Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2481/19 (O. G.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2481/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2481/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Ordog Gabor, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ordog Gabor protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 228699 18 Rev od 16. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 228699 14 Rsž od 15. svibnja 2018.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 228699 12 Rs od 23. siječnja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ordog Gabor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tarik Potogija odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 12. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 228699 18 Rev od 16. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 228699 14 Rsž od 15. svibnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 228699 12 Rs od 23. siječnja 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi (Holdina d.d. Sarajevo) da apelantu na ime neisplaćenog toplog obroka isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu se na ime naknade za odvojeni život i razlike između uplaćenog i pogrešno obračunatog uvećanja osnovne plaće po osnovu minulog staža, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, isplati određeni novčani iznos za određeni vremenski period.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta za isplatu naknade za odvojeni život, s obzirom da prema Odluci o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu tužene proizlazi da ovo pravo imaju isključivo zaposlenici koje je poslodavac rasporedio na rad u mjesto izvan prebivališta njegove uže obitelji, što u konkretnoj pravnoj situaciji nije bio slučaj. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant kao stranac zaključio Menadžerski ugovor sa tuženim, prethodno pribavivši rješenje Ministarstva sigurnosti BiH o privremenom boravku, a na osnovu prebivališta njegove supruge u Bosni i Hercegovini. Dakle, apelant nije zaposlenik kojega je poslodavac odnosno tuženi rasporedio na rad u mjesto izvan prebivališta njegove uže obitelji, pa se odredba u pogledu naknade ne može primijeniti na apelanta. U pogledu zahtjeva apelanta za isplatu razlike između uplaćenog i pogrešno obračunatog uvećanja osnovne plaće po osnovu minulog staža, Vrhovni sud je naveo da je apelantu vršen obračun penzijskog staža prema radnoj knjižici i danu zasnivanja radnog odnosa kod tuženog, te da u radni staž nije uračunat prethodni radni staž koji je apelant ostvario u Mađarskoj. Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženi pravilno vršio obračun radnog staža prema datumu zasnivanja radnog odnosa kod tuženog, a u skladu sa odredbama tada važećeg Općeg kolektivnog ugovora za područje Federacije Bosne i Hercegovine. Prema ocjeni Vrhovnog suda pobijana presuda drugostupanjskog suda je pravilna i zakonita, čime prigovori revizije apelanta u navedenim dijelovima pobijane presude nisu osnovani.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka odluke, pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na privatni i porodični život, pravo na slobodu kretanja i prebivališta), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević