Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1698/18 (Đ. S.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kleveta
- Miješanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
- Sloboda izražavanja
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1698/18
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1698/18, rješavajući apelaciju Đoke Sedlarevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đoke Sedlarevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 032456 17 Gž 2 od 5. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đoko Sedlarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Biljana Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 032456 17 Gž 2 od 5. januara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužioca Rade Savića i Milenka Ristića (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 13. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužioci dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. septembra do 2. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužioci su 19. jula 2011. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi naknade nematerijalne štete učinjene klevetom.
6. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 032456 11 P od 27. decembra 2012. godine u cjelini je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da im apelant na ime naknade štete zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od po 5.000,00 KM i troškove postupka, te da na Fejsbuk stranici Opštine Lopare objavi uvod i izreku presude.
7. U obrazloženju presude je navedeno da su tužioci svoj tužbeni zahtjev zasnovali na činjenici da je apelant na Fejsbuk stranici Opštine Lopare objavio tekst neistinitog sadržaja koji se tiče lokalne vlasti u toj opštini, konkretno nosilaca te vlasti, i to tužioca kao načelnika Opštine, odnosno predsjednika Skupštine. Tužioci su naveli da je apelant iznio tvrdnju da su se oni kao nosioci te vlasti „potrudili da asfaltiraju sporedne puteve u kojima oni imaju kuće dok je 60% seoskih puteva još kao prije 50 godina, u makadamu i kaldrmi. [...] Nek Savić i Ristić imaju asfalt do svojih kuća na teret opštine“, te da je iznošenjem takvih neistinitih tvrdnji apelant povrijedio njihovu čast i ugled uzrokujući im nematerijalnu štetu u vidu duševnog bola. Apelant je navode iz tužbe djelimično potvrdio priznavši da je na Fejsbuk stranici objavio komentar koji je bio usmjeren na rad lokalne vlasti i njene nosioce, ali je osporio navode da su u takvom komentaru postojali elementi klevete u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), kao i uslovi iz čl. 199 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za naknadu štete učinjene klevetom. U vezi s tim, istakao je da je administrator stranice Opštine Lopare njegov komentar odmah obrisao, a da je svoje mišljenje o radu lokalnih nosilaca vlasti iznio s dobrom namjerom i prema svojim saznanjima, pri čemu mišljenje nije bilo ni uvredljivo, a ni neistinito, već kritičko i realno.
8. Osnovni sud je nakon izvedenog dokaznog postupka tužbeni zahtjev tužilaca odbio smatrajući da je apelant svojim komentarom iznio vrijednosni sud i stav u pogledu konkretnih životnih problema i njihovog rješavanja na lokalnom nivou, te da, u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 7 ZZK, kao i odredbi čl. 199 i 200 ZOO, apelant nije odgovoran za svoje mišljenje izneseno 17. jula 2011. godine u komentaru na internet stranici Opštine Lopare. U vezi s tim je istaknuto da taj sud smatra da sadržaj navedenog komentara nije sporan, da se apelant kao stanovnik opštine Lopare koristio navedenom internet stranicom kao prijatelj i njen posjetilac dajući svoje mišljenje i viđenje o aktivnostima koje su preduzele opštinske strukture vlasti, te o stanju lokalne putne infrastrukture, da je ta stranica otvorena kako bi, između ostalog, stanovnici opštine mogli iznositi svoje komentare i svoje viđenje kada je u pitanju rješavanje bilo kojeg komunalnog i drugog životnog problema, da se u konkretnom slučaju apelant poslužio upravo tim načinom komunikacije kako bi izrazio svoje mišljenje i da je njegov komentar na pomenutoj stranici stajao svega nekoliko sati. Osim toga, Osnovni sud nije prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke jer je, nakon usmenog izlaganja vještaka na ročištu, radi pojašnjenja pismenog nalaza, zaključeno da je nalaz dat pod pretpostavkom da je apelant zaista oklevetao tužioce. Osnovni sud je, u vezi s tim, imao u vidu društveni položaj tužilaca i njihove funkcije, te je dovodeći ih u vezu s preduzetim aktivnostima na izvođenju radova i asfaltiranja puteva u opštini Lopare zaključio da će tužioci uvijek biti izloženi kritici javnosti (pozitivnoj i negativnoj) i da način komunikacije, kako je dalje navedeno, putem internet stranice, prema ocjeni suda, treba doprinijeti konstruktivnom dijalogu između nosilaca vlasti i građana, u konkretnom slučaju tužilaca kao predstavnika vlasti sa stanovnicima opštine. Upravo je zbog tog razloga ocijenjeno da nalaz vještaka nije prihvatljiv jer je u nalazu data slika o psihičkom stanju tužilaca s medicinskog aspekta pod pretpostavkom da su oklevetani, a zanemareni su bit i način konkretne vrste komunikacije, odnosno konkretnog odnosa tužilaca s apelantom, kao i svrha i suština vođenja dijaloga i političke debate o konkretnom životnom problemu u realizaciji asfaltiranja lokalnih puteva. Iz svih ostalih provedenih dokaza, između ostalog saslušanja tužilaca u svojstvu parničnih stranaka i uvidom u obimnu pismenu dokumentaciju, Osnovni sud je zaključio da su građani opštine Lopare sufinansirali aktivnosti na asfaltiranju lokalnih puteva, ali da je projektna dokumentacija za sve lokalne puteve, prema ugovoru od 14. septembra 2007. godine, isplaćena iz budžeta Opštine (jer stanovnici bez te dokumentacije ne bi mogli ni početi da ugovaraju posao na izgradnji navedenog puta), što znači da je Opština Lopare zapravo učestvovala u izgradnji asfaltne putne komunikacije. Daljnje aktivnosti na izgradnji puteva su nastavljene kada su dužnost preuzeli tužioci 2008. godine, dakle i u vrijeme kada je objavljen apelantov komentar u julu 2011. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelant pisanjem i objavljivanjem svog komentara na internet stranici Opštine Lopare, koja je otvorena upravo radi iznošenja komentara i viđenja stvari stanovnika opštine Lopare kada je u pitanju rješavanje bilo kojeg komunalnog i drugog lokalnog problema, uspio samo isprovocirati ponašanje tužilaca da zaposlenom koji uređuje internet stranicu nalože da ukloni komentar, pa proizlazi zaključak da apelant nije ni namjerno niti nepažnjom naškodio ugledu i časti tužilaca u konkretnom slučaju. Osim toga, nadalje je navedeno da su tužioci političari i vršioci određenih funkcija vlasti u Opštini Lopare, te da su stoga izloženi analizi i kritici javnosti, konkretno stanovnika opštine Lopare kao jedinice lokalne samouprave, zbog čega moraju pokazati veći stepen tolerancije. To što je Rade Savić (prvotužilac) kao načelnik Opštine naložio da se apelantov komentar ukloni s internet stranice predstavlja, prema ocjeni suda, manifestaciju njegove namjere da onemogući bilo koje lice da iznese svoju negativnu kritiku na rad opštinskih struktura vlasti (načelnika i predsjednika SO), pa i kada je u pitanju rješavanje problema komunalne infrastrukture, što bi kako apelanta tako i druge stanovnike opštine u budućnosti odvratilo od davanja takve ili slične vrste kritike. Takav stav utiče na odvraćanje od davanja doprinosa javnoj diskusiji o pitanjima koja su bitna za život zajednice jer, kako je zaključeno, apelantova namjera nije bila da povrijedi čast i ugled tužilaca, nego da iznese svoj kritički stav i mišljenje o preduzetim aktivnostima na izgradnji putne infrastrukture. Osnovni sud je zaključio da je apelant svojim komentarom dao vrijednosni stav i sud u pogledu rješavanja problema na lokalnom nivou, pa za svoje mišljenje izneseno u komentaru na internet stranici Opštine Lopare nije odgovoran, zbog čega je tužbeni zahtjev tužilaca za naknadu štete učinjene klevetom u cjelini odbijen kao neosnovan.
9. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 032456 13 Gž od 30. aprila 2013. godine žalba tužilaca je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na način što je apelant obavezan da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplati novčane iznose od po 500,00 KM.
10. Okružni sud je, ocjenjujući da je žalba tužilaca djelimično osnovana, prije svega ukazao na sadržaj odredbe člana 5 st. 1 i 2 ZZK, te član 6 stav 1 tačka a) i član 7 istog zakona u vezi sa članom 10 stav 2 Evropske konvencije. U vezi sa citiranim odredbama ZKK i Evropske konvencije, Okružni sud je naglasio da pri utvrđivanju odgovornosti za štetu i dodjeljivanje naknade potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora da bude jasno utvrđena, da naknada štete mora da bude proporcionalna prouzrokovanoj šteti, da se pri njenom utvrđivanju uzimaju u obzir sve okolnosti slučaja, naročito preduzete mjere kako bi se prouzrokovana šteta ublažila, imajući pri tome u vidu značaj povrijeđenog dobra. Obrazlažući osnovanost žalbenih navoda tužilaca, Okružni sud je, prije svega, ponovio nespornu činjenicu prema kojoj je apelant na Fejsbuk stranici Opštine Lopare objavio tekst sadržaja kako je jasno navedeno u presudi prvostepenog suda, te da je u vrijeme objavljivanja apelantovog teksta prvotužilac bio načelnik Opštine Lopare, a drugotužilac predsjednik SO Lopare i da je navedeni tekst na Fejsbuk stranici bio nekoliko sati. Dakle cijeneći dokaze koje je proveo prvostepeni sud, Okružni sud smatra da su osnovani žalbeni navodi tužilaca da je apelant namjerno u navedenom tekstu iznio neistine o tužiocima, te da se u tom smislu u konkretnom slučaju radi o kleveti u smislu odredbe člana 5 stav 1 ZZK. Dakle, smatra neprihvatljivim stav prvostepenog suda da u konkretnom slučaju ne postoji kleveta zato što je apelant imao pravo na kritiku nosilaca lokalne vlasti, slobodu izražavanja i na iznošenje svog mišljenja. Takođe, Okružni sud je ocijenio neprihvatljivim stav prvostepenog suda da je apelantov sporni tekst bio na internet stranici Opštine Lopare neko vrijeme (najviše pola dana), da je apelant imao pravo da kritikuje koaliciju aktuelnih političkih stranaka, SDS i PDP, ali ne i tužioce kao nosioce te vlasti, kao i da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da su tužioci zbog klevete trpjeli duševne bolove. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja postoji pravni osnov da se apelant obaveže na naknadu štete tužiocima zbog povrede njihovog ugleda i časti prouzrokovane klevetom, pa je primjenom relevantnih odredbi ZZK obavezao apelanta da tužiocima za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti isplati pravičnu naknadu u iznosu od po 500.00 KM.
11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 P 932456 13 Rev od 19. decembra 2013. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbacio primjenom odredbe člana 247 stav 1 u vezi sa članom 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 1236/14
12. Apelant je 17. marta 2014. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 P 032456 13 Gž od 30. aprila 2013. godine.
13. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1236/14 od 7. marta 2017. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, ukinuo Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 032456 13 Gž od 30. aprila 2013. godine i predmet vratio Okružnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije.
14. U predmetnoj odluci Ustavni sud je doveo u vezu opšte principe vezane za slobodu izražavanja koji proizlaze iz prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda (tačke 27 i 28) sa činjenicama konkretnog predmeta (vidi tačke 29 i 30), te prvenstveno ukazao da su prvostepeni i drugostepeni sud u okolnostima konkretnog slučaja na bazi istih činjeničnih utvrđenja izveli dva različita zaključka (prvostepeni sud je zaključio da se radi o vrijednosnom sudu, a drugostepeni sud da je apelant samo u dijelu spornog teksta nanio štetu časti i ugledu tužilaca (kleveta). Ustavni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud „imao u vidu nespornu činjenicu da je sporna cesta asfaltirana novčanim sredstvima građana (sela Pirkovci), a ne djelimično i sredstvima Opštine […] da je apelant u dijelu teksta namjerno iznio neistine o tužiocima (da su kao nosioci javne vlasti asfaltirali ceste do svojih kuća) i da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je apelant na to imao pravo. […] Pri izvođenju takvog zaključka Okružni sud je imao u vidu da u spisu nema dokaza iz kojih bi proizlazilo da je apelant iz opravdanih razloga imao takvo uvjerenje (da su tužioci na štetu Opštine asfaltirali ceste do svojih kuća), već je u navedenom tekstu, kako je zaključio, tu činjenicu namjerno neistinito naveo. […] U vezi s navedenim stavom Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je postojanje namjere, odnosno odsustvo apelantove nepažnje obrazloženo nedostatkom dokaza u pogledu apelantovog postupanja „iz opravdanih razloga“, što se u okolnostima konkretnog slučaja, u smislu apelantove odgovornosti za štetu učinjenu klevetom, čini nedovoljnim za stav prema kojem je apelant postupao namjerno, pogotovo što je prvostepeni sud na osnovu istih dokaza izveo potpuno suprotan zaključak prema kojem apelant nije ni namjerno ni nepažnjom naškodio ugledu i časti tužilaca, nego je postupao u dobroj namjeri.“ (tačka 32).
15. Ustavni sud je, obrazlažući svoju odluku, naveo da prihvata da je u konkretnom slučaju u pitanju činjenica (dokaziva) a ne vrijednosni sud, ali je istakao da se postavlja pitanje da li je Okružni sud navedenu činjenicu doveo u kontekst svih ostalih relevantnih kriterijuma, prije svega onih koji se tiču statusa tužilaca i apelanta, odnosno njegove namjere ili nepažnje, te načina apelantovog izražavanja putem medija na kojem je objavljen sporni sadržaj, a naročito svrhe tog medija, koji je, kao proizlazi iz činjeničnog stanja, uspostavila Opština radi dijaloga nosilaca lokalne vlasti s građanima te lokalne zajednice. (tačka 33). Nadalje je istaknuto da u postupku pred redovnim sudovima nije bilo sporno da su tužioci nosioci lokalne vlasti, i to prvotužilac načelnik Opštine, a drugotužilac predsjednik SO Lopare, te da su stoga granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njih mnogo šire, da je apelant građanin (stanovnik) te iste lokalne zajednice i da je putem Fejsbuk stranice Opštine Lopare objavio sporni tekst o stanju putne infrastrukture u vrijeme kada su tužioci obavljali funkcije lokalne vlasti. Ustavni sud je u vezi s tim ukazao da postoji legitiman cilj da se lokalna zajednica (javnost) upozna s aktivnostima opštinskih vlasti na realizaciji određenih projekata komunalne infrastrukture, te da je apelant kao građanin te lokalne zajednice nesumnjivo imao interes da kao i ostali građani učestvuje u debati povodom određenih projekata od interesa za lokalnu zajednicu (opšti interes), te da se tekst koji je apelant sačinio može smatrati doprinosom toj javnoj debati (tačka 35). Međutim, Ustavni sud je istakao (tačka 36) da iz obrazloženja osporene presude nije mogao ocijeniti da se Okružni sud tim kriterijumima uopšte bavio (prihvatljivom kritikom i javnim interesom) budući da su žalbene tvrdnje tužilaca, pa prema tome i osnov za naknadu štete učinjene klevetom prihvaćeni isključivo zbog zaključka o apelantovom namjernom postupanju zbog kojeg su tužioci pretrpjeli štetu, što, kako je prethodno zaključeno, u okolnostima konkretnog slučaja nije uopšte obrazloženo kako u smislu relevantnih odredbi ZZK i ZOO tako ni standarda uspostavljenih u članu 10 Evropske konvencije. U tom kontekstu, Ustavni sud je dalje ukazao da se Okružni sud, s obzirom na to da je sporni tekst objavljen na društvenoj mreži koju je uspostavila Opština (internet stranica Opštine), odnosno Fejsbuk stranica kao dio te mreže, radi lakšeg načina komuniciranja između građana i nosilaca lokalne vlasti, nije bavio ni kriterijumom aspekta jasnog navođenja broja korisnika navedene mreže, kao ni trajanjem teksta na pomenutoj mreži, iako je pri ponavljanju nespornih činjenica iz prvostepenog postupka navedeno da je apelantov tekst na stranici Opštine bio najviše pola dana, a sve u kontekstu pretrpljene štete tužilaca, dakle osnova tužbenog zahtjeva.
16. Ustavni sud je, imajući u vidu navedeno u tački 38, utvrdio „da je Okružni sud, propuštajući da ocijeni da su tužioci u okolnostima konkretnog slučaja nosioci lokalne strukture vlasti (načelnik i predsjednik SO), dakle javne ličnosti i da li je postojao legitimni interes da se lokalna zajednica (javnost) obavijesti o tim aktivnostima, kao i da navede jasne razloge i obrazloženje za zaključak o apelantovom namjernom postupanju kao građanina i stanovnika konkretne lokalne zajednice pri iznošenju činjenice, prekoračio granice „slobodne procjene“ koju, u smislu člana 10 Evropske konvencije, apelant uživa, što je rezultiralo miješenjem u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, koje ne zadovoljava princip proporcionalnosti iz stava 2 tog člana“, na osnovu čega je zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Osporena presuda
17. Okružni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 1236/14, Presudom broj 80 0 P 032456 17 Gž 2 od 5. januara 2018. godine žalbu tužilaca djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca prema apelantu za naknadu štete i naknadu troškova postupka i u dijelu kojim su tužioci obavezani da apelantu naknade troškove parničnog postupka tako što je apelant obavezan da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplati iznose od po 500,00 KM.
18. U obrazloženju presude Okružni sud je kao nesporno utvrdio da je apelant 17. jula 2011. godine na Fejsbuk stranici opštine Lopare objavio tekst sljedećeg sadržaja: „Vidim da vlast u Loparama mnogo radi, a samim tim i naš načelnik i predsjednik Skupštine, naime obojica su se potrudila da asfaltiraju sporedne puteve u kojima oni imaju kuće dok je 60% seoskih puteva još kao prije 50 godina u makadamu i kaldrmi. To je loparski SDS i naravno PDP, koalicija, ma ljudi se slažu nema šta uvijek na štetu naroda. Ali nema veze što nas napadaju insekti i što Lopare nemaju vode. Ma nek Savić i Ristić imaju asfalt do svojih kuća na teret opštine.“ Navedeni tekst je bio objavljen nekoliko sati na Fejsbuk stranici opštine Lopare. Okružni sud je dalje utvrdio da je u vrijeme objave navedenog teksta tužilac Rado Savić bio načelnik Opštine Lopare, a Milenko Ristić predsjednik SO Lopare, da je u 2007. godini novčanim sredstvima građana sela Pirkovci asfaltiran put u zaseoku Tociljevac, pored kojeg se nalazi kuća tužioca Rade Savića, da tada tužilac Rado Savić nije bio načelnik Opštine Lopare, te da u vrijeme objave navedenog teksta nije uopšte bio asfaltiran put za pristup kući tužiocu Milenku Ristiću u selu Kozjak. Dakle, imajući u vidu sadržaj same objave apelantovog teksta, Okružni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju u pitanju činjenice o funkcionisanju i radu lokalne vlasti, koje su dokazive, na što tužioci osnovano ukazuju, a da se ne radi o vrijednosnom sudu, te da se stoga u predmetnom slučaju radi o kleveti. Nadalje je ukazano da su tužioci javne ličnosti, te kako izvještavanje o javnim ličnostima podrazumijeva mnogo šire granice prihvatljivog kriticizma (veća tolerancija tužilaca na kritiku kao javnih ličnosti u odnosu na druga lica koja nisu javne ličnosti), te da je u okolnostima konkretnog slučaja neophodno ocijeniti da li je apelantovo postupanje bilo u dobroj namjeri i da li je to izvještavanje (apelantova objava) imalo legitiman interes da se javnost izvijesti o nečem važnom (objavljeni tekst) jer status političara ili druge javne ličnosti ne otklanja potrebu za dovoljnim činjeničnim osnovom za izjave koje štete ugledu i reputaciji tužilaca, čak i kada se takve izjave tiču vrijednosnih sudova, a ne činjenica. Takođe je istaknuto da je apelant građanin (stanovnik) lokalne zajednice koja je uspostavila (otvorila) Fejsbuk stranicu radi dijaloga nosilaca lokalne vlasti s građanima te lokalne zajednice (ostalim stanovnicima lokalne zajednice koji su članovi te Fejsbuk grupe i koji mogu da vide i prate takve objave). Prema ocjeni tog suda je nesumnjivo da je apelant imao interes da kao i ostali građani učestvuje u debati povodom određenih projekata od interesa za lokalnu zajednicu (opšti interes). U vezi s tim je navedeno da Okružni sud smatra da se tekst koji je apelant objavio može posmatrati kao doprinos toj javnoj debati i dijalogu, ukoliko je objavljen u dobroj namjeri i u svrhu izvještavanja javnosti o nečem važnom i od opšteg interesa za tu lokalnu zajednicu i ukoliko je doprinio javnoj debati i opštem interesu, a što bi dalo legitimnost takvom izvještavanju javnosti o predmetnim činjenicama. U takvim okolnostima cijeni da bi i takva objava teksta mogla da bude konstruktivna za javni dijalog (ukoliko je podstakla rješavanje nekog pitanja od opšteg interesa), međutim, ukoliko to nije slučaj, takva objava teksta bi se mogla posmatrati kao kleveta.
19. Ukazano je da iz izvedenih dokaza proizlazi da je u vrijeme objave spornog teksta predmetna Fejsbuk stranica imala 1341 aktivnog prijatelja koji su tu objavu mogli da vide, pročitaju, diskutuju (lajkuju – označe sviđa im se), te da je apelant na svojoj Fejsbuk stranici u vrijeme sporne objave imao 206 prijatelja, koji su takođe kao njegovi prijatelji mogli da vide i komentarišu tu objavu. Ukazano je da, međutim, „niko od učesnika […] nije diskutovao, komentarisao niti lajkovao […], da je u tom momentu (dakle prije brisanja objave) na Fejsbuk stranici sporna objava (tekst) bila postavljena 23 sata“. Stoga, Okružni sud smatra da objava apelantovog navedenog teksta uopšte nije podstakla javnost niti komentare ostalih korisnika te stranice (javnosti) da raspravljaju o navedenoj temi. Takođe, Okružni sud je ukazao da se iz objavljenog članka u dnevnim novinama ,,Blic“ od 4. januara 2013. godine (nakon objavljivanja prvostepene presude), koji je objavljen pod naslovom „Internet demokratija u Loparama“ u kojem je komentarisana i citirana apelantova objava i interpretiran kratak sadržaj slučaja, može zaključiti da je apelantova objava bila aktuelna u javnosti i u 2013. godini, te da je poslužila kao povod za kritiku i prozivanje tužilaca u novinama.
20. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je, cijeneći činjenično stanje, zaključio da tužioci osnovano ukazuju da je apelant, ne razmišljajući o posljedicama, namjerno ili usljed nepažnje u navedenom tekstu neistinito naveo da su tužioci kao funkcioneri Opštine Lopare asfaltirali sporedne puteve za pristup svojim kućama u navedenim selima na teret Opštine Lopare. Kako je navedeno, iz stanja spisa takođe slijedi da je apelant „praktično u navedenom tekstu, znajući da takvom objavom neće postići nikakav legitimni cilj, prelazeći granice slobode izražavanja, posebno imajući u vidu da do njegove kuće Opština Lopare nije asfaltirala put, takav tekst objavio u nekom vidu revolta, svjesno prozivajući po njemu odgovorna lica za takvo stanje, koje postupanje se, prema ocjeni ovog suda, u konkretnim okolnostima može smatrati namjernim lažnim tvrdnjama da su tužioci zloupotrebom službene dužnosti kao nosioci lokalne vlasti asfaltirali sporedne puteve radi pristupa svojim kućama u navedenim selima na teret Opštine Lopare“ . Stoga, Okružni sud smatra da apelantovo pravo na kritiku vlasti „ne podrazumijeva pravo da lažno tvrdi da su tužioci kao nosioci lokalne vlasti na navedeni način praktično izvršili krivično djelo zloupotrebe službene dužnosti na štetu Opštine Lopare (da se izvršilo djelo koruptivne prirode) i da sloboda izražavanja nije beskrajna i ona sama po sebi ne podrazumijeva da se klevetom može povređivati čast i ugled nosilaca lokalne vlasti, a posebno kada se ima u vidu da u spisu nema dokaza iz kojih bi proizlazilo da je apelant iz opravdanih razloga bio u uvjerenju da su tužioci kao nosioci lokalne vlasti stvarno zloupotrebom službene dužnosti asfaltirali sporedne puteve do svojih kuća“. Suprotno tome, Okružni sud je naveo da ostali dio apelantove objave, u vezi s koalicijom političkih partija, za probleme napadanja insekata i nedostatka vode, te u vezi s dijelom u kojem navodi da je 60% seoskih puteva u makadamu u kaldrmi, „predstavlja sastavni dio prava na kritiku nosilaca lokalne vlasti i prava na slobodno izražavanje mišljenja, ali da nije imao prava da na navedeni način učini pomenutu klevetu prema tužiocima kao nosiocima lokalne vlasti“.
21. Dakle, u navedenoj situaciji Okružni sud smatra da je apelant kao stanovnik lokalne zajednice na javnoj Fejsbuk stranici objavio činjenice o nosiocima lokalne vlasti, za koje je u toku postupka utvrđeno da su „djelimično neistinite, i to u dijelu teksta kojim neosnovano optužuje tužioce, na način da to prelazi granice tolerancije koju tužioci kao javne ličnosti (nosioci lokalne vlasti) moraju da trpe, a da pri tome te činjenice nisu doprinijele konstruktivnom dijalogu na rješavanju pitanja od opšteg interesa, tako da nije ni bilo potrebe niti legitimnog interesa [apelanta] da javnost obavještava o tim neprovjerenim (neistinitim) činjenicama, iz kojih postupaka i konteksta postupanja [apelanta] proizlazi jasna namjera, odnosno nepažnja [apelanta] da o tužiocima iznese činjenice za koje je znao ili mogao znati da su neistinite“. Dakle, iako se u predmetnom slučaju radilo o odnosu između građanina i nosilaca javne vlasti, gdje javna vlast mora da trpi određenu kritiku, pravo na slobodu izražavanja, kako je istakao Okružni sud, ne daje pravo apelantu da objavama neistinitog sadržaja kleveće tužioce i time im nanosi štetu. Prema tome, Okružni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da se u predmetnom slučaju radi o objavi neistinitih činjenica (nečeg neistinitog), uz identifikaciju tužilaca javnosti, „te da se u predmetnom slučaju ne može raditi o iznošenju mišljenja, niti se postupanje [apelanta] može smatrati dobrom namjerom, pa kako postupanje [apelanta] u konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, nije bilo u dobroj namjeri i kako je apelant takvom objavom i postupanjem usljed nepažnje prouzrokovao štetu u svojstvu autora sadržaja objavljenog teksta, jasno je da je [apelant] u konkretnom slučaju odgovoran za klevetu, kao i za izazvanu štetu“. Visinu štete Okružni sud je utvrdio vodeći računa o dostupnosti teksta na predmetnoj Fejsbuk stranici (broj prijatelja) i okolnosti da „samo naznačeni dio teksta [apelanta] predstavlja klevetu“ u smislu člana 5 ZZK, pri čemu je cijenio i nalaz i mišljenje vještaka o intenzitetu i trajanju duševnih bolova.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda ponovo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3e), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 6, 9 i 10 Evropske konvencije. Apelant ponovo ukazuje da je osporena presuda nejasna i pogrešna jer je Okružni sud nepotpuno i površno pristupio rješavanju konkretnog predmeta, zaboravljajući pritom širinu prakse Evropskog suda u pogledu kritike političara, kao i stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 1236/14. Smatra da drugostepeni sud i dalje ne razlikuje vrijednosni sud od činjenica jer je, kako ističe, u okolnostima konkretnog premeta sasvim jasno da je objava spornog teksta vrijednosni sud koji se odnosi na rad i funkcionisanje lokalne vlasti. Apelant u vezi s tim dalje ističe da tekst koji je objavio smatra svojim doprinosom javnoj debati putem Fejsbuka, zbog čega smatra da je ovaj sud ponovo počinio povredu njegovog prava na slobodu izražavanja, a ta povreda se ogleda u ograničavanju slobode njegovog izražavanja, odnosno iznošenju mišljenja o stvarima koje su u interesu lokalne zajednice, odnosno izokretanju njegove dobre namjere u lažne tvrdnje, pripisivanju mu drugih kvalifikacija koje nije napisao, na koji način je u potpunosti „maskiran“ legitimni cilj koji je želio postići objavom spornog članka. Apelant navodi i da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na slobodu govora i izražavanja jer je Okružni sud u okolnostima konkretnog slučaja potpuno zanemario praksu Evropskog suda u pogledu dozvoljene kritike političara. Apelant smatra i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, kao i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere.
b) Odgovor na apelaciju
23. Okružni sud apelaciju smatra neosnovanom iz razloga koji su navedeni u obrazloženju osporene presude, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Tužioci ističu da je apelacija neosnovana jer smatraju da je Okružni sud naveo razloge i obrazložio zbog čega je preinačio prvostepenu presudu. Takođe navode da je u presudi posebno naglašeno zašto se Fejsbuk smatra javnim prostorom i da su u tom smislu navedeni razlozi iz kojih proizlazi da je apelant u konkretnoj situaciji namjerno iznio činjenice o tužiocima koje nisu istinite i koje predstavljaju klevetu, zbog koje ga je Okružni sud proglasio odgovornim. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Granice djelovanja Zakona Član 4. stav 1.
(1) Ovaj zakon se primjenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.
Odgovornost za klevetu Član 5.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. (4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
Standard dokazivanja Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Naknada štete Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika. Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim Zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 032456 17 Gž 2 od 5. januara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant osporava presudu Okružnog suda ukazujući da mu je navedenom presudom ponovo povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, smatra da je svrsishodno prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na slobodu izražavanja zagarantovanog članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
33. Iz apelacije proizlazi da apelant u konkretnom slučaju prvenstveno ukazuje na povredu prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom broj AP 1236/14 (vidi tačku 41 navedene odluke) zaključio da postoji povreda apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je Okružni sud, propuštajući da ocijeni da su tužioci u okolnostima konkretnog slučaja nosioci lokalne strukture vlasti (načelnik i predsjednik Skupštine), dakle javne ličnosti, i da li je postojao legitimni interes da se lokalna zajednica (javnost) obavijesti o tim aktivnostima, kao i da navede jasne razloge i obrazloženje za zaključak o apelantovom namjernom postupanju kao građanina i stanovnika konkretne lokalne zajednice pri iznošenju činjenice, prekoračio granice „slobodne procjene“ koju, u smislu člana 10 Evropske konvencije, apelant uživa, što je rezultiralo miješenjem u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, koje ne zadovoljava princip proporcionalnosti iz stava 2 ovog člana.
35. Nadalje, Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u Odluci broj AP 1236/14, tačke 27 i 28, ukazao na opšte principe prava na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije (snažna zaštita izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun javnih ličnosti, razliku između činjeničnih tvrdnji i vrijednosnih sudova). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno i njegovo korišćenje ne smije povrijediti druga prava zaštićena Konvencijom, kao što je pravo na poštovanje privatnog života zagarantovano članom 8 (vidi Evropski sud, Ivanović i DOO „DAILLY PRESSS“ protiv Crne Gore, presuda od 5. juna 2018. godine, stav 63). Nadalje, u slučajevima kada interes zaštite ugleda ili prava drugih pokreće pitanje prava iz člana 8, sud može tražiti da se provjeri da li su domaći organi postigli pravičnu ravnotežu prilikom zaštite ove dvije vrijednosti zagarantovane Konvencijom, naime, s jedne strane, slobode izražavanja zagarantovane članom 10 Konvencije, i, s druge strane, pravo na poštovanje privatnog života sadržano u članu 8 (ibid, stav 64). Ustavni sud pri tom podsjeća na stav Evropskog suda da on podržava pravo na saopštavanje, u dobroj vjeri, informacija o pitanjima od javnog interesa, čak i kada takva saopštenja u sebi sadrže neistinite izjave o privatnim licima, da su manja ograničenja prihvatljive kritike koja se odnosi na više državne službenike koji djeluju u svom zvaničnom svojstvu, nego ona koja se odnosi na privatna lica (vidi Šabanović protiv Crne Gore, presuda od 31. maja 2011. godine, stav 37).
36. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, postupajući u ponovnom postupku, u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 1236/14, donio novu odluku kojom je u konačnici apelant obavezan da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplati iznose od po 500,00 KM. U tom kontekstu Ustavni sud smatra nespornim da je donošenjem navedene odluke došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja. Osim toga, budući da je osporena odluka zasnovana na odredbama ZZK i ZOO, za Ustavni sud je nesporno da je miješanje „propisano zakonom“ u smislu garancija iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Nadalje je evidentno da je predmetna presuda donesena radi zaštite ugleda ili prava drugih, u konkretnom slučaju tužilaca, što nesporno predstavlja legitiman cilj od opšteg interesa. Osim toga, Ustavni sud je već u prethodnoj odluci ukazao da postoji legitiman cilj da se lokalna zajednica (javnost) upozna s aktivnostima opštinskih vlasti na realizaciji određenih projekata.
37. S obzirom na navedeno, ključno pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori u ovom predmetu je pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u novoj odluci Okružni sud ispitao apelantovo izražavanje u kontekstu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda. Tako je Okružni sud prvenstveno utvrdio da se apelant objavljivanjem spornog teksta na Fejsbuk stranici Opštine Lopare javno bavio kritikovanjem lokalne vlasti povodom asfaltiranja lokalnih puteva, te je u vezi s tim iznio određene navode koji se odnose na tužioce. Okružni sud je imao u vidu prirodu medija – Fejsbuk stranicu Opštine koja je uspostavljena radi lakšeg komuniciranja građana i nosilaca javne vlasti. Osim toga, Okružni sud je, u smislu standarda Evropskog i Ustavnog suda, imao u vidu i da su tužioci javne ličnosti (načelnik opštine i predsjednik SO) i da je u odnosu na njih granica prihvatljivog kriticizma znatno veća. Takođe je evidentno da se navedeni tekst nije ticao privatnog života tužilaca. Za Okružni sud je bilo nesporno da je apelant imao interes da kao i ostali građani učestvuje u debati povodom pitanja koja se tiču projekata od interesa za lokalnu zajednicu pa se njegov tekst – objava može posmatrati u kontekstu doprinosa javnoj debati ukoliko je tekst objavljen u dobroj namjeri. Okružni sud je u vezi s tim imao u vidu i dostupnost navedenog medija, te je, imajući u vidu stav Ustavnog suda iznesen u Odluci AP 1236/14, obrazložio koliki je broj korisnika navedene mreže, odnosno broj lica koja mogu da pristupe njenom sadržaju, te trajanje teksta – objave na predmetnoj stranici.
38. Ustavni sud nadalje zapaža da iz obrazloženja osporene presude eksplicitno proizlazi da je Okružni sud utvrdio da dio apelantove objave koji je vezan za koaliciju političkih partija, za probleme napadanja insekata i nedostatak vode, te dio u kojem navodi da je 60% seoskih puteva u makadamu i kaldrmi, „predstavlja sastavni dio prava na kritiku nosilaca lokalne vlasti i prava na slobodno izražavanje mišljenja“. Međutim, Okružni sud je zaključio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da drugi dio apelantovog teksta koji se odnosi na tužioce kao nosioce lokalne vlasti: „Nek Savić i Ristić imaju asfalt do svojih kuća na teret Opštine“ predstavlja činjenice koje su dokazive. Navedeno korespondira stavu Ustavnog suda iznesenom u Odluci AP 1236/14 (tačka 33) da je u konkretnom slučaju u pitanju činjenica (dokaziva), a ne vrijednosni sud. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da je sredstvima građana sela Pirkovci asfaltiran put u zaseoku Tociljevac, pored kojeg se nalazi kuća tužioca Rade Savića i da tada tužilac Rado Savić nije bio načelnik Opštine Lopare, kao i da u vrijeme objave navedenog teksta nije uopšte bio asfaltiran put za pristup kući tužioca Milenka Ristića u selu Kozjak. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je taj dio teksta neistinit, odnosno da se u predmetnom slučaju radi o iznošenju neistine o tužiocima kao nosiocima lokalne vlasti, na koji način je apelant navedenim licima, u smislu člana 5 ZZK, klevetom prouzrokovao štetu. Stoga je Okružni sud zaključio da je apelant ne razmišljajući o posljedicama namjerno ili usljed nepažnje u dijelu navedenog teksta, prelazeći granice slobode izražavanja, iznio neistinu o tužiocima. Iz navedenog proizlazi da zapravo apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije postupao u dobroj vjeri (namjeri) kada je u predmetnoj objavi naveo da su tužioci asfaltirali put do svojih kuća na teret Opštine.
39. Ustavni sud konačno zapaža da je apelant obavezan da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplati iznose od po 500,00 KM. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je prilikom utvrđivanja visine štete Okružni sud cijenio dostupnost spornog teksta (broj korisnika navedene mreže, odnosno broj lica koja mogu da pristupe njenom sadržaju, te trajanje teksta – objave), kao i nalaz i mišljenje ljekara neuropsihijatra o jačini duševnih bolova uzrokovanih povredom njihove časti i ugleda.
40. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj presudi primijenio standarde koji su u skladu s principima sadržanim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu je dao prihvatljivu procjenu relevantnih činjenica. U takvim se okolnostima ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da u konkretnom slučaju cjelokupan tekst, dakle i onaj dio koji se odnosi na tužioce, zapravo predstavlja vrijednosne sudove. Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja u osporenoj presudi naveo „relevantne i dovoljne“ razloge koji su ga rukovodili prilikom ispitivanja ravnoteže između dva sukobljena prava (apelantovog prava na slobodu izražavanja i prava tužilaca na ugled).
41. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasne i precizne odgovore na sva sporna pitanja na koja je ukazano u Odluci Suda broj AP 1236/14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud apelantove navode o ponovnom kršenju prava na slobodu izražavanja u okolnostima konkretnog slučaja smatra neosnovanim.
42. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
44. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
45. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode, odnosno o postupku u kojem su tužioci tražili sudsku zaštitu zbog klevete iznesene u spornom tekstu koji je apelant objavio, pa stoga Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred Okružnim sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
46. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
47. Ispitujući predmetni postupak, Ustavni sud u obrazloženju Okružnog suda, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je za svoj stav o osnovanosti žalbe tužilaca, što je rezultiralo preinačavanjem prvostepene presude i obavezivanjem apelanta da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti isplati iznose od po 500,00 KM, dao jasno obrazloženje, pri čemu je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe ZZK i ZOO, u čijoj primjeni Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na apelantovu štetu.
48. Na osnovu svega prethodno iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su i apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali prigovori
49. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant navode o povredi ovog prava nije posebno obrazložio, te stoga smatra da ih apelant zasniva na navodima koje je istakao u vezi sa slobodom izražavanja, a koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije u situaciji kada je Okružni sud donio osporenu presudu kojom je obavezao apelanta da tužiocima naknadi nematerijalnu štetu zbog povrede časti i ugleda prouzrokovane objavom neistina o tužiocima.
51. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju presude Okružnog suda ne postoji ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa materijalnog prava na apelantovu štetu.
52. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije kad apelant navode o povredi tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na slobodu izražavanja, a ti navodi su ocijenjeni neosnovanim.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević