Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1634/19 (Turistička zajednica Tuzlanskog kantona)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1634/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-1634/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Turistička zajednica Tuzlanskog kantona, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i m), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Turistička zajednica Tuzlanskog kantona protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 170241 18 Rev od 20. prosinca 2018. godine (u odnosu na stavak II izreke), zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Turistička zajednica Tuzlanskog kantona protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u odnosu na stavak I izreke) broj 32 0 Rs 170241 18 Rev od 20. prosinca 2018. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Turistička zajednica Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Edin Hodžić odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 11. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 170241 18 Rev od 20. prosinca 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 170241 13 Rs od 14. listopada 2014. godine, apelantica je obvezana da tužiteljici (M.A.) isplati novčane iznose na ime razlike manje isplaćenih plaća, razlike manje isplaćenih odnosno neisplaćenih naknada za korištenje godišnjeg odmora, razlike manje isplaćenog iznosa po osnovi ishrane, i na ime jubilarne nagrade za navršenih 10 godina rada, sve sa zateznim kamatama, te da na ime razlika manje isplaćenih plaća i naknada plate izvrši uplatu zakonom propisanog obveznog doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu PIO/MIO, i to sve za određeni vremenski period i u određenim novčanim iznosima, bliže označenim u izreci odluke. Također, prvostupanjski sud je naložio apelantici da isplati troškove parničnog postupka tužiteljici.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 Rs 170241 13 Rs od 27. travnja 2017. godine odbijen je kao neutemeljen prijedlog apelantice za povrat u prijašnje stanje.
4. Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli od 15. siječnja 2018. godine odbijena je kao neutemeljena apelantičina žalba protiv rješenja Općinskog suda od 27. travnja 2017. godine, dok je odbačena kao neblagovremena apelantičina žalba protiv presude Općinskog suda od 14. listopada 2014. godine.
5. Rješenjem Vrhovnog suda od 20. prosinca 2018. godine apelantičina revizija je odbijena u dijelu kojim je žalba apelantice odbačena kao neblagovremena (stavak I izreke), dok je u preostalom dijelu revizija (koja je izjavljena protiv drugostupanjskog rješenja u dijelu kojim je odlučeno u pogledu prijedloga za povrat u prijašnje stanje) odbačena (stavak II izreke). U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelantica prvostupanjsku presudu primila 15. listopada 2014. godine, a protiv navedene presude podnijela žalbu 5. studenog 2014. godine, odnosno po proteku roka od petnaest dana za podnošenje žalbe u postupcima iz radnih odnosa, sukladno odredbama članka 422. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je naveo da je stoga drugostupanjski sud pravilno postupio postupio odbacivši žalbu apelantice kao neblagovremenu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje procesna radnja, kojom sud u smislu članka 328. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, može stranci na njen prijedlog dopustiti da naknadno obavi propuštenu radnju, ako ocijeni da je propuštanje došlo uslijed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći. Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 254. stavak 1. Zakona o parničnom postupku propisana pravo stranke da izjavi reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda, ali samo ako se njime postupak pravomoćno okončava. Kako rješenjem drugostupanjskog suda, kojim je odbačena žalba na prvostupanjsko rješenje o odbijanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje, nije završen pravomoćno parnični postupak, Vrhovni sud je zaključio da je revizija nedopuštena.
Apelacioni navodi
6. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. uz Protokol broj 1 uz Europsku konvenciju. Nadalje apelantica smatra da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, kao elementa prava na pravično suđenje (u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) i točka m) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Dopustivost ratione materiae
9. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala odnosi na stavak II izreke odluke Vrhovnoga suda kojim se pobija drugostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odbijena žalba na prvostupanjsko rješenje o odbijanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje.
10. U konkretnome slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku odlučivanja o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Ustavni sud, stoga, mora riješiti pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obveza. Shodno navedenome, ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neko lice stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obveze te stranke. Pri tomu, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP- 73/02 od 25. srpnja 2003. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 43/03) prema kojoj se postupak povrata u prijašnje stanje ne tiče građanskih prava i obveza, budući da se u tomu postupku samo odlučuje o tome da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje ili ne, bez odluke o meritumu predmeta.
11. Iz navedenoga proizlazi da se u predmetnome postupku, pokrenutom po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, nije odlučivalo o apelantičinim građanskim pravima i obavezama iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli povrat u prijašnje stanje. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Nadalje, u pogledu navoda apelantice o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantice iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova
13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tomu, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovitom ili izvanrednome pravnome lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnoga lijeka (rok, plaćanje pristojbi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnoga lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP-106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
14. U konkretnome slučaju, u odnosu na stavak I izreke odluke Vrhovnoga suda kojim je revizija odbijena protiv drugostupanjske odluke( kojom je žalba apelantice odbačena kao neblagovremena), Ustavni sud zapaža da je apelantica propustila da u roku od petnaest dana podnese žalbu na prvostupanjsku presudu, sukladno odredbama članka 422. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05 i 19/06). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka h) i m) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević