Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2112/18 (R. D.)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stanovi JNA
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje u imovinu
  • Stanarsko pravo
  • Uknjižba
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2112/18

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2112/18, rješavajući apelaciju Ramiza Durakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Durakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 030451 17 Rev 3 od 18. januara 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 030451 17 Gž 2 od 10. maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ramiz Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnio je 5. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 030451 17 Rev 3 od 18. januara 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 030451 17 Gž 2 od 10. maja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. odnosno 30. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 31. decembra 2019. do 10. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što su njegove prethodno donesene odluke ukinute u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Općinski sud je donio Presudu broj 17 0 P 030451 11 P od 24. aprila 2012. godine, potvrđenu Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 030451 12 Gž od 20. decembra 2012. godine, kojom je utvrđeno da su apelant kao kupac i država SFRJ – SSNO – Vojno-građevinska direkcija Sarajevo kao prodavac i pravni prednik tužene 12. februara 1992. godine zaključili ugovor o kupoprodaji – otkupu stana u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetni stan) za otkupnu i isplaćenu cijenu od 460.000,00 YU dinara, što je tužena dužna priznati i izdati apelantu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva ili u protivnom trpjeti da se uknjižba izvrši na osnovu te presude. Presudom je dalje obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je tužba povučena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant ranije tražio da se utvrdi da je na osnovu ugovora o kupovini predmetnog stana stekao pravo vlasništva na njemu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je Komanda garnizona Bihać donijela rješenje od 11. septembra 1991. godine kojim je određeno da se apelantu „ustupa u otkup“ predmetni stan koji je bio u vlasništvu bivšeg SSNO. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant odmah podnio zahtjev za otkup predmetnog stana, te da je, nakon što je od Komande garnizona Bihać dobio potvrdu o visini otkupne cijene stana, 12. februara 1992. godine u računovodstvu uplatio utvrđeni novčani iznos. Također, utvrdio je da je prilikom uplate otkupne cijene predmetnog stana apelant potpisao pripremljeni obrazac kupoprodajnog ugovora, da je taj ugovor ovjeren pečatom Komande Vazduhoplovne grupe, te ga je potpisao potpukovnik Vazduhoplovne grupe. Istaknuto je da je nakon toga kupoprodajni ugovor proslijeđen Komandi II armijske oblasti u Sarajevu, koja je, također, trebala ovjeriti taj ugovor, ali da je ubrzo počeo rat u Bosni i Hercegovini, tako da apelant nije dobio nazad primjerak tog ugovora. Općinski sud je naveo da se apelant početkom rata stavio na raspolaganje Armiji Republike Bosne i Hercegovine, gdje je dobio raspored, da je zatim upućen u vojno izaslanstvo u inostranstvo, gdje je i otišao, a njegov konačni status nije ni do danas riješen. Istakao je da su za to vrijeme predmetni stan koristili privremeni korisnici, da predmetni stan nije proglašen napuštenim, te je rješenjem Općine Bihać od 9. februara 2001. godine apelant utvrđen nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, a privremenim korisnicima je prestalo pravo privremenog korištenja predmetnog stana, pa je predmetni stan, na osnovu odluke nadležnog organa, predat apelantu u posjed 29. marta 2001. godine. Također, naveo je da je apelant 23. decembra 2008. godine podnio zahtjev Službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH za zaključenje ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo i tražio izdavanje naloga za upis prava vlasništva na predmetnom stanu, ali da je od navedene službe obaviješten da ona ne može izdati nalog za upis prava vlasništva jer apelant ne posjeduje ugovor o otkupu stana. Općinski sud je ukazao da je sve navedene činjenice utvrdio na osnovu pročitanih pisanih isprava, koje je prihvatio u cijelosti jer se radi o javnim ispravama koje su ovjerene i koje su potpisala ovlaštena lica. Također, Općinski sud je prihvatio kao istinit apelantov iskaz jer je u pogledu odlučnih činjenica potvrđen sadržajem pročitanih pisanih isprava, a tužena nije izvela nijedan dokaz kojim bi eventualno dovela u sumnju vjerodostojnost apelantovog iskaza.

7. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da ako je ugovor o otkupu stana zaključen prije aprila 1992. godine, takav ugovor je pravno obavezujući. U vezi s tim, ukazao je da apelant ne posjeduje primjerak ugovora o otkupu predmetnog stana, ali da je tokom postupka dokazao da je taj ugovor zaključio s pravnim prednikom tužene, da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, te da je u posjedu predmetnog stana, pa je time ugovor u cijelosti izvršen među parničnim strankama. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 73. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se ugovor smatra punovažnim ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju. Kako je u konkretnom slučaju ugovor izvršen u cjelini, Općinski sud je ocijenio da je shodno navedenim zakonskim odredbama i punovažan. U vezi s navedenim, ukazao je da je apelantov tužbeni zahtjev usvojio prvenstveno zbog toga što je prihvatio kao dokazanu činjenicu da je ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen u pismenoj formi, ali da je u toku rata izgubljen, te da je, bez obzira na nedostatak primjerka pismenog ugovora, taj ugovor punovažan, budući da su ga ugovorne strane u cjelini izvršile.

8. Odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 17 0 P 030451 13 Rev od 14. novembra 2013. godine kojom je odbio reviziju.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, iako primjerak ugovora nije dostavio na uvid sudu, jer mu ugovor, zbog ratnih događanja koja su uslijedila, nije vraćen iz Sarajeva, niti je naknadno prema dostupnoj dokumentaciji i informacijama pronađen. Dalje je naveo da je moguća situacija da se, nezavisno od ratnih događanja, pismeni primjerak ugovora uništi ili izgubi. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, to ne znači da ugovor na taj način gubi na pravnoj valjanosti, kada je provedenim dokazima utvrđeno da je ugovor zaključen pod pretpostavkama iz člana 39. Zakona o prodaji stanova i da je kao takav pravno obavezujući ugovor o otkupu stana. Vrhovni sud je citirao odredbe člana 39a. Zakona o prodaji stanova, te istakao da je pored pravno obavezujućeg ugovora o otkupu stana nužno i legalno korištenje stana, a taj uvjet je u predmetnom slučaju ispunjen budući da je utvrđeno da je apelant 29. marta 2001. godine, na osnovu odluke nadležnog organa, uveden u posjed predmetnog stana. Vrhovni sud je zaključio da su, dakle, ispunjena oba zakonom propisana uvjeta za izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva na stanu, te da su stoga nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev.

Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 368/14

10. Postupajući povodom apelacije Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 368/14 od 22. decembra 2016. godine kojom je usvojio apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 17 0 P 030451 13 Rev od 14. novembra 2013. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu kojeg je obavezao da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U navedenoj odluci, Ustavni sud je ukazao na sljedeće: „Odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova propisano je, između ostalog, da je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključio pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i izmirena u cijelosti u ugovorenom roku. Dakle, navedenim zakonskim odredbama su jasno i precizno propisani uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se smatralo da je zaključen pravno obavezujući ugovor. U vezi s tim, Ustavni sud, ne ulazeći u način na koji su redovni sudovi utvrdili da je tužilac zaključio pisani ugovor, ukazuje da je jedan od propisanih uvjeta i da je 'ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi'. Međutim, Ustavni sud primjećuje, kako to jasno proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da se redovni sudovi uopće nisu izjasnili u pogledu ispunjenosti tog uvjeta u konkretnoj pravnoj stvari.“ Ustavni sud se zatim pozvao na svoju praksu u sličnim predmetima, te zaključio da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova (kojima su, dakle, izričito propisani uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se smatralo da je zaključen pravno obavezujući ugovor (vidi Ustavni sud, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 368/14 od 22. decembra 2016. godine, tačka 27, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Osporene presude

11. Postupajući u izvršenju navedene odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 17 0 P 030451 17 Rev 2 od 7. februara 2017. godine kojim je usvojio reviziju, ukinuo drugostepenu odluku i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 030451 17 Gž 2 od 10. maja 2017. godine usvojena je žalba tužene i preinačena presuda Općinskog suda od 24. aprila 2012. godine tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te ukazao na to da iz dokaza koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka i koje je prvostepeni sud cijenio, te iz apelantovih činjeničnih navoda ne proizlazi da je ugovor dostavljen nadležnoj poreznoj službi. Polazeći od navedenog, Kantonalni sud je istakao da sve da je apelant i zaključio ugovor o kupoprodaji, isplatio kupoprodajnu cijenu i ugovor dostavio u Sarajevo, kako tvrdi, ne postoje uvjeti za utvrđenje da su apelant i tužena zaključili valjan ugovor o kupoprodaji stana pod uvjetima koji su navedeni u prvostepenoj presudi. U vezi s tim, citirao je član 39. Zakona o prodaji stanova i istakao da je, pored ostalih, obavezan uvjet koji se mora ispuniti za valjanost ugovora zaključenog s bivšim SSNO da je pisani ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi. Kako apelant uopće nije ukazivao da je ugovor dostavljen nadležnoj poreznoj službi, niti je izvedenim dokazima to dokazao, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana postoji i da je valjan, pa se tužena ne može obavezati ni da apelantu izda ispravu pogodnu za uknjižbu prava vlasništva, odnosno da trpi da se uknjižba provede na osnovu presude.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 P 030451 17 Rev 3 od 18. januara 2018. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da činjenica dostavljanja ugovora nadležnoj poreznoj službi kao kumulativni uvjet iz člana 39. Zakona o prodaji stanova za postojanje pravno obavezujućeg ugovora predstavlja stvarnu osnovu tužbe, pa ju je apelant dužan dokazati u skladu s odredbom člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je naveo da apelant tokom postupka tu činjenicu nije uspio dokazati, pa je drugostepeni sud pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja odbio njegov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, obrazložio je da pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP obavezuje sud da uzme za nedokazanu onu činjeničnu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza. Vrhovni sud je istakao da apelant u reviziji navodi da je, budući da ne posjeduje primjerak ugovora, podnio zahtjev Kantonalnom poreznom uredu, Ispostava u Bihaću, za oslobađanje poreza na promet. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, ti apelantovi navodi su irelevantni, ne samo zato što predstavljaju nove činjenice koje se ne mogu iznositi u reviziji jer se ne odnose na povrede odredaba parničnog postupak koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom (član 242. ZPP) nego i zato što ne predstavljaju radnje preduzete nakon zaključenja pismenog ugovora o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine, kako propisuje član 39. Zakona o prodaji stanova. Kako apelant nije uspio dokazati da je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, s obzirom na to da ugovor o otkupu stana nije dostavio nadležnoj poreznoj službi na ovjeru, Vrhovni sud je zaključio da nije dato proizvoljno obrazloženje drugostepenog suda da apelant nije ispunio uvjete iz člana 39. citiranog zakona, nego je dato obrazloženje u skladu s odredbom člana 191. stav 4. ZPP i sa standardima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknuto je da se na predmetni stan, kao tzv. vojni stan upravo primjenjuju odredbe člana 39. i 39a. Zakona o prodaji stanova prema odredbi člana 15. istog zakona kojom je propisano da prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO u skladu s tim zakonom vrši Federalno ministarstvo odbrane, a ne odredbe zakona koje je apelant naveo u reviziji. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode o diskriminaciji jer se prema apelantu nije postupalo drugačije u odnosu na druge u istoj ili sličnoj situaciji, te da apelant, osim navoda, nije pružio argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Tvrdi da je prvostepena presuda deklaratorna i supstituira ugovor o prodaji predmetnog stana. Ističe da je dokazao da je ugovor zagubljen kod tužene 1992. godine, pa je time dokazao da ga nije mogao predati poreznoj službi na ovjeru. U vezi s tim, posebno ističe da nijednom odredbom Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine nije propisana obaveza da porezna služba vrši ovjeru ugovora o prodaji stanova, čime je Zakon o prodaji stanova u članu 39. postavio nemoguć uvjet za priznavanje valjanosti navedenih ugovora (po apelantovim dopisima, porezna služba ga je usmeno obavijestila da nije nadležna da ovjerava ugovore, a zatim je primio rješenje od 3. marta 2017. godine o oslobađanju poreza na promet). Apelant smatra da se radi o smišljenom načinu da mu se oduzme stan koji je uredno kupio i platio, a što predstavlja diskriminaciju prema njemu i licima koja posjeduju takve ugovore. Tvrdi da postoji više presuda redovnih sudova s istim predmetom spora u kojima su usvajani tužbeni zahtjevi upravljeni na utvrđenje zaključenja ugovora o otkupu stanova iz vojnog stambenog fonda (Presuda Kantonalnog suda broj Gž-256/01 od 14. maja 2007. godine i Presuda Općinskog suda broj P-649/02 od 15. maja 2007. godine – presuda u identičnom predmetu njegovog brata koji je dobio stan), koje su citirane u presudi Općinskog suda, a koje Vrhovni sud nije ni spomenuo. Apelant navodi da se iz navedenog primjera njegovog brata može zaključiti da je na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti i vladavine prava kao esencijalni element prava na pravično suđenje kada se u identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima donose različite presude. U vezi s tim poziva se na Odluku Ustavnog suda broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine. Navodi da je u ovom predmetu prethodno donesena Odluka Ustavnog suda broj AP 368/14 i predlaže da se u svjetlu apelacionih navoda preispita navedena odluka.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud navodi da su u revizionoj odluci obrazloženi razlozi zbog kojih je pravilna drugostepena odluka. Smatra da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

18. Kantonalni sud smatra apelaciju neosnovanom jer postupanjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu, te zabrana diskriminacije.

19. Tužena smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti je primjena zakona proizvoljna. Ukazuje da je apelant u posjedu predmetnog stana, pa nije došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu. Tužena smatra da apelant nije pružio bilo kakve argumente kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka Ustavnog suda, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka Ustavnog suda, 50/12 – odluka Ustavnog suda i 11/13 – rješenje Ustavnog suda). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 030451 17 Rev 3 od 18. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 5. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud konstatira da je u predmetnom parničnom postupku apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren na utvrđenje da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji stana, te na utvrđenje uknjižbe, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da je na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti i vladavine prava kao esencijalni element prava na pravično suđenje.

30. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o prodaji stanova kada su zaključili da apelant nije uspio dokazati da je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. Zakona o prodaji stanova s obzirom na to da ugovor o otkupu stana nije dostavio nadležnoj poreznoj službi na ovjeru. U kontekstu tih apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredaba člana 39. i 39a. Zakona o prodaji stanova na konkretan pravni odnos, te razloge kojima su se vodili kada su zaključili da je dostavljanje pisanog ugovora o kupoprodaji na ovjeru nadležnoj poreznoj službi obavezan uvjet koji se mora ispuniti za valjanost ugovora zaključenog sa bivšim SSNO. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim presudama za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu.

32. Apelant tvrdi i da je donošenjem različitih presuda u identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti i vladavine prava kao esencijalni element prava na pravično suđenje. U vezi s tim, poziva se na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-256/01 od 14. maja 2007. godine i Presudu Općinskog suda broj P-649/02 od 15. maja 2007. godine, te Odluku Ustavnog suda broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine. U pogledu tih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (tačka 24, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) ukazao da može doći do povrede principa pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance, dolaze protivrječne odluke o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, a u nedostatku mehanizma koji bi osigurao konzistentnost (takva odluka se više ne može osporavati pred redovnim sudovima). Dovodeći u vezu navedeni stav s apelacionim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant dostavio samo Presudu Općinskog suda broj P-649/02 od 14. maja 2007. godine (s pečatom pravosnažnosti i izvršnosti) kao suda prve instance, a da je predmet osporavanja ovom apelacijom presuda Vrhovnog suda kao suda posljednje instance, iz čega proizlazi da navedene presude nisu došle iz istog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2338/15 radilo o predmetu bitno drugačijeg činjeničnog i pravnog stanja – radilo se o isplati potraživanja po osnovu mjenice u postupcima u kojima su stranke u suštini bile iste, a isti sud je u kratkom roku zauzeo suprotno stajalište bez obrazloženja zašto odstupa od dotadašnje prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta pred tim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine, tačke 42. i 47, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da postoji bilo kakva veza između navedene odluke i konkretnog predmeta.

33. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Ustavni sud naglašava da je prethodno ispitao da li je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava i zaključio da se u razlozima osporenih odluka ne mogu naći elementi koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je slična pravna pitanja u kontekstu odluka istog Vrhovnog suda, kojim je u konačnici odbijen zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana zbog nedostavljanja ugovora poreznoj upravi, razmatrao u više svojih odluka te nije našao proizvoljnost kada je tužbeni zahtjev apelanata u tim predmetima odbijen kao neosnovan (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3520/14 od 23. novembra 2016. godine, tačka 27. i AP 52/18 od 19. decembra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju principa pravne sigurnosti i vladavine prava neosnovani.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li apelant ima „imovinu“ koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, koncept „imovine“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. Također, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu se smatrati „imovinskim pravima“ i mogu predstavljati „imovinu“ u smislu navedene odredbe (vidi Evropski sud, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stranica 46, stav 53). Također, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 1011/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, tačka 76, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba), između ostalog, ukazao da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Prema tome, imajući u vidu da iz stanja u spisu proizlazi da se apelant u posjedu predmetnog stana nalazi u svojstvu nosioca stanarskog prava, Ustavni sud smatra da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno da ima „imovinu“ u smislu navedene odredbe.

38. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene odluke donesene u parničnom postupku koji se vodio povodom apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je s prednikom tužene zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je tužena dužna priznati, odnosno trpjeti uknjižbu apelantovog prava vlasništva na predmetom stanu. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužene, žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da apelant nije zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana budući da nije dostavio ugovor na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, što predstavlja uvjet iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, pa se zbog toga tužena ne može obavezati da prizna/trpi uknjižbu prava vlasništva. Navedeni stav potvrđen je i u revizionom postupku odlukom Vrhovnog suda. Pri tome, iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da je nesporno da se apelant nalazi u posjedu predmetnog stana od 2001. godine, te da nema informacija da li je tužena tražila apelantovo iseljenje iz predmetnog stana.

39. U vezi s tim, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).

40. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje rješavao u predmetu broj AP 52/18. U navedenom predmetu redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva na spornom stanu na osnovu ugovora o kupoprodaji – otkupu nekretnine uz obrazloženje da apelant nije zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana budući da ugovor nije dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi. Pri tome, u postupku je nesporno utvrđeno da je apelant u posjedu spornog stana. U navedenoj odluci, nakon kraće analize odluka Evropskog suda u predmetima Đokić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, zahtjev broj 6518/04, odluka od 27. maja 2010. godine) i Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, zahtjevi br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09, odluka od 3. maja 2012. godine), Ustavni sud je zaključio: „Ustavni sud zapaža da se na apelantov slučaj ne mogu primijeniti zaključci iz navedenih predmeta. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije uspio dokazati da posjeduje valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu, odnosno da ispunjava zakonom propisane uvjete da bi mu bilo priznato pravo vlasništva nad stanom u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova i Zakona o prestanku primjene, zbog čega se u apelantovom predmetu ne mogu primijeniti zaključci Evropskog suda iz predmeta Đokić. S druge strane, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je pravosnažno odbijen protivtužbeni zahtjev tužene za predaju u posjed stana s obzirom na to da je utvrđeno da je apelant zakoniti korisnik spornog stana kojem je stan vraćen u posjed tokom 2002. godine na osnovu odluka donesenih povodom njegovog zahtjeva za povrat napuštenog stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene. Prema tome, imajući u vidu da u konkretnom slučaju ne proizlazi da se osporene odluke tiču otkaza apelantovog stanarskog prava, Ustavni sud smatra da se ni stavovi Evropskog suda iz predmeta Mago ne mogu primijeniti na predmetni slučaj. Pored toga, polazeći od činjenice da iz sadržaja obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je tim odlukama na bilo koji način došlo do oduzimanja apelantove imovine ili do kontrole korištenja imovine, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. S obzirom na navedeni zaključak, nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje ostalih apelantovih tvrdnji u vezi s pitanjem povrede prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija ne predstavljaju kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (op. cit. AP 52/18, tačke 35. i 36).

41. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje da je s pravnim prednikom tužene zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana jer ugovor nije dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, što predstavlja uvjet iz člana 39. Zakona o prodaji stanova. S druge strane, iz predmeta spisa ne proizlazi da je tužena tražila apelantovo iseljenje iz predmetnog stana, niti je apelant tako nešto naveo u apelaciji. Dakle, podržavajući svoju praksu u predmetu broj AP 52/18, Ustavni sud smatra da ni u konkretnom slučaju nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje ostalih apelantovih tvrdnji u vezi s pitanjem povrede prava na imovinu.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija ne predstavljaju kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

43. U vezi s apelantovim navodima da je diskriminiran, Ustavni sud zapaža da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje.

44. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ništa ne upućuje na kršenje principa vladavine prava i pravne sigurnosti.

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da u okolnostima konkretnog slučaja (apelant se nalazi u posjedu predmetnog stana i nema valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana) ne proizlazi da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

47. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2112/18 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio