Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2440/19 (M.H.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2440/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. siječnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2440/19, rješavajući apelaciju koju je podnio M. H., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c), stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. H.
protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 715601 18 Mo od 19. prosinca 2018. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. H.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 715601 19 Mož od 21. ožujka 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 715601 18 Mo od 25. siječnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Nedžad E. Beća“ iz Sarajeva, podnio je 7. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 715601 18 Mo od 19. prosinca 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 715601 19 Mož od 21. ožujka 2019. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 P 715601 18 Mo od 25. siječnja 2019. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 715601 18 Mo od 19. prosinca 2018. godine odbijen je prijedlog apelanta za određivanje privremene mjere osiguranja, kojom će se tuženoj (A.S.) naložiti predaja u posjed stana, nekretnina bliže opisana u izreci odluke, koji će biti oslobođen od ljudi i stvari, te da u slučaju da tužena ne postupi po tome, da se apelant ovlasti da izvrši zamjenu brave i cilindra brave, te da se tuženoj izrekne novčana kazna. Na navedenu odluku apelant nije imao pravo žalbe.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 715601 18 Mo od 25. siječnja 2019. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 715601 19 Mož od 21. ožujka 2019. godine, odbijen je prijedlog apelanta za određivanje mjere osiguranja, kojom će se tuženoj naložiti predaja u posjed stana, nekretnina bliže opisana u izreci odluke, koji će biti oslobođen od ljudi i stvari, te da u slučaju da tužena ne postupi po tome, da se apelant ovlasti da izvrši zamjenu brave i cilindra brave, te da se tuženoj izrekne novčana kazna.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud nakon održavanja rasprave po prijedlogu za određivanje mjere osiguranja pravilno zaključio da bi se određivanjem predložene mjere osiguranja iscrpio ranije podneseni tužbeni zahtjev pred Općinskim sudom od 13. srpnja 2018. godine, u dijelu koji se odnosi na predaju stvari u posjed, a što bi bilo suprotno odredbi članka 272. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da mjere osiguranja ne smiju u cijelosti obuhvatiti tužbeni zahtjev koji se njima osigurava. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno ocijenio da se nisu ispunili niti uslovi određeni člankom 269. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, budući da iz sadržaja mjere i postavljenog tužbenog zahtjeva može da se zaključi da ne postoji opasnost da apelant bez određivanja mjere osiguranja ne bi mogao ostvariti pravo koje se traži tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je zaključio kako predložena mjera predstavlja prvi dio tuženog zahtjeva, te da ukoliko bi se takva mjera odredila, njome bi se prejudicirala odluka o tužbenom zahtjevu. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka
7. S obzirom na to da je apelantu 21. prosinca 2018. godine uručeno Rješenje Općinskog suda broj 65 0 P 715601 18 Mo od 19. prosinca 2018. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 07. lipnja 2019. godine, proizlazi da je apelacija u odnosu na navedenu odluku podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u tom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku Općinskog suda.
Dopustivost prima facie
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svinja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi, pri donošenju odluke u pogledu prijedloga za određivanje mjere osiguranja, utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević