Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2747/19 (B. D.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2747/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. siječnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2747/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Brankica Dragojević, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stav (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Brankica Dragojević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 222120 18 Rev od 4. travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Brankica Dragojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija "PUCAR" iz Banjaluke, podnijela je 3. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 222120 18 Rev od 4. travnja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je kod tuženog („Mtel“ a.d. Banjaluka) zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme u Call centru fiksne telefonije na radnom mjestu operater, da se tuženi obaveže da joj nadoknadi materijalnu štetu po osnovu izgubljene zarade u pogledu razlike plaća, naknade za prijevoz, naknade za topli obrok, naknade za regres, naknade za zimnicu i ogrjev, sve sa zateznom kamatom, kao i da uplati pripadajuće doprinose Fondu PIO Republike Srpske, sve za određeni vremenski period i u određenim iznosima. Odbijen je i tužbeni zahtjev apelantice da je tuženi vrati na radno mjesto operatera ili na drugo radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi i sposobnostima, te da joj isplati sve neisplaćene iznose plata, naknada za prijevoz, topli obrok, zimnicu i ogrjev sve do povratka na rad.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelantica svoj zahtjev temelji na tvrdnjama da je kod tuženog bila zaposlena u dva navrata, te da je bila angažirana na poslovima operatera u službi Call centra kao i na prodajnom mjestu tuženog, a na osnovu ugovora koji je tuženi zaključio sa Omladinskom zadrugom „Studentsko-omladinski servis“ i „KAB“, te da je obavljala poslove sa punim radnim vremenom koje su obavljali radnici koji su kod tuženog bili u radnim odnosu na temelju ugovora o radu. Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženi imao zaključen Ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova sa omladinskim zadrugama, da su zadruge na osnovu narudžbenica slale radnike u prostorije tuženog, da je tuženi za izvršeni rad uplaćivao naknade omladinskim zadrugama koje su na osnovu šihtarica isplaćivale plaću zadrugarima. Zatim, da je utvrdio da apelantica i ostali saslušani svjedoci nisu imali zaključen ugovor o radu sa tuženim o obavljanju privremenih i povremenih poslova kao ni ugovor o radu, te da je apelantica bila članica zadruge. Vrhovni sud je naveo da kod takvog činjeničnog stanja, gdje apelantica nije imala zaključen ugovor o radu sa tuženim, već je bila članica omladinske zadruge koja je bila u ugovornom odnosu sa tuženim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da apelantica nije bila u materijalno-pravnom odnosu sa tuženim i da je osnovan istaknuti prigovor nepostojanja pasivne legitimacije, pa da je time zahtjev apelantice neosnovan. Vrhovni sud je naveo i da je drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi, prihvatio utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda, dodajući kako se u konkretnom slučaju ne radi ni o faktičkom radu apelantice kod tuženog, te da je tužba podnesena temeljem odredbi Zakona o zaštiti od diskriminacije, ali da postupanje tuženog ne predstavlja diskriminaciju. Vrhovni sud je ukazao da je apelantica kao članica omladinskih zadruga pristala da, po uslovima koje propisuje Zakon o zadrugama, obavlja poslove kod tuženog, te da je u tom radu u materijalnom odnosu sa omladinskom zadrugom, a ne sa tuženim, te da je po osnovi odredaba Zakona o zadrugama mogla biti upućena na rad kod tuženog, te da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženi nije pasivno legitimiran u pogledu prava iz radnog odnosa koja su predmet tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na imovinu itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević