nalazi da prigovori nisu osnovani jer je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 37. stav 1. KZ RS, pravilno utvrdio i ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i o, tome dao valjano obrazložene razloge u pobijanoj presudi.
21. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 K 077593 17 Kvlz od 26. decembra 2017. godine odbio apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti, kao neosnovan.
22. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode o povredi prava na odbranu jer u toku ovog krivičnog postupka nije ispitan svjedok „neimenovana konobarica“ i apelant je „onemogućen“ da je unakrsno ispita mada je, navodno, jedina imala direktna saznanja o tome ko je nanio povrede oštećenom. Vrhovni sud je istakao da iz spisa predmeta, proizilazi da odbrani, na glavnom pretresu, nije uskraćeno pravo da poziva i ispituje predložene svjedoke. Dakle, u konkretnom predmetu, odbrana nije iznosila dokazne prijedloge, niti predlagala da se pozivaju svjedoci i izvode dokazi, koje pravo definiše član 276. ZKP RS. Cijeneći navedeno, a suprotno argumentima iz zahtjeva, odbrana nije uskraćena u pravu da direkno ispituje nekog od predloženih svjedoka odbrane, niti je uskraćena u pravu da unakrsno ispita svjedoka, koji je predložen od strane optužbe, kako se to navodi u zahtjevu. Vrhovni sud je istakao da ostali apelantovi navodi, kojim se u suštinu osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude i time zaključak o krivici apelanta, predstavljaju reviziju utvrđenog činjeničnog stanja, po kom osnovu se, u smislu odredbe člana 350. stav 1. ZKP RS, ovaj vanredi pravni lijek, ne može podnijeti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5., 6., 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje jer je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da su uz pogrešnu primjenu pozitivno - pravnih propisa donesene osporene presude. U tom kontekstu navodi da u istrazi nisu poduzete sve radnje dokazivanja kako bi se na nesporan način utvrdio krivac za krivično djelo za koje je on oglašen krivim. Pojašnjava da sud prihvata samo dio iskaza oštećenog koji odgovara osuđujućoj odluci a ne uzima u obzir da je oštećeni izjavio da ga je udarilo nepoznato lice koje on nije dobro vidio jer je bio mrak. Nadalje, sud kao bitnu i odlučnu činjenicu uzima i dio izjave oštećenog da je konobarica rekla „Evo ide [apelant]. Prenošenje nečije izjave, a posebno kada to radi lice koje je oštećeno krivičnim djelom, ne može se tretirati kao dokaz u krivičnom postupku. Prigovara i zakonitosti zapisnika iz istrage svjedoka jer, kako tvrdi, „ovlašteno službeno lice koje je uzimalo izjave nije postupilo shodno članu
151. ZKP RS niti je na validan način upoznalo svjedoka sa njegovim pravima definisanim ZKP RS niti je utvrdilo bitne činjenice koje zakon nalaže, a to je odnos saslušavanih svjedoka sa oštećenim i sa apelantom.“ Dalje, ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer je na glavnom pretresu održanom 22. maja 2017. godine sam predložio dokaz saslušanje svjedoka Radeta Savića, „što je u suprotnosti sa članom 276. ZKP RS“ te da je ovakvim postupanjem sud povrijedio osnovna načela krivičnog postupka i stavio se u ulogu tužioca u predmetnom postupku. Nadalje, apelant ističe da je iz svih provedenih dokaza jasno da je ostalo neutvrđeno vrijeme i tačno mjesto spornog događaja jer su svi saslušani svjedoci dali različite iskaze na te okolnosti te da je stoga trebalo da se primijeni načelo in dubio pro reo. Smatra da je i izrečene kazna prestroga te da sud nije uzeo u obzir sve okolnosti na njegovoj strani i da bi sa blažom sankcijom bila postignuta svrha kažnjavanja „pod uslovom da je apelant izvršilac ovog krivičnog djela.“ Posebno prigovara da u toku ovog postupka nije ispitan svjedok, neimenovana konobarica, koja je navodno jedina imala direktna saznanja o tome ko je zaista nanio tjelesne povrede oštećenom te da je „onemogućavanje“ apelanta i njegovog branioca da unakrsno ispita neimenovanu konobaricu kao jedinog navodnog očevica događaja sa direktnim saznanjima o istom, povrijeđeno njegovo pravo da ispituje svjedoke a koje se derivira iz prava na odbranu. Pored toga smatra da je došlo do povrede krivičnog zakona i iz razloga što nije dokazano postojanje elemenata krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Dalje, apelant navodi da je u „predkrivičnom postupku“ prilikom njegovog pritvaranja povrijeđeno njegovo pravo iz člana 5. Evropske konvencije te u tom kontekstu tumači termin „osnovana sumnja“. Apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije „[…] imajući u vidu da su prvostepena presuda i drugostepena presuda očigledno nezakonite i nepravilne zbog povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Krivičnog zakona i odluke o krivičnoj sankciji.“ Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi „postupali pristrasno u korist tužilaštva a na štetu apelanta“, te su „diskriminisali apelanta po statusnom osnovu optuženog“, čime je povrijeđeno njegovo „pravo na zabranu diskriminacije“.
b)Odgovor na apelaciju
24. Tužilaštvo, Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud su u odgovorima istakli da su svi apelantovi navodi neutemeljeni, budući da su u predmetnom krivičnom postupku pravilno primijenjene pozitivne zakonske odredbe.
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13), koji je bio u primjeni u relevantno vrijeme u relevantnom dijelu glasi:. Teška tjelesna povreda Član 156. stav (1) (1) Ko drugog teško tjelesno povrijedi ili mu zdravlje teško naruši, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Izvođenje dokaza Član 276.
(1) Stranke i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze.
(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:
a) dokazi optužbe,
b) dokazi odbrane,
v) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),
g) dokazi odbrane, kao odgovor na pobijanje (duplikat),
d) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće i
đ) sve dokaze relevantne za izricanje krivičnopravne sankcije.
(3) Prilikom izvođenja dokaza dopušteno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku da postavi pitanje svjedoku.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 80 0 K 077593 17 Kvlz od 26. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu, apelant je primio 12. januara 2018. godine a apelacija je podnesena 18. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5., 6., 13. i 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
34. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
35. Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
36. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
37. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu postojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povredu načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP RS da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Osnovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču ocjene dokaza tako i zakonitosti dokaza – zapisnika o saslušanju svjedoka Dragana Milutinovića i Radeta Kojića koji su dali u toku istražnog postupka u predmetnoj krivičnoj stvari. Dakle, Osnovni sud je sve dokaze, uključujući iskaz oštećenog te iskaze drugih saslušanih svjedoka, kao i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, detaljno analizirao te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Osnovnog suda u pogledu apelantovog učešća u inkriminisanom događaju za koji je proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano samo na iskazu oštećenog, već na sveobuhvatnoj analizi kako tog dokaza tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku.
39. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizirao i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu.
40. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant u predmetnom postupku nije predložio provođenje ni jednog dokaza niti mu je to bilo onemogućeno. Dakle, apelantovoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku je bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, a okolnost da to nije učinio ne može voditi ka povredi prava na jednakost oružja. U tom kontekstu Ustavni sud cijeni i apelacione navode da „nije saslušana neimenovana konobarica“ zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja navedene osporene prvostepene presude proizlazi da zahtjev za saslušanje navedenog svjedoka nije podnio ni apelant niti Tužilaštvo niti sud, koje pravo su imali, ali kojim pravom se nisu koristili. Stoga se ovaj prigovor, po ocjeni Ustavnog suda, ukazuje neosnovanim u kontekstu garancija obuhvaćenih pravom na „jednakost oružja“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant suštinski nije bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku. U tom kontekstu Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim i apelantove navode kojim prigovara okolnosti da je sud predložio dokaz saslušanje svjedoka Radeta Savića, „što je u suprotnosti sa članom 276. ZKP RS“. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u vezi sa ovim apelantovim prigovorom ukazao da član 276. stav 2. tačka d) ZKP RS daje ovlaštenje sudu da radi razjašnjenja svih spornih činjenica i pitanja i bez prijedloga stranaka ili branioca optuženog izvede određeni dokaz. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 276. ZKP RS propisan način izvođenja dokaza te da je propisno da stranke i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze ( stav (1)) i da pored dokaza koje predlože stranke i branilac postoje dokazi čije izvođenje naredi sud. Stoga, i prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani apelantovi navodi da je ovakvim postupanjem sud povrijedio osnovna načela krivičnog postupka i stavio se u ulogu tužioca u predmetnom postupku.
41. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Osnovni sud izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno da je Osnovni sud imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
43. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da su mu povrijeđena prava zagarantovana članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Dakle, ovim apelantovim navodima se problematizira zakonitost apelantovog lišenja slobode u konkretnom slučaju. S tim u vezi Ustavni sud ističe da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant bio u pritvoru u periodu od 19. juna do 19. jula 2016. godine, na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj 80 0 K 77593 16 Kpp od 22. juna 2016. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da je pitanje zakonitosti lišenja slobode bilo predmetom tog postupka, a ne predmetnog postupka u kojem je apelantu utvrđivana krivičnopravna odgovornost za krivično djelo Teška tjelesna povreda. Apelant je imao na raspolaganju da u tom drugom postupku (određivanja pritvora) istakne navedeni prigovor (kako u prvostepenom, tako i drugostepenom postupku). Međutim, iz stanja spisa proizlazi da on to nije učinio, niti je dostavio dokaz da jeste, već je taj prigovor u ustavnosudskom smislu prvi put istakao u predmetnoj apelaciji (nakon više od godinu i pol), pa stoga Ustavni sud ne može razmatrati te navode (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).
Zabrana diskriminacije
44. Također, apelant se žali da mu je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer je diskriminisan „po osnovu statusa optuženog“.
45. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
46. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
47. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». U konkretnom slučaju, iako to eksplicitno ne navodi, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da je diskriminiran u vezi s pravom na pravičan postupak.
48. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6). Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
49. Ustavni sud je već zaključio da je u konkretnom slučaju protiv apelanta pokrenut i okončan krivični postupak u skladu sa zakonskim propisima i nadležnostima ovlaštenih organa, te da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravičan postupak. Kako apelant u vezi s navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve druge argumente i dokaze, na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu a i uzimajući u u obzir da član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
50. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu te protiv pravomoćne drugostepene presude zahtjev za zaštitu zakonitosti. Ustavni sud ukazuje na to da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Potom je i Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, razmotrio njegove navode, u okviru zakonom propisanih ograničenja, te dao razloge zbog čega su navodi apelanta neosnovani slijedom čega je i zahtjev odbijen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana te da je i apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen kao neosnovan, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i. 2. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. KZ RS. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio nikakve argumente i dokaze, na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
53. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije jer su Okružni sud i Vrhovni sud u postupku po apelantovoj žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, razmotrili apelantove navode i u donesenim odlukama dali razloge za njihovu neosnovanost.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.