Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4669/18 (I. F.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4669/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4669/18, rješavajući apelaciju Indire Fazlagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Indire Fazlagić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 054724 17 Rev od 15. februara 2018. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Indiri Fazlagić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 975,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici Indiri Fazlagić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Indire Fazlagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 054724 17 Rev od 15. februara 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054724 16 Gž 2 od 20. marta 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Indira Fazlagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 16. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 054724 17 Rev od 15. februara 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 054724 16 Gž 2 od 20. marta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 14. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 20. septembra 2004. godine podnijela tužbu protiv Brokerske kuće „Eurohaus“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: Brokerska kuća) radi naknade štete, a 22. novembra 2004. godine protiv tuženog radi naknade štete. U toku postupka je usvojen prijedlog apelanticinog punomoćnika o spajanju navedenih predmeta i vođenju predmeta pod jedinstvenim brojem. Nadalje, u toku postupka apelantica je povukla tužbu u odnosu na Brokersku kuću, pa je postupak nastavljen u odnosu na tuženog. Apelantica je 23. novembra 2012. godine uredila tužbu.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 054724 04 P od 30. oktobra 2013. godine obavezan je tuženi da apelantici izvrši povrat određenog broja dionica preduzeća „Bosnalijek“ d.d. Sarajevo i određeni broj dionica PIF MI-GROUP d.d. Sarajevo na njen privatizacijski račun, sa zakonskim zateznim kamatama i isplatom troškova postupka.

7. Postupajući po žalbi tuženog, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 054724 14 Gž od 3. februara 2015. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku, Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 054724 15 P 2 od 25. marta 2016. godine, obavezan je tuženi da apelantici isplati određene novčane iznose na ime 4.000 otuđenih vrijednosnih papira – dionica preduzeća ,,Bosnalijek“ d.d. Sarajevo i na ime otuđenih 7.060 dionica PIF MI-GROUP d.d. Sarajevo, sa zakonskim zateznim kamatama, te naknadi troškove postupka, sve bliže precizirano u izreci presude.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka utvrdio da je apelantica sve do 26. aprila 2004. godine bila vlasnik dionica u iznosu od 4.000 dionica preduzeća ,,Bosnalijek“ d.d. Sarajevo i 7.060 dionica PIF MI-GROUP d.d. Sarajevo, te da je u certifikatu od 30. aprila 2004. godine obaviještena o stanju dionica na njenom računu koji je iznosio nula. Dalje je utvrđeno da se apelantica obratila Komisiji za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) zahtjevom da se postupi u smislu odredbi čl. 11. i 12. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire, ističući da je 26. aprila 2004. godine profesionalni posrednik Brokerska kuća neovlašteno prometovao vrijednosnim papirima i otuđio ih s njenog certifikata – izvoda. Dalje je navedeno da je apelantica podneskom od 8. jula 2004. godine obaviještena da je na osnovu određene lične karte, za koju postoje osnovi sumnje da je krivotvorena, izvršena cjelokupna transakcija za podizanje certifikata – izvoda s njenog računa, zaključivanja ugovora i davanja naloga brokerskoj kući do podizanja novca kod banke, da su na ovaj način predmetne dionice neovlašteno stavljene u promet i otuđene, te da je Komisija u vezi s prometom predmetnim dionicama dostavila informaciju nadležnom tužilaštvu. Općinski sud je istaknuo i da je apelantica podnijela krivičnu prijavu protiv NN izvršioca radi otuđenja dionica.

10. Ocjenom izvedenih dokaza i navoda istaknutih u toku postupka, Općinski sud je utvrdio odgovornost tuženog za prouzrokovanu štetu apelantici. Prema ocjeni Općinskog suda, odgovornost tuženog prije svega proizlazi u propustima u postupku izdavanja certifikata – izvoda vlasnika vrijednosnih papira koji su imali za posljedicu oštećenje vlasnika vrijednosnih papira registriranog kod njega. U vezi s tim, obrazloženo je da apelanticini registrirani podaci, i to u pogledu imena oca za koju je registrirano ime oca Fadil, razlikovali su se od imena oca na predočenoj ličnoj karti na kojoj je kao ime apelanticinog oca navedeno ime Muhamed. Dalje je naveo da iz navedenog proizlazi da je tuženi, bez obzira na to što se nisu slagali podaci na predočenom identifikacijskom dokumentu i apelanticini podaci registrirani kod tuženog, protivno odredbama člana 2. Zakona o Registru vrijednosnih papira, izdao certifikat – izvod licu koje za to nije bilo ovlašteno. Stoga je, prema mišljenju Općinskog suda, tuženi na taj način omogućio licu da na osnovu predmetnog identifikacionog dokumenta i podataka iz certifikata – izvoda otuđi vrijednosne papire u apelanticinom vlasništvu. Istaknuo je da do uzrokovane štete apelantici ne bi ni došlo da je tuženi postupio u skladu s procedurom utvrđujući razliku podataka u identifikacionom dokumentu i svom sistemu podataka, s obzirom na to da bi neovlašteno lice ostalo uskraćeno za najvažnije podatke koji se odnose na broj apelanticinog računa kod tuženog, broj dionica kojima apelantica raspolaže i gdje se one nalaze.

11. Općinski sud je citirao odredbu člana 9. Pravilnika o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira, te istaknuo da je navedenom odredbom jasno navedeno da je u elektronskom zapisu računa vlasnika vrijednosnih papira evidentirano ime roditelja. Stoga, prema ocjeni Općinskog suda, izdat certifikat – izvod licu čiji podaci na identifikacionom dokumentu nisu bili identični onima koji su registrirani kod tuženog, odnosno razlika u imenu oca, koji podaci su se morali uočiti, predstavljaju propust za koji tuženi odgovara u građanskopravnom smislu nezavisno od toga da li je taj propust učinjen svjesno ili uslijed nepažnje. Kako je radnjama tuženog prouzrokovana šteta apelantici, Općinski sud je zaključio da tuženi odgovara u smislu odredbi čl. 154. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa odredbama člana 18. stav 2. citiranog zakona jer je glavni uzrok uzrokovane štete apelantici certifikat – izvod izdat licu čiji se podaci nisu slagali s podacima registriranim kod tuženog. Općinski sud je dalje citirao odredbu člana 185. ZOO-a. U vezi s tim, obrazložio je da u konkretnom slučaju tuženi nije dokazao da je prilikom izdavanja certifikata postupao s dužnom pažnjom da bi se na taj način oslobodio odgovornosti za pričinjenu štetu apelantici, niti je u mogućnosti da uspostavi stanje koje je bilo prije nastanka štete jer se apelantici ne mogu vratiti dionice koje tuženi nema u svom posjedu niti ih prema poslovima kojima se bavi može imati, dionice su prodate i ne zna se da li su i na koji način registrirane. Stoga je, prema ocjeni Općinskog suda, jedina mogućnost naknade štete u novcu, pa kako je u ponovnom postupku utvrđena novčana vrijednost dionica vještačenjem koje je obavio vještak finansijske struke, Općinski sud je, primjenom citiranih zakonskih propisa, udovoljio tužbenom zahtjevu u cijelosti. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da je sud dopustio raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, a koja tužba je podnesena tom sudu 20. septembra 2004. godine i novčani iznos naknade štete je u konkretnom slučaju način izmirenja štete koja je dokazana.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 054724 16 Gž 2 od 20. marta 2017. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da joj isplati određene novčane iznose na ime 4.000 otuđenih vrijednosnih papira – dionica preduzeća ,,Bosnalijek“ d.d. Sarajevo i na ime otuđenih 7.060 dionica PIF MI- GROUP d.d. Sarajevo sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Presudom je dalje apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka, sve bliže precizirano u izreci presude.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da prigovor zastarjelosti nije osnovan. U vezi s tim, obrazložio je da iz stanja spisa proizlazi činjenica da je apelantica saznala za štetu u aprilu 2004. godine, a da je tužbu podnijela 20. septembra 2004. godine. Dalje je obrazložio da je u tužbi postavljen tužbeni zahtjev za povrat 4.000 dionica preduzeća „Bosnalijek“ d.d. Sarajevo i 7.060 dionica PIF MI-GROUP d.d. Sarajevo za zakonskom zateznom kamatom obračunatom na vrijednost navedenih dionica u vrijeme prodaje. Istaknuo je da je na pripremnom ročištu održanom 7. juna 2006. godine apelanticin punomoćnik, između ostalih dokaza, predložio i izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke „na okolnost utvrđenja tržišne vrijednosti otuđenih certifikata, odnosno dionica 'Bosnalijeka' i PIF MI-GROUP“ istaknuvši da će nakon toga opredijeliti tužbeni zahtjev kao facultas alternativa i u novčanom iznosu. Kantonalni sud je naveo da vještak finansijske struke u prethodno vođenom postupku nije obavio postavljeni zadatak, pa ni apelanticin punomoćnik nije postavio zahtjev za naknadu novčane vrijednosti dionica.

14. Kantonalni sud je citirao član 388. ZOO-a, te istaknuo da je blagovremenim podnošenjem tužbe apelantica prekinula tok zastarijevanja, koje za potraživanje naknade štete prema članu 376. ZOO-a nastupa za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, odnosno za pet godina od kada je šteta nastala. Dalje je naveo da, iako je apelanticin punomoćnik blagovremeno izjavio da će postaviti i zahtjev za isplatu novčane vrijednosti dionica, to je učinio nakon proteka zastarnog roka. U vezi s tim, obrazloženo je da tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi nije potraživan novčani iznos dionica, nego samo obračun zateznih kamata na novčani iznos dionica, a samo najava postavljanja novog zahtjeva, bez konkretno postavljenog zahtjeva za isplatu novčane vrijednosti dionica nije se mogla smatrati prekidom zastarijevanja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, postavljanjem tužbenog zahtjeva za isplatu novčane vrijednosti dionica, umjesto zahtjeva za povrat dionica koji nije bio izvršiv, apelantica je preinačila tužbu u smislu člana 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuo je da je tužba preinačena 12. juna 2015. godine i toga dana je prestala teći parnica vođena po prethodno postavljenom zahtjevu. Kantonalni sud je naveo član

389. ZOO-a, te istaknuo da u situaciji kada je postavljen novi tužbeni zahtjev umjesto prvobitno postavljenog smatra se da je tužilac odustao od ranijeg zahtjeva, te se u skladu sa citiranim članom ZOO-a smatra da prekid zastarijevanja nije ni nastupio, a što znači da je novi tužbeni zahtjev za naknadu novčanog iznosa dionica postavljen nakon isteka zastarnog roka. Stoga, kako iz svega izloženog proizlazi da je osnovan prigovor zastare utuženog potraživanja, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 054724 17 Rev od 15. februara 2018. godine odbijena je apelanticina revizija, te odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantica prvobitno postavljenom tužbom od 20. septembra 2004. godine protiv Brokerske kuća tražila povrat dionica čiji je bila vlasnik, a koje je Brokerska kuća prodala na tržištu vrijednosnih papira bez njenog odobrenja na osnovu falsificirane lične karte. Dalje je naveo da je u toku postupka izvršeno spajanje sa spisom P- 4183/04, u postupku apelantice protiv tuženog, u sporu radi povrata 4.000 dionica „Bosnalijeka“ d.d. Sarajevo i 7.060 dionica ,PIF MI-GROUP d.d. Sarajevo po tužbi podnijetoj 22. novembra 2004. godine. Istaknuo je da je 23. novembra 2012. godine apelantica povukla tužbu protiv Brokerske kuće, pa je parnica nastavljena samo protiv tuženog, a apelantica uređuje tužbu za povrat dionica prema tuženom. Također, istaknuto je i da nakon uputa drugostepenog suda o nemogućnosti da se vrate dionice za koje se ne zna ni ko ih je stvarno kupio, apelantica 12. juna 2015. godine preinačava tužbeni zahtjev i traži naknadu štete u protivvrijednosti navedenog broja dionica koji precizira prema nalazu vještaka.

17. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje odnosi se na računanje rokova zastare u situaciji kada je apelantica nakon što je 2004. godine postavila tužbeni zahtjev za povrat dionica 2015. godine preinačila tužbeni zahtjev za naknadu štete. U vezi s tim, citirao je član 360. st. 1. i 2. ZOO-a i član 376. st. 1. i 2. ZOO-a, te istaknuo da u konkretnom slučaju apelantica potražuje štetu u vidu sadašnje vrijednosti dionica koje su nezakonito prometovane, ali je zahtjev postavljen tek 2015. godine iako je za štetu znala još 2004. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, činjenica da je apelantica već 2004. godine podnijela tužbu sa zahtjevom za povrat dionica, koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja stvarnopravni zahtjev, ne predstavlja osnov za prekid zastare iz člana 389. stav 1. ZOO-a jer se smatra da prekid nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo. Stoga je pravilno drugostepeni sud ocijenio da je preinačenjem tužbe apelantica odustala od prvobitno postavljene tužbe za vraćanje dionica, pa se stoga radnja podizanja te tužbe ne može smatrati prekidom zastarijevanja u smislu člana 388. ZOO-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, i to odredbi čl. 376, 388. i 389. u vezi sa čl. 155. i 185. ZOO-a, kao i člana 56. ZPP. U vezi s tim, apelantica smatra da su sudovi arbitrarno zaključili da se u konkretnom slučaju radi o različitim tužbenim zahtjevima, iako je sve vrijeme predmet spora zahtjev za naknadu štete. Posebno ukazuje da je do opredjeljenja načina na koji će se otkloniti nastala šteta došlo nakon što je Kantonalni sud u svom rješenju prihvatio prigovor tuženog i naveo da je prethodna prvostepena presuda donesena u apelanticinu korist faktički neizvršiva i da je naknada štete moguća jedino u novcu. Apelantica smatra da čak i u situaciji da se radi o preinačenju tužbe, nesporno je da je novčanu sumu zahtijevala iz istog činjeničnog osnova i zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe. U pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, apelantica ističe da postupak traje 14 godina, da je prva presuda donesena devet godina nakon podnošenja tužbe, a da se nije radilo o složenom predmetu. Također ističe da su sudovi postupali u rokovima koje predviđa zakon onda bi apelantica mnogo ranije opredijelila tužbeni zahtjev, pa ne bi došlo do toga da tuženi istakne prigovor zastarjelosti. Traži „materijalnu štetu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku“.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud smatra neosnovanim apelanticine navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu jer je osporena presuda donesena u skladu s materijalnim pravom.

20. Kantonalni sud navodi da su razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva navedeni u obrazloženju drugostepene presude. Ističe da je zbog velikog broja predmeta Visoko sudsko i tužilačko vijeće sačinilo Plan rješavanja predmeta, po kojem ovaj sud postupa.

21. Općinski sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Ističe da je postupao u skladu s odredbama ZPP, te da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje.

22. Tuženi smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud postupali u skladu s procesnim odredbama, te pravilno primijenili materijalno pravo.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 56.

(1) Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

(2) Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tako da iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

(3) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185. st. 1., 2. i 3.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

Opšte pravilo Član 360. st. 1. i 2.

(1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe Član 389.

(1) Prekid zastarevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako poverilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.

(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako poveriočeva tužba ili zahtev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mera izvršenja ili obezbeđenja bude poništena.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 054724 17 Rev od 15. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 19. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. aU odnosu na osporenu odluku

33. Ustavni sud podsjeća da apelantica tvrdi da su Vrhovni sud i Kantonalni sud proizvoljno primijenili odredbe ZPP i ZOO-a na konkretan predmet.

34. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, tvrdi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a i ZPP kada su zaključili da je apelantica postavljanjem tužbenog zahtjeva za isplatu novčane vrijednosti dionica umjesto zahtjeva za povrat dionica koji nije bio izvršiv preinačila tužbu u smislu člana 56. stav 1. ZPP, te da je novi tužbeni zahtjev za naknadu novčanog iznosa dionica postavljen nakon isteka zastarnog roka. U kontekstu ovih apelanticinih navoda, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP na konkretan pravni odnos, te razloge kojima su se vodili kada su zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do preinačenja tužbenog zahtjeva, čime je apelantica odustala od prvobitno postavljene tužbe i stoga nije nastupio prekid zastarjelosti, pa je novi tužbeni zahtjev za naknadu novčanog iznosa dionica postavljen nakon isteka zastarnog roka. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim presudama za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelanticinu štetu.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 22. novembra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe protiv tuženog do 15. februara 2018. godine kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko 13 godina i tri mjeseca. Analiza dužine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula protiv tuženog radi naknade štete, koji je spojen s postupkom koji je apelantica pokrenula protiv Brokerske kuće i protiv kojeg je naknadno povukla tužbu. S obzirom na navedeno, okolnost da je u postupku izveden već broj materijalnih dokaza, saslušanje strana i svjedoka, te s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.

41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvu prvostepenu presudu 30. oktobra 2013. godine, dakle oko osam godina i 11 mjeseci nakon podnošenja tužbe, koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda (pred kojim je postupak trajao oko jedne godine i četiri mjeseca). Ponovni postupak pred Općinskim sudom je trajao oko 13 mjeseci, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom oko godinu dana, a revizioni postupak pred Vrhovnim sudom oko 11 mjeseci (sve računajući od donošenja prethodne odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantica uređivala i preinačila tužbeni zahtjev, te povukla tužbu u odnosu na Brokersku kuću, što je nesporno utjecalo na dužinu trajanja postupka. Sumirajući sve navedeno, tj. cijeneći trajanje postupka u cjelini, te uzimajući u obzir i određeni apelanticin doprinos dužini trajanja postupka, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Općinski sud, kojem je trebalo oko osam godina i 11 mjeseci da donese prvu prvostepenu presudu, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka, za što u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge. Pri tome Ustavni sud ističe da su ponovni prvostepeni postupak, žalbeni i revizioni postupci okončani u relativno kratkim rokovima.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Apelantica traži „materijalnu štetu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.“ Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda: „Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.“

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 975,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

46. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko 13 godina i tri mjeseca, pri čemu je dužini predmetnog postupka odlučujuće doprinio Općinski sud kojem je trebalo oko osam godina i 11 mjeseci da provede postupak i donese presudu.

48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP na pitanje preinačenja tužbe, prekida toka zastarjelosti i zastarjelosti potraživanja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4669/18 (I. F.) | Sudska praksa | Aktio