Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3597/18 (N. B.)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3597/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3597/18, rješavajući apelaciju Nermine Babajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermine Babajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 383017 16 Rev od 6. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermina Babajić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Adnan Novo advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 383017 16 Rev od 6. marta 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 383017 13 Rs od 7. oktobra 2014. godine, poništena je kao nezakonita odluka o otkazu ugovora u radu apelantice, pa je tuženom ("Energopetrol" d.d. Sarajevo) nalaženo da apelanticu vrati na radno mjesto u skladu sa određenim ugovorom o radu ili na druge odgovarajuće poslove, kao i da joj uspostavi radno-pravni status od otkaza ugovora o radu. Presudom je dalje naloženo tuženom da apelantici za određeni vremenski period isplati naknade plaća u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama i da za isti period izvrši uplatu PIO doprinosa u određenom iznosu, te da joj nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelantica bila uposlenik tuženog od 1984./85. godine, kao i da je po posljednjem radnom rasporedu radila u sektoru veleprodaje kao viši referent specijalista. Nadalje je nesporna i činjenica da je tuženi u 2012. godini pokrenuo proces reorganizacije društva, da je izmijenio interne akte koji se odnose na sistematizaciju radnih mjesta, da su određena radna mjesta ukinuta, pri čemu apelantica nije preuzeta u društvo "Terminali F BiH" d.o.o. Sarajevo, a usljed čega je došlo do poslovno uvjetovanog otkazivanja ugovora o radu. Također je nesporno i da je Vijeće zaposlenika u prvom navratu uskratilo tuženom saglasnost za otkazivanje ugovora o radu, međutim, da je u drugom navratu takva saglasnost dobijena, tako da je apelantici 15. januara 2013. godine otkazan ugovor o radu. Dalje je utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno niti da je tuženi u 2011. i 2012. godini poslovao sa velikim gubicima, te da je u periodu od 2009. do 2012. godine bilo novih upošljavanja.

4. Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi zakonito donio odluku o otkazu ugovora o radu, a sve imajući u vidu poštivanje materijalnih i formalnih zakonskih uslova za donošenje iste. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 86. stav 5. i člana 87. Zakona o radu, te na član 26. Zakona o vijeću zaposlenika koji propisuje da se poslodavac, prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika, obavezno konsultira sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci. Dalje je ukazao da po članu 25. Zakona o vijeću zaposlenika suprotno postupanje je ništavo, mada u konačnom poslodavac ne mora da prihvati stanovište vijeća zaposlenika o nekom pitanju. Općinski sud je ukazao da su članom 26. Zakona o vijeću zaposlenika propisane situacije u kojima poslodavac odluku može donijeti samo uz saglasnost Vijeća zaposlenika, a među kojima je kada se otkaz daje zaposlenici koja je starija od 50 godina života. Također je naveo da u slučaju da vijeće zaposlenika uskrati saglasnost tada se rješenje spora povjerava arbitraži.

5. Općinski sud je naveo da je tuženi, dakle, imao opravdan razlog za donošenje poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu apelantici, pri čemu je isti ispoštovao otkazni rok, a sam otkaz dat je u pismenom obliku sa obrazloženjem. Dalje je ukazao da je tuženi i prije otkazivanja ugovora o radu apelantici pribavio i saglasnost Vijeća zaposlenika, te joj je ponudio raspored na radno mjesto (prodavača na benzinskoj stanici u Bugojnu). Međutim, Općinski sud je naveo da sama procedura koja je prethodila otkazu nije u potpunosti provedena u skladu sa normama koje su tuženog obavezivale, jer tuženi tokom postupka nije dokazao činjenicu da apelanticu nije mogao zaposliti na druge poslove ili je obrazovati odnosno osposobiti za rad na drugim poslovima, a što bi bilo opravdano očekivati imajući u vidu činjenicu koja se odnosi na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje i mogućnosti tuženog, te da je ukidanjem radnog mjesta apelantice (po njenom ugovoru o radu) automatski došlo do prestanka potrebe za njenim radom, odnosno da poslovi prodavača na benzinskoj stanici, koje je tuženi nudio apelantici, ne predstavljaju adekvatne poslove s obzirom da je apelantica zaposlenik sa navršenih 58 godina života. Dakle, Općinski sud je naveo da tuženi tokom ovog postupka, nije dokazao da apelanticu (sa njenim karakteristikama) nije mogao zaposliti na neko drugo radno mjesto, naročito jer se radi o dugogodišnjem radniku koja je u toku radnog vijeka obavljala više različitih poslova, pri čemu nadalje nije sudu pružio dokaze zašto apelantica nije nastavila raditi poslove komercijaliste u Službi avio-biznisa, koje je radila i prije otkaza, a koji poslovi nisu po obimu smanjeni i preuzeti su od zaposlenice koja se prije nekoliko godina zaposlila kod tuženog. Stoga je, Općinski sud naveo da je odlučio poništiti odluka o otkaza ugovora o radu, te naložiti tuženom da apelanticu vrati na radno mjesto odnosno na poslove na kojem je radila prije otkaza, odnosno na druge odgovarajuće poslove (kako je tužbeni zahtjev izvršiv), pri čemu je tuženom naložio i da joj za vrijeme prestanka rada do obavljenog vještačenja isplati i pripadajuće plaće uz uplatu PIO doprinosa, sve u skladu sa članom 96. Zakona o radu i članom 101. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 383017 14 Rsž od 3. februara 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena je prvostepena presuda.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice za odluku o tužbenom zahtjevu, pa je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ukazao na član 87. Zakona o radu i naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je na strani tuženog, zbog velikih gubitaka u poslovanju, postojao opravdan ekonomski razlog za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu apelantici, za koju odluku je pribavljena i saglasnost Vijeća zaposlenika u skladu sa članom 26. Zakona o vijeću zaposlenika. Dalje je ukazao da osim nesporne činjenice da je zbog započetog procesa reorganizacije uslijed kojeg su određena radna mjesta ukinuta, pa tako i radno mjesto apelantice, tuženi nije dokazao da je iscrpio sve mogućnosti da istu zaposli na drugom odgovarajućem poslu ili da je obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima u skladu sa njenom radnom sposobnošću, a što bi bilo opravdano očekivati obzirom na veličinu i kapacitet tuženog u smislu broja zaposlenika koje kao poslodavac zapošljava. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno našao da radno mjesto prodavača na benzinskoj stanici u Bugojnu nije adekvatno ponuđeno radno mjesto za apelanticu kada se uzme u obzir da ista ima 38 godina penzijskog staža i 58 godina života, da je kod tuženog u toku svog radnog vijeka obavljala više različitih poslova. Dalje je ukazao da tuženi nije pružio dokaze zašto apelantica nije nastavila raditi poslove komercijaliste u Službi avio-biznisa, koje je radila prije otkaza, a koji poslovi nisu po obimu smanjeni a preuzeti su od zaposlenice koja se prije nekoliko godina zaposlila kod tuženog.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 383017 16 Rev od 6. marta 2018. godine revizija tuženog je uvažena, obje nižestepene presude preinačene i odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni usvojili postavljeni zahtjev apelantice s pozivom na odredbu člana 87. Zakona o radu sa obrazloženjem da tuženi nije dokazao da je iscrpio sve mogućnosti da zaposli apelanticu na drugim poslovima ili da je obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava usvojili apelantičin tužbeni zahtjev jer nisu sa dovoljno pažnje cijenili pravno-relevantnu činjenicu da je tuženi prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu ponudio apelantici radno mjesto prodavača na benzinskoj pumpi u Bugojnu, što je apelantica odbila, tako da ne stoji ocjena nižestepenih sudova na kojoj su zasnovali izreku presude. Vrhovni sud je istakao da osim navedenog nižestepeni sudovi u obrazloženju presude nisu se pozvali na odredbu člana 97. Zakona o radu koji reguliše situaciju kada poslodavac otkaže ugovor o radu i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima. Dalje je ukazao da samo u slučaju da zaposlenik prihvati ponudu poslodavca, onda zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. Vrhovni sud je naveo da budući da je utvrđeno da je apelantica odbila ponudu tuženog, nižestepeni sudovi su pogrešnom primjenom materijalnog prava usvojili tužbeni zahtjev apelantice pa je valjalo uvažiti reviziju tuženog, obje nižestepene presude preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice shodno odredbi člana 250. stav 1. ZPP.

10. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno odredba člana 97. tada važećeg Zakona o radu. Apelantica navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije budući da je Vrhovni sud prije osporene odluke donio najmanje četiri presude (koje je dostavio uz apelaciju) prilog u istovjetnim ili sličnim predmetima u kojima je odbio revizije istog tuženog, te da niti u jednoj od ovih presuda ne spominje član 97. Zakona o radu, institut otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, a pogotovo ne način kako je to protumačio Vrhovni sud u osporenoj presudi.

11. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 43/99, 32/00 i 29/03).

12. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

1. Način prestanka ugovora o radu Član 86.

Ugovor o radu prestaje:

[…] 5. otkazom poslodavca odnosno zaposlenika;

[…]

2. Otkaz ugovora o radu Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:

1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

4. Otkaz s ponudom izmjenjenog ugovora o radu Član 97.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uvjetima.

Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda jasno proizilazi da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava usvojili apelantičin tužbeni zahtjev budući da je tuženi prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu ponudio apelantici radno mjesto prodavača na benzinskoj pumpi u Bugojnu, što je apelantica odbila, te istakao da se nižestepeni sudovi u obrazloženju presude nisu se pozvali na odredbu člana 97. Zakona o radu. Ustavni sudu ovakvom postupanju Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantičine navode koji se tiču zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično i pravom na imovinu, Ustavni sud podsjeća da apelantičino ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je ona diskriminirana u postupku, budući da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3597/18 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio